Gotovo dva stoljeća nakon što je Kuba prvi put dospjela u fokus američke politike, odnosi Washingtona i Havane ponovo se zaoštravaju. Prijetnje, embargo i retorika Hladnog rata vraćaju se u vrijeme kada se činilo da je otvoreno novo poglavlje. Zašto je karipsko ostrvo ponovo na meti Sjedinjenih Američkih Država i koliko historija i danas određuje sudbinu Kube?
Gotovo dva stoljeća nakon što su Sjedinjene Američke Države počele otvoreno pokazivati interes za Kubu, ovo karipsko ostrvo ponovo se našlo u središtu pažnje Washingtona. Najnovije prijetnje i poruke iz Bijele kuće vraćaju odnose dvije zemlje u dobro poznati obrazac pritiska, ultimatuma i strateškog nadmudrivanja, pri čemu se historija neprestano vraća kao ključ za razumijevanje sadašnjosti.
Aktuelni američki predsjednik Donald Trump poručio je da Kuba mora pregovarati, sugerirajući da bi u suprotnom režim u Havani mogao kolabirati sam od sebe. U njegovoj procjeni, bez venecuelanske nafte i uz nastavak ekonomskog pritiska, vojna intervencija ne bi bila potrebna. Takve izjave u Havani su dočekane s otvorenim negodovanjem. Kubanski predsjednik Miguel Díaz-Canel naglasio je da je Kuba suverena i nezavisna država te da niko nema pravo da je prisiljava na političke ustupke.
Korijeni ovog dugotrajnog sukoba sežu u 19. stoljeće. Dok su se Kubanci borili za oslobađanje od španske kolonijalne vlasti, Sjedinjene Američke Države su oklijevale da ih podrže. Washingtonu je više odgovaralo da Kuba ostane pod kontrolom slabe evropske sile sve dok ne sazriju uslovi za američko preuzimanje ostrva. Tokom tog perioda bilo je i pokušaja da se Kuba kupi, ali bez uspjeha. Prekretnica je nastupila 1898. godine, kada su SAD vojno intervenirale, porazile Španiju i od bivše kolonije stvorile svojevrsni protektorat.
Formalna nezavisnost Kube bila je ozbiljno ograničena amandmanom koji je Washington nametnuo kubanskom ustavu početkom 20. stoljeća, dajući sebi pravo da intervenira u unutrašnje poslove ostrva. I nakon ukidanja tog mehanizma, američki utjecaj ostao je presudan, kako politički, tako i ekonomski. Kubanska ekonomija bila je gotovo u potpunosti vezana za američko tržište, posebno kroz izvoz šećera.
Sve se radikalno promijenilo pobjedom Kubanske revolucije. Dolaskom Fidela Castra na vlast, Kuba je postala simbol otpora američkoj dominaciji i inspiracija ljevici širom svijeta. Washington je reagirao uvođenjem ekonomskog embarga, koji je ostrvo izolirao od međunarodne trgovine. Taj potez, umjesto da oslabi novi režim, gurnuo je Havanu u čvrst savez sa Sovjetskim Savezom, čija je ekonomska i politička podrška omogućila opstanak kubanskog sistema.
Napetosti su kulminirale neuspješnom invazijom u Zaljevu svinja i potom raketnom krizom, kada je svijet bio na ivici nuklearnog sukoba. Nakon toga, Sjedinjene Američke Države su odustale od otvorene vojne intervencije, ali su pribjegavale sabotažama, pritiscima i pokušajima destabilizacije. Uprkos svemu, režim u Havani je opstao, gradeći narativ stalne ugroženosti i opravdavajući autoritarni politički sistem vanjskim pritiscima.
Nakon završetka Hladnog rata činilo se da će neprijateljstvo izgubiti smisao. Kuba više nije predstavljala globalnu prijetnju, ali je embargo ostao. Ključnu ulogu u tome imao je snažan lobi kubanskih emigranata u Sjedinjenim Američkim Državama, posebno u saveznoj državi Floridi, čiji su politički i finansijski utjecaj godinama oblikovali američku politiku prema ostrvu.
Ipak, povremeni pokušaji približavanja postojali su. Najveći iskorak dogodio se za vrijeme predsjednika Baracka Obame, kada su 2015. godine obnovljeni diplomatski odnosi i otvorene ambasade. Taj period je probudio nadu da je moguće novo poglavlje u odnosima Washingtona i Havane. No, temeljni problemi ostali su neriješeni: embargo je i dalje na snazi, a Kuba i dalje traži povratak američke baze u Guantánamu.
Dolaskom Trumpa na vlast, politika detanta je prekinuta. Retorika Hladnog rata vratila se na velika vrata, uz naglašavanje borbe protiv komunizma i otvorenu podršku promjeni režima. U drugom Trumpovom mandatu, nepredvidivost američke politike dodatno pojačava neizvjesnost. Prijetnje se smjenjuju s porukama o pregovorima, ali bez jasne strategije i dugoročnog plana.
Kuba se tako ponovo nalazi na starom mjestu: između vlastite tvrdoglave potrebe da očuva suverenitet i stalnog američkog pritiska koji se, kroz različite oblike, provlači gotovo dva stoljeća. Ono što se mijenja nisu osnovni obrasci, već globalni kontekst. No, kao i mnogo puta ranije, sudbina karipskog ostrva i dalje je snažno povezana s političkim raspoloženjem u Washingtonu.
IZVOR: La Vanguardia
