Njemački historičar Holm Sundhaussen razmatrao je pojam imaginarnog nacionalnog prostora, tvrdeći da je srpski nacionalizam konstruirao „mentalnu Srbiju“ koja se protezala izvan stvarnih političkih granica. Ta „imaginarna Srbija“ obuhvatala je Bosnu, Crnu Goru i Kosovo kao dijelove svog „historijskog teritorija“

Kada je njemački historičar Holm Sundhaussen objavio knjigu “Geschichte Serbiens: 19.–21. Jahrhundert”, u Srbiji se nije otvorila naučna rasprava, nego kulturni front. Knjiga nije osporavana samo argumentima, nego emocijama; nije čitana kao historiografski rad, već doživljavana kao napad na identitet. Na njenoj promociji u Beogradu zabilježeni su pokušaji fizičkog obračuna s autorom, rijedak, ali simptomatičan trenutak u kojem se jasno pokazalo koliko je u srpskom javnom prostoru granica između historije i mita već odavno izbrisana.

Sundhaussen nije pisao “protiv Srbije”. Pisao je protiv zatvorene nacionalne historiografije koja historiju ne shvata kao kritičku disciplinu, nego kao produžetak politike. Njegova knjiga razotkriva dugotrajni proces u kojem su nacionalni mitovi, Kosovo, zlatno srednjovjekovno doba, narod kao vječna žrtva, postali osnovni instrumenti političke legitimacije. Umjesto da jačaju historijsku svijest, ti mitovi su, pokazuje Sundhaussen, proizvodili intelektualnu autodestrukciju: društvo koje stalno gleda unazad, ali nikada ne vidi stvarnost.

Ključno polazište knjige sadržano je već u njenom uvodu, gdje Sundhaussen postavlja pitanje: šta uopće znači pisati historiju Srbije? Njegov odgovor je metodološki neumoljiv. Historija je, tvrdi on, racionalna rekonstrukcija prošlosti zasnovana na izvorima, provjerljivosti i distanci. Kolektivno pamćenje, s druge strane, emocionalni je konstrukt, selektivan, mitologiziran i politički upotrebljiv. U srpskom, ali i širem balkanskom prostoru, ta dva nivoa su trajno isprepletena. Historiografija se pretvara u memorijalnu praksu, a sjećanje u dokaz “istorijske istine”.

U tom spoju Sundhaussen prepoznaje glavni problem: mit nije puka kulturna forma, nego politički alat. Kosovo, na primjer, ne funkcionira kao historijski događaj, nego kao simbolički rezervoar značenja iz kojeg se izvlače poruke o žrtvi, izdaji, osveti i “nebeskom narodu”. Historija se ne istražuje, nego ritualno obnavlja. A kada se historija pretvori u liturgiju, svaka kritika postaje blasfemija.

Sundhaussenova knjiga zato ne nudi linearnu priču o nacionalnom usponu, već razlomljenu analizu procesa u kojem se država, društvo i identitet stalno preklapaju, sudaraju i razilaze. Posebno insistira na razlici između stvarne i imaginarne Srbije, onoga što naziva mentalnom kartom. Srbija kao politička tvorevina nikada se u potpunosti nije poklapala sa Srbijom kao idejom. Ta razlika proizvodi trajnu napetost: država pokušava da dostigne mit, a mit stalno nadilazi državu.

U poglavlju o “dugom 19. stoljeću” Sundhaussen razbija romantičnu sliku “nacionalnog buđenja”. Umjesto spontanog ustanka potlačenog naroda protiv Osmanlija, on pokazuje složeni proces institucionalizacije u kontekstu propadanja Osmanskog carstva. Srpski ustanci iz 1804. i 1815. nisu eruptivni činovi slobode, nego dio šire krize osmanske vlasti. Posebno je značajna analiza odnosa između srpskih ustanika i osmanskog upravnika u Beogradu, Hadži Mustafa-paše, koji se u jednom trenutku pojavljuje kao zaštitnik lokalnog stanovništva protiv janjičara. Taj paradox, privremeni savez Osmanlija i Srba, razbija jednostavnu sliku “vjekovne borbe”.

Figura kneza Miloša Obrenovića kod Sundhaussena nije heroja oslobodilačkog mita, već autokratskog vladara u prijelaznom periodu. Srbija dobija autonomiju, ali ne i vladavinu prava. Skupština i Državni savjet postoje, ali politička moć ostaje personalizirana. To je, kako Sundhaussen kaže, “nedovršena transformacija”: kretanje prema modernoj državi bez raskida s paternalističkom logikom vlasti.

Ni kasniji pokušaji modernizacije, koje provodi elita tzv. “ustavobranitelja”, ne predstavljaju čisti “povratak Evropi”. Za jedne to znači prekid s osmanskim naslijeđem, za druge imitaciju srednjoevropskih obrazaca bez društvene osnove. U oba slučaja, modernizacija ostaje površinska. Država se birokratizira, ali društvo ostaje duboko patrijarhalno.

Sundhaussen ovdje pravi ključni rez: problem Srbije nije u tome što je “kasnila” za Evropom, nego u tome što je modernost prihvatala kao formu, a ne kao vrijednosni sistem. Nacionalna država nastaje, ali bez liberalne političke kulture. Upravo u tom raskoraku nastaje teren na kojem mit preuzima ulogu nadomjesne ideologije.

U sljedećem dijelu tog procesa, kulturna nacionalizacija dobija ključnu figuru u liku Vuka Karadžića ali to je već priča koja otvara drugo, još opasnije poglavlje: pretvaranje jezika, naroda i prostora u svete kategorije politike.

Ako je 19. stoljeće u Srbiji bilo vrijeme političke institucionalizacije, onda je to isto razdoblje bilo i vrijeme mnogo dublje, dugotrajnije transformacije: stvaranja nacije kao kulturnog i simboličkog projekta. Holm Sundhaussen pokazuje da se ključni lom ne događa samo u ustavima i ratovima, nego u jeziku, predodžbama i narativima kojima se objašnjava ko pripada “narodu”, a ko ostaje izvan njega. U tom procesu presudnu ulogu ima figura Vuk Karadžić, kojeg Sundhaussen ne osporava kao reformatora, ali ga precizno smješta u širi kontekst kulturnog nacionalizma.

Karadžićeva jezična reforma, s idejom da je “narod” nosilac autentične kulture, a narodni govor jedini legitimni temelj književnog jezika, predstavljala je radikalni raskid s dotadašnjom elitnom i crkvenom tradicijom. Jezik postaje osnova identiteta, a identitet se veže za “narod” shvaćen kao organsku, gotovo prirodnu zajednicu. U toj logici nacija više nije politički projekt, nego sudbina; ne ugovor, nego naslijeđe. Sundhaussen taj pomak tumači kao početak integrativnog, ali i potencijalno isključivog nacionalizma: svi govornici jezika mogu biti uključeni, ali samo ako prihvate jednu kulturnu matricu.

Problem nastaje kada se ta kulturna matrica pretvori u mjerilo političke i teritorijalne legitimnosti. Tu se pojavljuje ono što Sundhaussen naziva “mentalnim mapama”, imaginarni prostori nacije koji ne prate realne granice države. Srbija, u toj projekciji, ne postoji samo kao politička tvorevina, nego kao historijski prostor koji se širi preko Bosne, Kosova, Crne Gore i drugih regija, shvaćenih kao “prirodni” dijelovi nacionalnog tijela. Teritorij prestaje biti pravna kategorija i postaje sveta zemlja.

U knjizi Holm Sundhaussena Bosna i Hercegovina pojavljuje se ne kao sporedna scena srpske historije, nego kao ključni prostor sudara mita, politike i nasilne nacionalne imaginacije. Autor Bosnu opisuje kao višeslojno, konfesionalno i etnički pluralno društvo koje je u srpskoj nacionalnoj ideologiji 19. i 20. stoljeća postupno pretvoreno u dio tzv. “mentalne Srbije”, simbolički prostor koji se smatrao historijskim, duhovnim i političkim naslijeđem srpske nacije, bez obzira na realne demografske i kulturne činjenice.

Sundhaussen naglašava da Bosna nikada nije bila “srpska zemlja” u modernom nacionalnom smislu, već osmanska provincija s vlastitim društvenim i institucionalnim kontinuitetom, u kojoj su muslimani, pravoslavci i katolici dijelili zajednički prostor, ali ne i nacionalne identitete kakvi će se formirati tek kasnije. Posebno je kritičan prema načinu na koji su srpske nacionalne elite, kroz historiografiju, crkvenu tradiciju i mit o Kosovu, retroaktivno nacionalizirale Bosnu, predstavljajući je kao izgubljeni dio srednjovjekovne srpske države i time legitimirajući političke i teritorijalne pretenzije.

U tom kontekstu, Bosna postaje primjer kako se historija instrumentalizira radi ekspanzionističkih projekata, a njena multietnička stvarnost briše u korist homogenizirane nacionalne slike. Sundhaussen upozorava da upravo ta simbolička kolonizacija Bosne, kao “srpske zemlje bez Srba”, predstavlja jedan od najopasnijih proizvoda balkanskog nacionalizma, jer pretvara složeno društvo u apstraktni teritorijalni mit, što će u 20. stoljeću imati razorne političke posljedice.

U središtu te simboličke geografije nalazi se Kosovo. Sundhaussenovo čitanje kosovskog mita jedno je od najprovokativnijih dijelova knjige, jer on ne negira bitku iz 1389. godine, ali joj oduzima status “izvornog trenutka” nacije. Kosovo, tvrdi on, postaje mjesto sjećanja tek naknadno, kroz epove, crkvene rituale i političke reinterpretacije. Kanonizacija kneza Lazara i rituali oko njegovih posmrtnih ostataka pretvaraju poraz u moralnu pobjedu, a historijski događaj u teološko-politički narativ.

U toj transformaciji Sundhaussen vidi ono što naziva “političkom kristijanizacijom historije”. Poraz se sakralizira, žrtva postaje vrlina, a ideja “nebeskog carstva” dobija političku funkciju. Mit ne služi samo pamćenju, nego usmjeravanju: protiv “otpadnika”, protiv muslimana, protiv svih koji se ne uklapaju u zamišljenu zajednicu. U jednom od ključnih pasaža Sundhaussen piše da je kosovski mit, poput biblijskih narativa, pun proturječnosti, ali da je svoju savremenu moć stekao tek kada je povezan s modernim državnim projektom Srbije. Tada mit prestaje biti priča i postaje program.

Ovdje se razotkriva osnovna logika nacionalizma kakvu Sundhaussen analizira: nacija se ne shvata kao historijski proces, nego kao moralna konstanta. Sve što joj ne odgovara proglašava se anomalijom, izdajom ili okupacijom. Takav pogled na svijet proizvodi ne samo simboličke, nego i stvarne posljedice. Mentalne mape, jednom usvojene, postaju politički ciljevi. “Oslobođenje” i “ujedinjenje” prestaju biti metafore i pretvaraju se u teritorijalne zahtjeve.

Sundhaussen pokazuje kako se ta ideologija konkretizira u drugoj polovini 19. stoljeća, posebno u kontekstu tzv. Istočnog pitanja i ratova protiv Osmanskog carstva. Srpsko-turski ratovi 1877–1878. godine označavaju trenutak kada se nacionalna ideologija susreće s realnom moći države. Rezultat je, kako autor naglašava, početak “začaranog kruga uzajamnih protjerivanja”. U južnoj Srbiji, u oblastima Niša, Toplice i Vranja, deseci hiljada muslimana bivaju protjerani ili prisiljeni na bijeg. To nije nuspojava rata, nego, kako Sundhaussen precizno pokazuje, institucionalizirani čin etničkog preoblikovanja prostora.

Posebno je važno što Sundhaussen ovdje ne govori iz moralističke pozicije, nego iz analitičke. On citira i srpske i britanske izvore, uključujući izvještaje britanskog konzula koji govori o “nepotrebnoj okrutnosti” srpskih vlasti prema albanskom stanovništvu. Time razbija još jedan mit: da su etnička čišćenja bila isključivo reakcija na osmansko nasilje. Naprotiv, ona se pojavljuju kao sastavni dio projekta stvaranja etnički homogenih država, po uzoru na zapadnoevropske nacionalne modele.

U tom trenutku razlika između “oslobođenja” i “osvajanja” postaje nejasna. Srbija, u Sundhaussenovoj interpretaciji, pokušava igrati ulogu balkanskog Pijemonta, motora nacionalnog ujedinjenja. Ali ta imitacija zapadnih modela, upozorava on, ne vodi emancipaciji, nego reprodukciji konflikta. Nacionalizam, jednom uspostavljen kao apsolutna vrijednost, počinje gutati vlastito društvo.

Drugi dio knjige time postaje ključ za razumijevanje kasnijih katastrofa 20. stoljeća. Kosovo, mentalne mape, kulturni nacionalizam i etnička homogenizacija nisu izolirane epizode, nego elementi jedne dugotrajne ideološke matrice. Sundhaussen ne tvrdi da je historija bila “osuđena” na nasilje, ali jasno pokazuje da su izbori intelektualnih i političkih elita imali posljedice koje se nisu mogle poništiti pukim pozivanjem na mitove.

Upravo tu njegova knjiga prestaje biti samo historiografski rad i postaje politički izazov: šta se događa s društvom koje vlastitu prošlost pretvara u sudbinu, a mit u zamjenu za kritičko mišljenje?

U završnim poglavljima svoje Historije Srbije, Holm Sundhaussen pomjera fokus s mitova i simboličkih mapa prema društvenoj strukturi i političkoj praksi. Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine, Srbija formalno postaje suverena država, ali se istovremeno nalazi u dubokoj strateškoj i identitetskoj dilemi. Između panslavističke Rusije i katoličke Austro-Ugarske, između Istoka i Zapada, između ruralne tradicije i birokratske modernizacije, Srbija ulazi u ono što Sundhaussen opisuje kao trajno stanje zakašnjele modernosti.

U evropskoj diplomatiji tog vremena Balkan je percipiran kao prostor “posredovanja”: ni potpuno evropski, ni sasvim orijentalni. Istočno pitanje, kriza izazvana slabljenjem Osmanskog carstva i borbom velikih sila za njegovu baštinu, pretvara Balkan u laboratorij nacionalizama. Srbija u tom kontekstu nije tek pasivni objekt tuđih interesa, nego aktivni učesnik koji pokušava vlastiti nacionalni projekt uklopiti u šire imperijalne igre. Sundhaussen precizno pokazuje kako se ideja nacionalnog oslobođenja vrlo brzo pretvara u teritorijalnu ambiciju, a historijski argumenti u diplomatsko oružje.

Posebno mjesto u toj analizi zauzima društvena struktura Srbije krajem 19. stoljeća. Za razliku od romantične slike o selu kao nosiocu nacionalne autentičnosti, Sundhaussen nudi mnogo hladniju dijagnozu. Ruralna Srbija, zasnovana na zadrugama i patrijarhalnim odnosima, nije bila kočnica modernizacije zbog Osmanskog naslijeđa, kako to tvrdi nacionalna historiografija, nego zbog intervencija same moderne države. Centralizacija, birokratizacija i fiskalni pritisci razgrađuju tradicionalne oblike samouprave, ali ne stvaraju istinski građanski sloj koji bi ih zamijenio.

Urbanizacija, tvrdi Sundhaussen, u Srbiji je bila više kulturna nego ekonomska. Gradovi su rasli, ali nisu proizvodili snažnu buržoaziju. Elitu su činili činovnici, oficiri i sveštenstvo, sloj koji je bio bliži državi nego društvu. U tom kontekstu, ironična opaska Slobodana Jovanovića o “seljacima u gradskim odijelima” dobija analitičku težinu. Modernost se nosi kao kostim, ali ne mijenja dubinske obrasce mišljenja. Nepismenost ostaje visoka, politička kultura plitka, a javna sfera slaba.

Upravo u tom vakuumu jačaju tzv. “nacionalne nauke”: istorija, etnologija, kulturna geografija. Ono što počinje kao proučavanje folklora i jezika, s vremenom poprima biologističke i rasne tonove. Nacija se sve manje shvata kao historijska zajednica, a sve više kao prirodna datost definirana krvlju, tlom i misijom. Sundhaussen ovaj pomak vidi kao napuštanje prosvjetiteljskog humanizma i ulazak u ekskluzivni, esencijalistički nacionalizam. Time se zatvara krug: mit, koji je na početku služio kao simbolička podrška identitetu, sada postaje pseudonaučni dokaz političkih prava.

Politička scena Srbije nakon 1903. godine, nakon ubistva kralja Aleksandra Obrenovića i dolaska dinastije Karađorđević, u Sundhaussenovoj interpretaciji predstavlja paradoks. Institucionalno, riječ je o periodu koji se često naziva “zlatnim dobom srpske demokratije”: ustav, parlament, izbori. Suštinski, međutim, to je demokratija bez liberalizma. Uspon Radikalne stranke Nikole Pašića donosi oblik parlamentarnog populizma u kojem se politika gradi na mitu o seljaku kao nosiocu nacionalne moralnosti, uz istovremeno nepovjerenje prema Zapadu, individualnim pravima i pluralizmu.

Država se demokratizira proceduralno, ali ostaje duboko nacionalizirana u sadržaju. Parlament postaje mjesto reprodukcije nacionalnih narativa, a ne prostor racionalne debate. Sundhaussen tu vidi jedan od ključnih razloga zbog kojih Srbija ulazi u 20. stoljeće s neriješenim temeljnim pitanjima: odnosom prema manjinskim zajednicama, prema susjedima i prema vlastitoj prošlosti.

Završno poglavlje knjige, naslovljeno provokativno, “Filozofija palanke ili otvoreno društvo?”, nije samo historiografski zaključak, nego normativni izazov. Palanka, kao mentalni okvir zatvorenosti, sumnje prema drugome i straha od promjene, suprotstavlja se ideji otvorenog društva koje prihvata pluralnost, nesigurnost i kritičko mišljenje. Sundhaussen ne nudi jednostavan odgovor, ali jasno pokazuje da izbor između ta dva modela nije apstraktan. On se manifestira u načinu pisanja historije, u odnosu prema mitovima i u političkim odlukama koje oblikuju budućnost.

U tom smislu, Historija Srbije nije samo knjiga o prošlosti jedne države. Ona je ogledalo u kojem se vidi cijeli balkanski problem: kako narodi koji su kasno ušli u modernost često koriste mit kao zamjenu za institucije, identitet kao zamjenu za politiku, a historiju kao utočište od sadašnjosti. Reakcije koje je knjiga izazvala – od akademskih napada do otvorene agresije – samo potvrđuju Sundhaussenovu osnovnu tezu: tamo gdje mit preuzme ulogu historije, nauka postaje prijetnja.

Deset godina nakon njegove smrti, Holm Sundhaussen ostaje jedna od rijetkih figura čiji rad pokazuje da kritička historiografija nije neprijatelj nacije, nego njen jedini mogući korektiv. Njegova poruka je jednostavna, ali bolna: društva koja odbijaju da demistificiraju vlastitu prošlost, osuđena su da je stalno ponavljaju, često u njenim najgorim oblicima.

IZVOR: Koha, Bosna.hr