Trgovina ljudima iz Bosne nije bila statična pojava. Njen intenzitet varirao je ovisno o potražnji na Mediteranu. Autorica ističe da je kraj XIII. stoljeća bio period iznimno visokog intenziteta, dok u XIV. stoljeću dolazi do novog vala potražnje.

Nakon istraživanja povjesničarke Elmedine Duranović o trgovini robljem s prostora Usore, dobivamo potresan uvid u mehanizme dehumanizacije i ekonomsku logiku srednjovjekovnog tržišta ljudima. Fokusirajući se na period XIII. i XIV. stoljeća, Duranović rekonstruira sudbine onih koji su u dubrovačkim arhivima ostali zabilježeni tek kao “stvar” (res).

Trgovina ljudima iz Bosne nije bila statična pojava. Njen intenzitet varirao je ovisno o potražnji na Mediteranu. Autorica ističe da je kraj XIII. stoljeća bio period iznimno visokog intenziteta, dok u XIV. stoljeću dolazi do novog vala potražnje.

“Većina tih transakcija odvijala se na relaciji Bosna – Dubrovnik, dok je značajan dio izvoza bio usmjeren prema stranim kupcima. Ovi podaci potvrđuju postojanje razvijenog unutrašnjeg tržišta robova, koje je nadmašivalo izvozno”, navodi Duranović.

Dubrovnik je služio kao “notarski filtar” – mjesto gdje su ljudska bića dobivala pravnu oznaku roba, često uz pridjeve koji su sugerirali njihovu heretičku (patarensku) pripadnost, što je kupcima davalo moralno i pravno pokriće za kupnju.

Jedan od najpotresnijih dijelova rada odnosi se na način na koji su robinje identificirane. U XIII. stoljeću, identifikacija je bila minimalna, što je dodatno pridonosilo brisanju ljudskosti.

“Ugovor o prodaji robinje Sestre iz Usore… Sestra se definira isključivo kroz vlasnički odnos: kao ancilla sua, njegova ropkinja. Ime i porijeklo (de Vsora) ostaju jedini tragovi njenog prethodnog identiteta, dok porodična pripadnost i društvena uloga bivaju izbrisani”, piše Duranović.

Osobe bez imena

Kasnije, u XIV. stoljeću, ugovori postaju precizniji, ali ne zbog uvažavanja osobe, već zbog pravne sigurnosti trgovine. Navođenje imena oca (poput Bogoslave, kćeri Medosije) služilo je kao “vlasnički list” kojim se potvrđivalo da osoba doista pripada sloju robova (genus servorum).

Trgovina robljem u bosanskom kontekstu bila je izrazito rodno obojena. Žene su bile traženije zbog svoje dvostruke uloge: radne snage u kućanstvu i reproduktivnog potencijala. Duranović naglašava da su ženske robinje (ancillae) zauzimale najniži društveni sloj, bez nade u bračnu legitimaciju.

“Ženske robinje bile su uključene u kućne poslove i mogle su rađati djecu, ali su rijetko bile prihvaćene kao legitimne bračne partnerice unutar domaćinstava. Njihova prisutnost u domaćem okruženju nije bila praćena integracijom u porodicu”, navodi autorica.

Posebno je mračna pravna odredba o potomstvu: bez obzira na to to je otac (čak i ako je slobodan gospodar), dijete ropkinje automatski postaje rob.

Mobilnost u srednjem vijeku često se veže uz trgovce, no Duranović podsjeća da su robovi bili ti koji su pod prisilom prelazili hiljade kilometara.

Iza suhoparnih notarskih formula kriju se stvarni ljudski životi, nasilno prekinuti i izmješteni iz matičnog prostora Usore. Elmedina Duranović u svom radu uspijeva personalizirati historiografiju izvlačeći na svjetlo dana konkretna imena, starosnu dob i sudbine žena i djece koji su postali predmetom trgovine.

Možda najpotresniji primjeri prisilne mobilnosti odnose se na maloljetne djevojčice. Njihova ranjivost činila ih je idealnom “robom” za daleku preprodaju. Autorica detaljno opisuje slučaj iz 1398. godine, kada dubrovački trgovac Ivan Gučetić kupuje dvije djevojčice iz Usore: Dragnu (13 godina) i Ivicu (11 godina).

Ono što ovaj slučaj čini paradigmatičnim jest činjenica da su kupljene za račun firentinskog plemića koji je živio u Veneciji. Duranović ističe: “Djevojčice poput Dragne i Ivice bile su potpuno lišene pravnog subjektiviteta, tretirane kao roba, čije se porijeklo, vjera i dob bilježe isključivo radi pravne sigurnosti kupca.”

Još jedan drastičan primjer brisanja identiteta je slučaj dvanaestogodišnje Gojne, kćeri pokojnog Radoja. Nju je Stojko Bogdanović prodao mletačkom plemiću Stefanu Contarenu. Ključni trenutak njezine sudbine je promjena imena: “Djevojčica koja se u slavenskom kontekstu zvala Gojna, po dolasku u Dubrovnik postala je Simona. Ime ‘Simona’ vjerovatno je odabrano radi lakše integracije u venecijansko društvo, olakšanja komunikacije, ali i simboličkog prekida s prethodnim identitetom.”

Paradoks “dobrovoljnog” ropstva

Duranović obrađuje i rijedak fenomen u kojem osoba pred sudom izjavljuje da želi biti rob. Slučaj Marghete iz 1299. godine, koja pred sudijom izjavljuje da je robinja plemića Ranjine i da to želi ostati “zauvijek”, autorica interpretira kao čin krajnjeg egzistencijalnog očaja: “Marghetina izjava najvjerovatnije nije bila rezultat prisile, već formalni čin dobrovoljnog stupanja u ropstvo. Siromašni ljudi bez sredstava za život mogli su se staviti pod zaštitu bogatijih građana u zamjenu za rad, smještaj i osnovnu sigurnost. Iako su time gubili ličnu slobodu, dobivali su hranu, krov nad glavom i određenu socijalnu stabilnost.”

Analiza ugovora otkriva i složene mehanizme putem kojih su neki robovi pokušavali steći slobodu. Posebno je intrigantan slučaj robinje po imenu Dobrost. Ona je uspjela kupiti drugu ropkinju, Radost iz Usore, kako bi je darovala svojoj gospodarici i na taj način se iskupila iz ropstva.

Ovaj “lanac zamjene” pokazuje surovu realnost: sloboda jednog bića često je bila plaćena porobljavanjem drugog. Duranović zaključuje: “To implicira da je barem dio roblja imao mogućnost stjecanja ograničene finansijske samostalnosti bilo kroz obavljanje različitih poslova ili putem posebnih aranžmana s vlasnicima.”

Završetak puta za mnoge žene iz Usore bio je u kućama uglednika. Duranović navodi kako su 1377. godine Bogoslava i Stojača prodane gradskom liječniku i hirurgu. Iako bi se moglo pretpostaviti da su u takvom okruženju imale bolji tretman, pravni dokumenti su neumoljivi.

“U dokumentu se eksplicitno navodi da magistar Petar ima pravo činiti s njom ‘što god želi, kao sa svojom vlastitom stvari’, čime se potvrđuje njen status kao pravno priznate pokretne imovine”, navodi Duranović.

Slučaj djevojke Gojslave, kćeri Vukoslava, koju je darovala Maruša, supruga moćnog Žore Bokšića, otkriva još jednu dimenziju: ropstvo po rođenju.

“Gojslava je rođena u ropstvu, kao pripadnica genus servorum, što znači da nije samo kupljena kao ropkinja, već je i po rođenju pripadala robovskom sloju”, piše Duranović.

Njena sudbina bila je vezana uz testamentarnu klauzulu – mogla je postati slobodna tek ako nadživi svoju gospodaricu. Ovakvi primjeri pokazuju kako je status roba u Usori i Dubrovniku bio nasljedna kletva, pravni kavez iz kojeg se rijetko izlazilo.

Analiza Elmedine Duranović pokazuje da bosansko ropstvo nije bilo iznimka, već varijacija evropske stvarnosti. Sustav je bio precizno reguliran, pravno zaštićen i duboko ukorijenjen u ekonomiju Mediterana.

Bosanski primjer ne predstavlja izuzetak, već varijaciju unutar evropske stvarnosti, onu u kojoj su žene bile istovremeno najtraženije, najranjivije, ali i najnevidljivije u historiografiji.