Žrtve, razaranje, lešinari, dugotrajni tragovi mržnje, to je stvarnost sukoba i na nju treba podsjećati. Na uznemirujući poziv na oružje odgovor je šutnja, izuzev Papinog glasa. Rat nije video-igra

U posljednjih nekoliko dana, čitajući sve zabrinutije i uznemirujuće izjave različitih državnika koji se zalažu za masovno ponovno naoružavanje kako bi se Evropa odbranila od budućeg ruskog napada, pred oči mi se vratio lik Leni. Leni je bila mlada Mađarica, živjela je u Békéscsabi, gradiću na granici s Rumunijom. Njena fotografija pronađena je u vojničkoj torbi zakopanoj na polju u mjestu u kojem danas živim. Fotografija je bila datirana 1942. godine i pripadala je njemačkom vojniku, pokošenom tokom ratne akcije zajedno sa svojim saborcima. Na poleđini je bila poruka na mađarskom jeziku.

Ko je bila Leni? Supruga, zaručnica? Isti grad u kojem je živjela bombardiran je 1944. godine u anglo-američkom napadu u kojem je ubijeno više od stotinu ljudi. Možda je i Leni, sa svojim stidljivo nadom ispunjenim pogledom, ostala pod tim ruševinama.

„Mir kakav smo poznavali jučer je završen, nemamo vremena za prepuštanje nostalgiji“, svečano je izjavila Ursula von der Leyen, dodajući: „U posljednjih deset godina uložili smo osam milijardi eura u fond za odbranu. Ove godine dostići ćemo 800 milijardi eura do 2030.“
„Evropa mora govoriti jezikom koji Rusija razumije, jezikom sile“, nadovezala se potpredsjednica Kallas, dok je njemački kancelar Merz dodao zagonetnu rečenicu: „Nismo u ratu, ali više nismo ni u miru.“ „Francuska mora prihvatiti da izgubi svoju djecu“, potom je presudio načelnik Generalštaba Fabien Mandon.

Duboko me pogodila zaglušujuća tišina koja je dočekala ovako destabilizirajuće izjave. Jedino se glas pape Lava podigao protiv ponovljenih poziva na povećanje vojnih izdataka i protiv gotovo potpunog izostanka kritičkog mišljenja.

Žrtve, razaranje, lešinari, dugotrajni tragovi mržnje, to je stvarnost sukoba i na nju treba podsjećati. Na uznemirujući poziv na oružje odgovor je šutnja, izuzev Papinog glasa.

Rat nije video-igra.

Kada se koriste riječi takve težine da bi se poticalo ponovno naoružavanje, prije svega se treba potruditi shvatiti o čemu govorimo kada govorimo o ratu.

U posljednjih 120 godina, historijski gledano izuzetno kratkom razdoblju, Evropu su zahvatila četiri rata: Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, ratovi na Balkanu i današnji rat u Ukrajini, koja, iako nije članica Evropske unije, s njom dijeli kulturu i civilizaciju. Ako su za današnje mlade borbe tek video-igra u kojoj se svi na kraju ponovo ustanu i nastave pucati, za ljude moje generacije, koji su imali djedove i roditelje uključene u dvije svjetske klaonice, rat je stvarnost koja i dalje boli. Ratovi razaraju vezu među generacijama. Moj djed je mogao imati djecu jer je uspio preživjeti četiri godine rovovskog rata, a ako sam se ja rodila, to je zahvaljujući činjenici da njegova kćerka, moja majka, nije ostala zgnječena, poput njenog psića, pod ruševinama porodične kuće bombardirane od Amerikanaca u posljednjim danima rata.

Podsjećanje na broj poginulih odlična je vježba suočavanja sa stvarnošću, jer omogućava razumijevanje stvarnog utjecaja koji te hladne brojke imaju na čovječanstvo.

U Prvom svjetskom ratu procjenjuje se da je poginulo deset miliona vojnika i još dva miliona civila. Kao da bi, u jednom jedinom trenutku, svi stanovnici današnje Mađarske nestali s lica Zemlje. U Drugom svjetskom ratu, među civilima i vojnicima, stradalo je između 60 i 68 miliona ljudi: zamislimo, dakle, da nevidljivi cunami briše cjelokupno današnje stanovništvo Italije i Austrije.

Bilans rata na Balkanu iznosi 93 hiljade žrtava, što odgovara broju stanovnika jednog srednje velikog grada poput Ancone, dok je aktuelni sukob u Ukrajini do sada prouzrokovao smrt 300 hiljada vojnika i 50 hiljada civila, dakle, ukupno stanovništvo današnjih Firence i Arezza. Na ruskoj strani, prema trenutnim procjenama, poginulo je milion ljudi, što odgovara ukupnom broju stanovnika Napulja i njegove šire okolice.

Ako zatvorimo oči, možemo zamisliti sablasnu tišinu koja bi obavila te države i gradove bez ijednog ljudskog prisustva. I dalje hodamo po zemlji natopljenoj krvlju, ali niko ne diže glas protesta dok moćnici svijeta mašu aveti rata kao neizbježnom sudbinom.

Ne smijemo zaboraviti da se posljedice ovih pokolja decenijama odražavaju na živote preživjelih, ostavljajući za sobom mržnje, osvete i patnje koje je teško ugasiti. Moja porodica, osim što je pod bombama izgubila kuću i izvor prihoda, izgubila je i četiri člana. Ne mogu a da se ne sjetim očiju moje tetke Letizije, koje bi se iznenada ispunile svjetlošću svaki put kada bi se pojavio neki povratnik iz Rusije tvrdeći da ima vijesti o njenim sinovima i da zna gdje su sahranjeni. Uvijek se, nažalost, ispostavljalo da su to bili lešinari, još jedan sporedni učinak svakog masakra.

Priznajem, situacija je zaista kritična, ali jesmo li sigurni da su sastavljanje tenkova, ponovno pozivanje pod oružje nekolicine iznurenih mladih ljudi koji još nastanjuju Evropu, uskraćivanje 90 milijardi poljoprivredi, kao i smanjenje izdvajanja za obrazovanje i socijalnu zaštitu u godinama koje dolaze, pravo rješenje?

Rat, ako do njega dođe, više neće biti sukob dvadesetog stoljeća, već tehnološki rat, dodatno ugrožen primjenom umjetne inteligencije u vojnoj sferi i prijetnjom nuklearnih udara pred kojima je Evropa potpuno nemoćna. Rusija posjeduje najveći nuklearni arsenal na svijetu: bilo bi joj dovoljno da pritisne jedno dugme kako bi uništila čitave zemlje, ubila milione ljudi i decenijama poremetila ravnotežu prirode i svih oblika života.

Za nas je sada već prekasno da se suprotstavimo takvom razaranju. Evropska unija, svjesna ove neravnoteže, trebala je djelovati mnogo decenija ranije; danas bi to značilo krenuti u rat s limenim oružjem. A nad Njemačkom, koja se ponudila da provede veliko ponovno naoružavanje, ponovo puše historijski zloslutan vjetar.

Jedini glas razuma koji se ovih dana čuo, kako sam već istakla, bio je glas pape Lava, koji je jasno ukazao na opasnosti ove opsesivne mobilizacije na koju pozivaju evropski vladari. „Odvraćajuća snaga moći, a naročito nuklearno odvraćanje, utjelovljuju iracionalnost odnosa među narodima koji se ne temelji na pravu, pravdi i povjerenju, nego na strahu i dominaciji sile.“ No to nije jedini zabrinjavajući aspekt: „Sve jasnije se ocrtava proces prebacivanja odgovornosti političkih i vojnih lidera, usljed sve većeg ‘delegiranja’ mašinama odluka koje se tiču života i smrti ljudskih bića.“

Za Evropsku uniju koja je, ne zaboravimo, nastala prvenstveno kako bi se spriječili budući bratoubilački ratovi među susjednim narodima, ovi pozivi snažno odudaraju od razloga zbog kojih joj je 2012. godine dodijeljena Nobelova nagrada za mir, kojom je nagrađena „za doprinos više od šest decenija unapređenju mira i pomirenja, demokratije i ljudskih prava u Evropi“.

Važno je podsjetiti da je čovjek izumio toljagu prije točka i da je nadmoć nad susjednim plemenima oduvijek bila motivirana pristupom resursima koji osiguravaju bolji opstanak, prije svega vodi i zemlji. Iza velikih ratova, naime, uvijek su stajali snažni ekonomski motivi. A šta ako bi se i ovaj put nad dugotrajnim evropskim mirom nadvila ta drevna i uznemirujuća sjena?

Susanna Tamaro (Trst, 1957) italijanska je književnica, esejistica i kolumnistica. Svjetsku slavu stekla je romanom Va’ dove ti porta il cuore (1994), jednim od najčitanijih italijanskih romana posljednjih decenija. U svom književnom i publicističkom radu bavi se etičkim pitanjima savremenog društva, ratom, nasiljem, tehnologijom i odgovornošću pojedinca. Njeni tekstovi redovno se objavljuju u vodećim italijanskim medijima i često izazivaju snažne javne rasprave. Ovaj njen komentar objavio je talijanski list Corriere della Sera