Upotreba jama ponovila se za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992–1995. godine, kada su prirodne jame na desetinama lokacija širom Bosne i Hercegovine korištene kao masovne grobnice. Istraživanje Hikmeta Karčića, objavljeno u naučnom časopisu Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu “Prilozi”, ima za cilj osvijetliti dio ove veoma kompleksne i nedovoljno istražene teme.

Kroz historiju načini postupanja sa žrtvama masovnog nasilja nisu bili samo logistički imperativ već i indikator civilizacijskih normi te, u konačnici, konstitutivni element samog zločina. Dok grobnice i groblja svjedoče o ritualu i sjećanju, drugi lokaliteti govore o mračnijoj prošlosti. Prirodne šupljine poput vrtača, pećina, pukotina i rasjeda nastalih geološkim procesima širom svijeta i kroz različite vremenske periode višestruko su korištene kao masovni grobovi. Ovi lokaliteti, često stvoreni sporim i indiferentnim djelovanjem prirodnih sila, postali su idealne lokacije za skrivanje posljedica zločina monumentalnih razmjera.

U genezi masovnih zločina pitanje zbrinjavanja leševa često je bilo potpuno marginalizirano ili je izostajalo iz operativnog planiranja počinilaca. U nedostatku unaprijed osmišljenih procedura tijela su ostavljana na licu mjesta, prepuštana lokalnim zajednicama ili vlastima na rješavanje. Ovo nepostupanje dovodilo je do formiranja nezakopanih polja smrti, širenja bolesti i narušavanja osnovnog ljudskog dostojanstva. Alternativno, posmrtni ostaci žrtava često su bacani u rijeke ili jezera kako bi se učinak zločina prikrio. Nasuprot tome, u rijetkim, sistematičnijim slučajevima masovna ubistva unaprijed su podrazumijevala i iskopavanja masovnih grobnica.

Na području bivše Jugoslavije pojam jame postao je sinonim za strahotu, za stravični zločin. Nije bez razloga: ustaški zločini nad srpskim žrtvama tokom Drugog svjetskog rata postali su dio kolektivnog pamćenja u postratnoj Jugoslaviji. Ustaški režim masovno je koristio prirodne jame za skrivanje tijela žrtava. Ova pojava posebno je bila vezana za Hercegovinu, gdje se i danas mogu naći mnogi spomenici koji obilježavaju jame – masovne grobnice ustaškog zločina.

Drugi termin koji se povezuje s našim prostorima jest foibe. Termini jama i foiba su sinonimi. Zbog kamenog tla, koje je teško kopati, foibe su se tradicionalno koristile kao mjesta za odlaganje otpada, a povremeno su ih birale i osobe koje su se odlučile na samoubistvo. Upravo na ovim lokalitetima, na području Jadranskog primorja, uključujući Istru i Dalmaciju, u drugoj polovini rata partizani su u ove jame bacali brojne zarobljene italijanske vojnike, ali i civile.

U konačnici, u jame su bacane i žrtve četničkih zločina. Među mnogobrojnim primjerima izdvaja se slučaj jame Čavkarice nedaleko od Bileće, gdje je djevojčica Hadžera Ćatović-Bijedić preživjela klanje 1941. godine. Njeno svjedočenje postalo je javno tek nakon pola stoljeća.

Upotreba jama ponovila se za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992–1995. godine, kada su prirodne jame na desetinama lokacija širom Bosne i Hercegovine korištene kao masovne grobnice. Istraživanje Hikmeta Karčića, objavljeno u naučnom časopisu Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu “Prilozi”, ima za cilj osvijetliti dio ove veoma kompleksne i nedovoljno istražene teme.

Prema podacima Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, u periodu 1993–2025. izvršene su ekshumacije iz jama na 55 lokacija širom Bosne i Hercegovine. Jame su se nalazile u sljedećim općinama: Bihać, Sanski Most, Bosanska Krupa, Ribnik, Drvar, Bosanski Petrovac, Ključ, Sarajevo – Stari Grad, Livno, Mrkonjić Grad, Kladanj, Šekovići, Olovo, Banja Luka, Bosansko Grahovo, Sokolac, Foča, Kalinovik, Rogatica, Rudo, Mostar, Nevesinje, Konjic, Kupres, Široki Brijeg, Gacko i Prozor.

Proces ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava rata iz jama započeo je ubrzo nakon okončanja agresije, ali je najveći broj ekshumacija obavljen u periodu od 1999. do 2010. godine, što ukazuje na to da je to vrijeme bilo najintenzivnije u pogledu istraživanja ratnih zločina, traganja za nestalima i otkrivanja skrivenih lokacija.

Ekshumacije su obavljane u gotovo svim dijelovima Bosne i Hercegovine, a posebno se izdvajaju Krajina te istočna i južna Hercegovina. Gradovi poput Bihaća, Sanskog Mosta, Ključa i Bosanske Krupe često se pojavljuju u evidenciji, što pokazuje da je ovo područje bilo mjesto brojnih ratnih zločina i prisilnih nestanaka. Na jugu i jugoistoku zemlje, posebno u općinama Nevesinje, Mostar, Konjic, Gacko i Široki Brijeg, također su otkrivene brojne jame.

Najveća takva grobnica, Lanište I kod Ključa, otkrivena je u novembru 1996. godine, gdje je ekshumirano čak 188 tijela. Većina žrtava ekshumiranih iz evidentiranih jama ubijena je tokom 1992. godine. To potvrđuje historijsku činjenicu da je upravo 1992. bila godina najintenzivnijih i najmasovnijih zločina nad civilnim stanovništvom u Bosni i Hercegovini. U manjem broju slučajeva posmrtni ostaci datiraju iz kasnijih godina rata (1993–1995), dok se pojedine grobnice odnose i na historijske događaje, poput Drugog svjetskog rata. Primjer za to je grobnica u Prhovu kod Bosanskog Petrovca, gdje su ekshumirani posmrtni ostaci žrtava iz tog perioda.

Jama Lanište I i II

Lanište I primarna je masovna grobnica smještena u planinskom području, 14 kilometara od Ključa. Locirana je u četinarskoj šumi na prijevoju zvanom Lanište. Od magistralnog puta udaljena je 1,3 km makadamskim putem koji se odvaja ka jugoistoku. Ekshumacija na ovom mjestu započela je u oktobru 1996. godine, a otkriveni su posmrtni ostaci 188 osoba, od kojih je 170 identificirano. Policijske i vojne snage Srpske Republike Bosne i Hercegovine izvršile su masovne zločine nad Bošnjacima na području općine Ključ. Treća četa Saničkog bataljona (dijela 17. lake pješadijske brigade Vojske Republike Srpske) provela je blokadu, pretres i „čišćenje terena“ u rejonu sela Donjih Biljana, uključujući zaseoke Domazeti, Botonjići, Jabukovac i Brkići, s jasno utvrđenim borbenim rasporedom i zadacima. Kao komandant te čete, Marko Samardžija je 10. jula 1992. godine naredio vojnicima da muški bošnjački civili iz zaselaka Brkići i Balagića Brdo napuste svoje kuće i krenu na livadu Jezerine, gdje su ih dočekali vojnici s oružjem uperenim prema njima. Osobe starije od 18 i mlađe od 60 godina, s rukama na leđima, provedene su u dvorište Osnovne škole u Biljanima, gdje su ih vojnici 17. lake pješadijske brigade i policija priveli. Neki od zarobljenih civila zatvoreni su u učionice škole, iz kojih su kasnije vođeni u grupama od pet do deset i ubijani, dok su preostali primorani proći kroz špalir uz udaranje do autobusa. Preživjeli su autobusima odvedeni na Lanište, gdje je većina ubijena. Tokom večernjih sati sakupljani su i odvoženi posmrtni ostaci ubijenih. Tog dana najmanje 144 muškarca ubijena su iz vatrenog oružja.

Lanište II prirodna je jama duboka oko 25 metara. Ono što je posebno karakteristično za ovu grobnicu jest njen položaj u blizini kasarne Inžinjerijskog puka Drugog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske. Mujo Begić ističe da je ta jedinica bila uključena u prikrivanje posmrtnih ostataka ubijenih Bošnjaka iz Ključa. Nakon ubistava u julu 1992. godine, tijela žrtava skrivena su u podzemnoj pećini Bezdan na lokalitetu Lanište, smještenoj pored puta u šumovitom predjelu, na dubini većoj od 20 metara. Srpske vojne snage od početka 1992. godine koristile su obližnji planinarski dom kao svoju bazu.

Posmrtni ostaci ubijenih Bošnjaka iz Biljana otkriveni su u četiri masovne grobnice, uključujući Lanište I, te u nekoliko manjih grobnica s ostacima nekoliko osoba, kao i u pojedinačnim grobovima. Većina tih grobnica bila je udaljena deset ili više kilometara od Biljana. U masovnoj grobnici Lanište I najstarija žrtva bio je Bećo Ćehić, star 85 godina, dok je najmlađa bila četveromjesečna beba Amila Džaferagić, koja je preminula držeći flašicu u naručju ubijene majke. Ekshumirani su i posmrtni ostaci 29 maloljetnika, uključujući sedmero djece mlađe od deset godina. Dokazi o ubistvima na lokaciji Lanište I obuhvataju tragove metaka na drveću pored pećine u koju su tijela žrtava bačena. Spomen-ploča sada obilježava mjesto masovne grobnice, a pećina je ograđena i pokrivena, ali se i dalje može ostvariti uvid u unutrašnjost kako bi se uočila njena dubina.

Masovna grobnica Lanište II otkrivena je u Babinoj dolini, koja se nalazi oko 2,7 kilometara od prijevoja Lanište. Ova grobnica locirana je krajem 1995. godine, a smještena je nasuprot grobnici Lanište I na udaljenosti od otprilike 2 kilometra zračne linije, na planini Grmeč. Riječ je o prirodnoj dolini prečnika oko 15 metara, u koju su bačeni posmrtni ostaci žrtava, kasnije prekriveni slojem zemlje. Posmrtni ostaci pronađeni su u središtu doline, uključujući vreće podvezane konopcima u kojima su otkrivene ljudske lobanje, odnosno prije same likvidacije žrtve su bile dekapitirane. Ekshumacija je izvršena u periodu 5–7. oktobra 1996. godine. Iz grobnice su ekshumirani posmrtni ostaci 77 Bošnjaka iz sela Krasulje, Kamičak i Velagići, koji su ubijeni 1. juna 1992. godine ispred Osnovne škole u Velagićima. Ubijanje je izvršeno nakon što su svi muškarci iz zaselaka poput Hasića, Hadžića, Vojića, Nezića i okolnih sela pozvani da se okupe na policijskom punktu u Velagićima. Onima koji su se odazvali vojni policajci su oduzimali lične stvari i zatvarali ih u prostor stare škole. Kasno uvečer muškarci su izbačeni napolje i strijeljani. Nekoliko Bošnjaka preživjelo je strijeljanje, ali su ranjenici koji su ostali ležati ispred škole ubijeni hicem u glavu. Sljedećeg dana tijela su utovarena u kamione i prevezena na lokalitet Babina dolina, gdje su zatrpana. Tokom ekshumacije u grobnici su pronađeni metalna štangla za vuču vozila, tri metalne kante zapremine 20 litara, lična karta na ime Hasna Zukić, kao i čahure i zrna raznih kalibara puščane i pištoljske municije.

Jama Bezdana

Jama Bezdana smještena je na području Gorjevac – Hrgar, oko 6 kilometara udaljena od ceste Bihać – Bosanski Petrovac, do koje vodi makadamski put. Ova jama, skrivena šumom i vegetacijom, nije bila vidljiva s obližnjeg puta, što sugerira da je pažljivo odabrana s namjerom da ubistva zarobljenika iz logora Ripač budu unaprijed planirana. Prema svjedočenjima, masovna grobnica nastala je u prvoj polovini jula 1992. godine na visini od 744 metra nadmorske visine, dok su tijela pronađena na dubini od 85 metara. Jama Bezdana bila je jedna od prvih masovnih grobnica otkrivenih u Bosanskoj krajini, a unutar nje su nađena burad s kiselinom koja je trebala uništiti posmrtne ostatke. Tokom ekshumacije otkrivene su čahure različitih kalibara i tragovi eksplozivnih naprava. Neki od posmrtnih ostataka pronađeni su u sjedećem položaju, što ukazuje na to da su žrtve bile žive bačene u jamu. Ekshumacija je trajala od 1. do 30. septembra 1997. godine.

Pećina je dugi niz godina korištena kao deponija smeća, što je stvorilo konus naslaga na njenom dnu. Područje direktno ispod otvora sadržavalo je najdublje naslage i bilo je najviša tačka na dnu pećine. Smeće se većinom sastojalo od guma, razbijenih staklenih boca, plastičnih kontejnera, isteknulih registarskih tablica i ličnih karata, životinjskih leševa, kožnih vojničkih remena i opreme, raznovrsnog zahrđalog vatrenog oružja i neeksplodiranih ubojitih sredstava. Gotovo svi ostaci bili su potpuno skeletizirani zbog djelovanja vode u pećini tokom pretpostavljenih pet godina otkako su bačeni.

Ubistva su vršili brigadni izviđači 15. bihaćke brigade, pripadnici Vojne policije i milicije tzv. srpske opštine Bihać. Zatvorenici su dovođeni u malim grupama i brutalno likvidirani – klanjem, vatrenim oružjem, a neki su živi bacani u prirodne vrtače i pećine. Prethodno su zarobljenici bili mučeni i sakaćeni. Isti počinioci odgovorni su za ubistva zarobljenika u logorima Ripač i Račić.

Jama Hrastova Glavica

Hrastova Glavica je pećina smještena oko 15 kilometara od Sanskog Mosta. Na toj lokaciji pronađeni su posmrtni ostaci 121 identificirane žrtve zločina koji je izvršen 5. augusta 1992. godine. Većina žrtava bili su zatočenici logora Keraterm i Omarska kod Prijedora, osim dvije osobe za koje se pretpostavlja da su stradale tokom Drugog svjetskog rata. Nakon što su dovedene autobusima, žrtve su ubijene i bačene u jamu duboku oko 20 metara. U augustu 1992. godine zatočenici iz logora Keraterm i Omarska ukrcani su u autobuse koji su krenuli ka Sanskom Mostu. Tokom puta neke od njih ubili su neidentificirani pripadnici MUP-a i VRS-a. Na lokaciji Hrastova Glavica, koja se nalazi oko 30 kilometara od Prijedora, pronađeno je ukupno 126 tijela. Forenzički stručnjaci utvrdili su da je u 121 slučaju smrt nastupila uslijed rana zadobijenih vatrenim oružjem.

Logoraši iz Keraterma koji su preživjeli zločin u „sobi 3“ prebačeni su 4. augusta u logor Omarska. Kako je za sljedeći dan bio najavljen dolazak britanske novinarske ekipe, 120 logoraša koji su dopremljeni iz Keraterma, zajedno s još šest logoraša, rano ujutro 5. augusta ukrcani su u autobuse i dovedeni blizu tog područja. Šumskim putem su ih vodili do jame, gdje su ih, vezane u trojkama metalnom žicom, ubijali i bacali unutra. Ibrahim Ferhatović, jedini zatočenik koji je uspio pobjeći, ispričao je način egzekucije ljudima koji su ga našli nakon što je lutao po okolnim šumama. Zahvaljujući njemu saznalo se za ovaj zločin. Ferhatović je izložio svoju priču, ali je potom ubijen tokom kasnijih „čišćenja“ šuma. Njegovo tijelo pronađeno je i ekshumirano na drugom lokalitetu, ali njegova priča ostala je zapamćena. Uz pomoć lovaca koji su poznavali teren, jama je locirana. Ostala je nepoznata većini mještana okolnih sela jer je smještena u gustoj šumi, na miniranom području.

Jama je bila prikrivena truhlim granama i slojem suhog lišća. Nakon uklanjanja tog sloja otvor jame, širine oko 70 cm, postao je vidljiv. Zidovi jame obloženi su prirodnim vapnenim blokovima stijena debljine oko 10 cm. Između tih slojeva nalaze se neravne pukotine, što stvara privid da je otvor možda ručno izrađen.

Prema zapisniku Kantonalnog suda u Bihaću o ekshumaciji masovne grobnice na području Hrastove Glavice, u grobnici su pronađeni komadi žice, kanapa i lanaca kojima su u nekim slučajevima bile vezane žrtve. Također su pronađeni puščani meci, čahure i ručne bombe, dok su na zidovima grobnice bili vidljivi tragovi gelera. To može značiti da su pripadnici VRS-a nakon bacanja tijela u jamu bacali ručne bombe kako bi dodatno uništili tragove zločina. S druge strane, Amor Mašović je izjavio da je tolika količina minsko-eksplozivnih sredstava pronađenih na dnu jame dokaz kako su neke žrtve žive bačene unutra te da su potom ubijane tromblonskim minama. Na osnovu obdukcionih zapisnika, samo su tri žrtve podlegle ozljedama prouzrokovanim detonacijom, dok je većina žrtava bila likvidirana iz neposredne blizine.

Tijela su očigledno bila bačena u jamu, što je dovelo do nasumičnog nagomilavanja u dva do tri sloja. Mnoga su se skotrljala do dna nagnutog pećinskog poda nakon što su pala na vrh gomile, a kako su se ostaci raspadali, neki skeletni dijelovi, posebno lobanje, također su završili na dnu. Kako se gomila tijela sabijala pod vlastitom težinom, došlo je do umjerenog razdvajanja dijelova tijela i miješanja sa susjednim ostacima. Rezultat je bio da je većina ostataka ostala dovoljno povezana tako da se moglo prepoznati pojedinačne skupove, ali značajno razdvajanje mnogih kostiju učinilo je većinu tih skupova nepotpunim.

Od 7. do 16. decembra 1998. godine Državna komisija za nestale osobe BiH, u saradnji s Ljekarima za ljudska prava (Physicians for Human Rights – PHR), izvršila je ekshumaciju posmrtnih ostataka 121 žrtve. Forenzički izvještaj pokazuje da su ostaci pripadali muškarcima u dobi od 17 do 60 godina, a na većini skeleta uočeni su tragovi povreda uzrokovanih vatrenim oružjem. Većina žrtava bila je obučena u civilnu odjeću koja je dobro očuvana.

Jama Bunarevi

Masovna grobnica jama Bunarevi smještena je u općini Mrkonjić Grad, na udaljenosti od 33 kilometra od Ključa. Riječ je o prirodnoj jami dubokoj oko 35 metara, koja se nalazi u zaseoku Bunarevi, u selu Gornje Ratkovo. Tokom 1992. godine pripadnici Vojske i MUP-a Republike Srpske ubili su Bošnjake iz Sanskog Mosta i Ključa te njihova tijela bacili u ovu jamu. Da bi prikrili tragove, u jamu su bacali i uginule životinje. Prilikom ekshumacije, koja je obavljena od 13. do 15. septembra 2000. godine, iz jame je izvađeno oko 70 neeksplodiranih ubojitih sredstava.

Lokacija grobnice prije ekshumacije bila je neobilježena. Radi se o prirodnoj podzemnoj vertikalnoj spilji čiji se otvor nalazi ispod karakterističnih gromada stijena. Sam otvor jame sastoji se od dva odvojena kraka koji se međusobno spajaju u podzemlju. Jama se nalazi u tipično kraškom području, okružena nizom prirodnih depresija (vrtača). Nalazi se približno 40 metara od makadamskog puta koji se odvaja iz Čađavice s magistralnog puta Bihać – Jajce. Istim tim makadamskim putem, koji se nastavlja preko Manjače, ostvaruje se veza prema Banjoj Luci.

Grobnica je smještena unutar elipsaste doline, dubine oko 8 metara. U jami je pronađeno i izvađeno 36 minobacačkih granata 60 mm, jedna ručna bomba i jedna zolja. Veoma je izvjesno da su počinioci zločina namjerno koristili eksploziv kako bi dodatno sakrili tragove zločina, uništili ostatke žrtava i otežali ekshumaciju.

Dana 15. januara 2001. godine Borka Ožegović brutalno je ubijena u svojoj kući samo nekoliko stotina metara od jame Bunarevi. Starica je svezana i preklana, pri čemu ništa iz kuće nije ukradeno. Iako su počinioci ostavili dovoljno tragova, do danas slučaj ostaje neriješen. Postoji pretpostavka da je Borka Ožegović neposredno prije ubistva pružila informacije o tačnoj lokaciji masovne grobnice.

Jama Golubnjača

Tokom agresije brojni Bošnjaci iz Bosanske Krupe bili su zatočeni u osnovnim školama u Jasenici, Arapuši i Osnovnoj školi „Petar Kočić“. U ovim objektima pripadnici VRS-a redovno su ih fizički i psihički zlostavljali. Najteži zločini, uključujući likvidacije, događali su se u školama u Jasenici i Arapuši. U školi „Petar Kočić“ zatvorenike je nadzirala vojna policija, a bili su izloženi posebno brutalnom režimu zlostavljanja i elektrošokovima. Za navedene ratne zločine osuđen je Dragan Rodić zvani Šaula na osam godina zatvora.

Nekoliko zatočenika premješteno je u logor Kamenica u općini Drvar. Žrtve iz tog logora su nakon likvidacije odvožene oko 25 km dalje do sela Podovi i bacane u jamu Golubnjača, duboku 45 metara (prema drugim izvorima 64 metra). Logoraše su likvidirali jednog po jednog, pucajući im u glavu, te su potom bacali njihova tijela u jamu koju su pokušali maskirati otpadom.

Ekshumacija je provedena u aprilu 2001. godine, pri čemu je pronađeno 19 tijela. Iz jame su izvađene velike količine smeća, 65 kamionskih guma, neeksplodirana ubojita sredstva te ostaci civilne odjeće. Među ekshumiranim žrtvama pronađena su i dva vojnika VRS-a, Jasmin Bašić i Dušan Bursać, koji su ubijeni i bačeni u jamu. Svjedoci navode da su ubijeni jer su počeli voditi bilješke o zločinima nad Bošnjacima ili zato što su bili svjedoci likvidacije oficira VRS-a Milana Sovilja, koji je pokušavao poštovati pravila Ženevske konvencije. Na skeletnim ostacima primjetne su višestruke povrede glave i grudnog koša.

Jama Trubar

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine provelo je ekshumaciju iz masovne grobnice Trubar na području općine Bihać. Utvrđeno je da posmrtni ostaci pripadaju hrvatskim civilima, žrtvama iz Drugog svjetskog rata, ubijenim u julu 1941. godine, među kojima je bio i drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor. Ubijeni su dok su se vraćali s hodočašća iz Knina. Na inicijativu Banjalučke biskupije i biskupa dr. Franje Komarice, Tužilaštvo BiH omogućilo je predaju posmrtnih ostataka biskupiji. Interesantno je da su pored ovih „historijskih“ ostataka pronađeni i ostaci Amira A., pripadnika Armije RBiH, koji je nestao u junu 1993. godine.

Jama Ravnice / Dervišova jama

Dana 28. juna 1992. godine u selu Bravsko mještani su zarobili pripadnike Armije RBiH: C. M., S. E. i B. S. Slavko Stričević zvani Švabo, pripadnik rezervnog sastava policije RS-a, zlostavljao je zarobljenike. B. S. je ubijen pištoljem, a preostala dvojica su bila prisiljena njegovo tijelo staviti na prikolicu. Odvezeni su do jame Ravnice, gdje su i oni brutalno ubijeni, a tijela bačena u jamu. Stričević je osuđen na 10 godina zatvora.

U februaru 2002. godine istražena je ova jama na dubini od 22 metra. Pronađena su tri tijela pripadnika ARBiH, ali i skeletni ostaci starije žrtve. Istraga je otkrila da je riječ o Dervišu iz mjesta Sanica, koji je odveden tokom Drugog svjetskog rata. Jama je vjerovatno preimenovana u „Ravnice“ radi prikrivanja zločina, ali je među stanovnicima ostala poznata kao „Dervišova jama“.

Jama Tihotina

Jama Tihotina primarna je masovna grobnica iznad sela Pritoka kod Bihaća. Sadržavala je posmrtne ostatke 53 civila Bošnjaka i Hrvata. Ekshumacija je obavljena 2002. godine. Lokalno stanovništvo ovaj lokalitet naziva Slovenski majdan. Jama je prirodna pukotina duboka 45 metara (neki izvori navode i dubinu rudnika preko 100 metara). Žrtve su bili zatočenici logora Ripač i Račić. Zbog strujanja zraka proces raspadanja bio je ubrzan, što je otežalo identifikaciju. Za zločine na ovom području osuđeno je nekoliko pripadnika VRS-a na višegodišnje kazne zatvora.

Jama Zvečarka

Na lokalitetu sela Stjepanovići u općini Bosanska Krupa otkrivena je masovna grobnica Zvečarka. Ova prirodna jama dubine oko 20–25 metara korištena je za prikrivanje zločina nad logorašima iz škole „Petar Kočić“. Zatvorenici su ubijeni u logoru, a njihovi ostaci potom su bačeni u jamu. Tokom ekshumacije pronađeni su ostaci na tri etaže jame. Prema različitim istraživanjima, iz Zvečarke je ekshumirano 11 ili 12 osoba.

Jame u Nevesinju

U haškim presudama za zločine u Nevesinju odgovornost je pripisana Nevesinjskoj brigadi VRS-a, pripadnicima MUP-a RS-a i paravojnim jedinicama poput „šešeljevaca“. Civili Bošnjaci bili su zatvoreni u različitim centrima, uključujući toplanu u Kilavcima, gdje su žene i djeca bili izloženi strašnoj dehidraciji prije nego što su ubijeni. Lokacije povezane sa zločinima uključuju jame Dubravica–Breza i Doline–Kušići.

(Hikmet Karčić; Geografija zločina: prirodne jame u službi masovnih zločina u Bosni i Hercegovini 1992–1995.; Prilozi br. 54)