TikTok izazovi, navijački napadi i mržnja prema „drugima“ rastu na lošem pravosudnom sistemu blagih kazni, ali i loše politike i zanemarenog odgoja, a preko leđa djece se lome svi naši nezavršeni ratovi. Političari, vjerske zajednice, kulturni akteri, svi moraju shvatiti da se jezikom ili smiruje ili raspiruje nasilje. Ako stalno govorimo kao da smo u ratu, ne možemo se čuditi što nam se djeca ponašaju kao da je rat


TikTok izazovi, navijački napadi i mržnja prema „drugima“ rastu na lošem pravosudnom sistemu blagih kazni, ali i loše politike i zanemarenog odgoja, a preko leđa djece se lome svi naši nezavršeni ratovi. Političari, vjerske zajednice, kulturni akteri, svi moraju shvatiti da se jezikom ili smiruje ili raspiruje nasilje. Ako stalno govorimo kao da smo u ratu, ne možemo se čuditi što nam se djeca ponašaju kao da je rat.

Toranj Vjesnika gorio je satima, a snimke požara kružile su društvenim mrežama brže nego što su vatrogasne sirene stizale do ušiju građana. U službenim zapisnicima stoji: četvero maloljetnika, TikTok izazov, potom dvojica tek punoljetnih YouTube “istraživača ruševina”, cigarete, opušci, kutija sa spisima koja je možda zapaljena namjerno, možda slučajno. Procjene štete idu i do desetak milijuna eura, a simbol grada vjerovatno izgubljen zauvijek.

Ali iz perspektive društva nametnulo se pitanje kako je moguće da par klinaca u par sati napravi više štete Zagrebu nego što je, kako piše komentator Davor Ivanković, napravila JNA 1991.? I još važnije, zašto nam se čini da je to samo jedna epizoda u širem, mračnijem serijalu – “Kuda ide društvo, nasilje među mladima”?

Priča o Vjesniku savršena je metafora. Ruševna zgrada, prepuštena zubu vremena, bez stvarne zaštite, puna arhivske papirologije, trulih tapisona i gljivicama nagrizlih drvenih obloga, dakle idealno gorivo. Djeca i mladi koji tumaraju tim ruševinama, piju alkohol iz ostavljenog frižidera, snimaju se za TikTok i YouTube. Država koja je formalno vlasnik, ali faktički – nema je.

Istraga zasad ovisi o iskazima: jesu li mladići uistinu zapalili kutiju s papirom ili je jedan neoprezno bačeni opušak bio dovoljan da sve plane? Je li prošlo 18 ili 88 minuta između njihova ulaska i dojave o požaru, dakle, jesu li uopće stigli sve to napraviti u tako kratkom vremenu?

Tužiteljstvo im stavlja na teret teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti, obrane tvrde da je zatvorski Remetinec reakcija na medijski pritisak. Ali Ivanković precizno pogađa suštinu: ako je motiv bio gola obijest i dokolica, ako je sve krenulo iz “dosade” i lova na klikove, onda povratak ustaškog pokliča „Za dom spremni“ i ideološki ratovi postaju kulisa, a huliganizam i nekažnjeno divljanje pravi problem.

Ono što se zapalilo na vrhu, u plamenu nebodera, samo je vidljiv simptom onoga što godinama tinja u podrumima hrvatskog društva , jer dok se Vjesnik gasio, društvo se zgražalo nad drugim scenama: skupina zagrebačkih maloljetnika na Trgu bana Jelačića napada srednjoškolce iz Splita, dva dana kasnije – napad na zadarske srednjoškolce koji su došli na Interliber, premlaćivanje osnovnoškolca bokserom u Novom Zagrebu, bande maloljetnika na istoku grada koje tjednima maltretiraju vršnjake, napad na snimatelja N1, počinitelj koji je, kako kaže hrvatski ministar policije, već pet puta privođen.

Gotovo svi nasilni događaji imaju zajednički scenarij. Napad je organiziran, počinitelji su maskirani kapuljačama ili maramama, žrtve su zbunjene, često iz “drugog” grada ili “drugog” navijačkog plemena, a sve se snima mobilnim telefonima. Snimke završavaju u grupama, na TikToku, kruže kao trofeji. Nasilje postaje sadržaj.

Zagrebačka policija u slučaju napada na splitske učenike govori o izazivanju nereda i ozljedama, sud određuje istražni zatvor u domu zbog opasnosti od ponavljanja, ali dok se ne provjeri ima li kod kuće Wi‑Fi da nanogvica radi – šalju ih u Remetinec.

Dvojica su već pod nadzorom Centra za socijalnu skrb, jedan je od ranije prijavljivan zbog napada na ljude s drugačijim svjetonazorom. U Splitskom slučaju upada na Dane srpske kulture – devetorici se istražni zatvor ukida i branit će se sa slobode, iako ih se tereti da su, motivirani nesnošljivošću prema Srbima, prijetnjama i skandiranjem “Za dom spremni” i “smeća srpska” faktički nasiljem zaustavili kulturnu manifestaciju.

Dakle, nasilje među mladima nije samo “vršnjačko”. Ono je već duboko prožeto navijačkom ikonografijom, nacionalizmom, ksenofobijom. Mladi nose maske, ali scenarije pišu odrasli.

U Međimurju župan Matija Posavec govori o “nepravdi” koju osjećaju građani u suživotu s Romima, o socijalnim pomoćima koje se troše na kocku i alkohol, o djeci koja ne idu u školu, o ilegalnim deponijama i pucnjavi. Predlaže e‑kartice za socijalne naknade, strože sankcije roditeljima, ovrhu socijalne pomoći onima s prekršajima.

Ministar Božinović pritom pravilno kaže da je činjenica da djeca ne završavaju osnovnu i srednju školu problem za sve, ali se u javnosti, kako upozoravaju analitičari, često stvara dojam da su “problem” sami Romi, kao kolektiv. Ista matrica radi i na drugim poljima: napad na Dane srpske kulture, skandiranje ZDS-a, povici “smeća srpska”, a onda i nasilje među hrvatskim srednjoškolcima iz različitih gradova – sve to hrani logiku da postoji neka difuzna, legitimna meta tzv. onih koji “nisu naši”.

Sociolog Renato Matić tu logiku razotkriva objašnjavajući da u nesigurnim vremenima najlakše je prstom pokazati na najslabiju i najvidljiviju skupinu – manjine, migrante, “došljake”, navijače iz “pogrešnog” grada. Društvene mreže zatim napuhuju emocije i pretvaraju nezadovoljstvo u mini‑kampanje. Rezultat? Djeca odrastaju u atmosferi u kojoj je nasilje prema manjinskim, drugačijim ili jednostavno slabijim, ne samo dopušteno, nego ponekad i poželjno.

U ovom valu incidenata, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović ponavlja istu rečenicu: „Kaznena politika je preblaga.“ Kaže da policija odradi svoje, privede maloljetne ili punoljetne nasilnike, a onda ih gleda kako se vraćaju kao recidivisti. Kod napada na novinare i djecu – počinitelji su već niz puta bili privođeni, a opet su hodali slobodno.

Vrhovni sud mu uzvraća tvrdeći da sudovi sude po zakonu, ako je za držanje oružja ili nasilje u obitelji propisana kazna do tri godine, suci ne mogu lako slati ljude u zatvor, a DORH bi mogao tražiti više kazne i češće se žaliti. Ako je politika htjela strože sankcije, trebala je promijeniti Kazneni zakon.

Odvjetnik Veljko Miljević otvoreno kaže da su kazne u načelu preblage, čak i za ponavljače. Statistika iz Splita pokazuje da je nakon promjene zakona o drogama 2013. broj presuđenih godina zatvora za dilere pao deset puta – s oko 450 na 40–50 godišnje. Kakav je to signal mladom čovjeku koji se već dokazao kroz nasilje nad vršnjacima, navijačkim napadima ili napadima na novinare? Da je zatvor teorijska mogućnost, a uvjetna kazna standard.

U tom ping‑pongu između MUP‑a, sudova, DORH‑a i politike, poruka mladima je vrlo jasna i glasi da institucije nisu u stanju dosljedno povući crtu. A ako ne postoji jasna granica dopuštenog, onda se granice testiraju na ulici.

Istodobno, stručnjaci za djecu i mlade godinama govore isto, ali ih se sluša tek kad već gori. Klinička psihologinja Gordana Buljan Flander i sutkinja za mladež Lana Petö Kujundžić upozoravaju da smo sustav zaštite djece razgradili do mjere da se reagira prekasno i preslabo.

Nekada se, kažu, na prvo agresivno ponašanje djeteta već gledalo kao na alarm i provjeravalo se što se događa u obitelji, uključivale su se službe, tražili načini pomoći. Danas Centri za socijalnu skrb rade “sve i svašta”, od starijih osoba do osoba s invaliditetom i socijalnih prava, a posebni centri za djecu, savjetovališta i podrška roditeljima gotovo da su nestali. Privatnog psihologa se čeka mjesecima, stručnjaci u sustavu su potcijenjeni i bez političke zaštite.

Djeca su, upozorava Buljan Flander, danas osjetno manje empatična nego prije 30 godina. Empatija se uči između druge i treće godine u obitelji, ako je dijete nije primilo od roditelja, teško će je dati drugima. Nasilje je postalo sadržaj kojim se dokazujemo, što je snimka brutalnija, to su lajkovi brojniji.

Nadalje, djeca sve češće znaju da ih sustav neće zaštititi, da žrtve mole da se nasilje ne prijavi jer “nitko im neće ništa”, a počinitelji znaju da do 14. godine nemaju kaznenu odgovornost i zato mlađe tjeraju da fizički odrade najprljaviji dio posla.

Pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević navodi da je lani zabilježeno čak 44 % više nasilja u školama nego 2023. godine. I ne radi se više samo o “klasičnom” naguravanju iza škole jer nasilje je sada kombinacija fizičkog, verbalnog, seksualnog i virtualnog.

Snimak tučnjave u dvorištu škole na Svetom Duhu, gdje dvojica mladića razmjenjuju brutalne udarce, dok gomila učenika oko njih viče, psuje i snima – to je mikroslika društva. Većina nije aktivni nasilnik, ali postaje publika, navijačka grupa koja svojim mobitelima i smijehom legitimira nasilje. Kad se ista ta djeca vraćaju kući u obitelji iscrpljene egzistencijalnim brigama, pred televiziju u kojoj se političari deru, a komentari ispod portala vrijeđaju manjine, novinare i “drukčije”, što učimo te klince? Da je nasilje normalan jezik javnog prostora.

U hrvatskoj javnosti posljednjih mjeseci djeluje kao da je Murphyjev zakon postao službena doktrina – sve što može poći naopako, poći će naopako. Incident slijedi incident, ideološki kosturi iskaču iz ormara, lijevi i desni hrane vlastite “kampove” pričama o katastrofi koja samo što nije.

Politolog Anđelko Milardović upozorava da ti procesi nisu nužno spontani i oni se uklapaju u širi geopolitički kontekst destabilizacije južnog krila EU. Ali čak i da nema “vanjskog đavla”, unutarnja logika je jasna: ekstremna desnica i ekstremna ljevica žive od eskalacije tenzija. Što je više straha, mržnje i konfuzije, to je veći prostor za “spasitelje” koji nude jednostavna rješenja.

Darijo Čerepinko podsjeća da se problemi s manjinama, imigrantima ili “navodnim zabranama” Thompsona često napuhuju jer dio desnice nema ozbiljne programe ni rezultate. Kad jednom nasilje i prijetnje nasiljem postanu normalizirani, više nije važno tko je meta – danas su to srpska djeca na folkloru, sutra splitski srednjoškolci, prekosutra novinari ili jednostavno svatko kojega ne precipiramo kao “našeg”.

A sve to se prelijeva prema djeci koja odrastaju uz društvene mreže čije algoritme ne zanima demokracija niti empatija, nego samo angažman. Što je sadržaj radikalniji, što je poruka žešća, to bolje “radi”.

Komunikolog Ivan Tanta stvari reže od korijena i pominje tri desetljeća u kojima smo olako prepustili obrazovanje i kulturu stihiji. Lutali smo s kurikulima, preplavili dnevnik peticama, a dobili generacije s poraznim općim znanjem. Djeca su uronjena u mobitele i igrice, zabrana mobitela u školama dolazi prekasno, a obitelj sve rjeđe prenosi osnovna pravila bontona i suživota.

Takva “obrazovana” djeca, kaže Tanta, lak su plijen: revolucionarnost na praznu glavu postaje opasan spoj. Mladi ljudi, bez jasnih etičkih i kulturnih uporišta, lako se navuku na ideju da je “moja domovina, moja pravila” vrhunac slobode, umjesto da shvate da je sloboda uvijek vezana uz odgovornost.

“Riječ nosi odgovornost”, upozorava Tanta. Sloboda govora ne znači da nam je dozvoljeno “trkeljati” što god hoćemo, bez obzira koga ugrožavamo. Ako djeca odrastaju u svijetu u kojem političari, kolumnisti i komentatori nekažnjeno šire govor mržnje, šaljemo im jasnu poruku: nasilje počinje rečenicom, a rečenica je besplatna.

Bosna i Hercegovina u svemu ovome nije promatrač sa strane. Politička kriza u Republici srpskoj, prijevremeni izbori nakon pravomoćne presude Miloradu Dodiku, stalno preispitivanje institucija države i odluka visokog predstavnika – sve to stvara atmosferu u kojoj se pravo i pravda doživljavaju kao relativne kategorije.

Mladi u BiH odrastaju uz poruke da se pravomoćne presude mogu ignorirati, da se politički problemi rješavaju mitinzima, blokadama i ucjenama, da se “naši” štite po svaku cijenu. Kad se na to nadovežu navijački sukobi, napadi na migrante, napetosti između etničkih zajednica, dobivamo isti koktel kao u Hrvatskoj – samo sa složenijom etničkom kartom. Stoga, nasilje među mladima nije “uvozni proizvod” iz Zagreba, ono je regionalni simptom. U Sarajevu, Banjaluci, Mostaru i Tuzli jednako se snimaju tučnjave za TikTok, jednako se preko leđa mladih prelamaju navijački, nacionalni i klasni sukobi.

Ako pitanje glasi “kuda ide društvo”, onda odgovor ne može biti samo: “u propast”. Put se može promijeniti, ali ne pukim deklaracijama nego stvarnim potezima na tri razine.

Kazneni zakoni moraju se uskladiti s realnošću: nasilje nad djecom, vršnjačko nasilje, nasilje iz mržnje, napad na novinare i službene osobe – tu mora biti jasno da nema automatskih uvjetnih kazni za ponavljače. Ali jednako je važno da se zakoni moraju provoditi jednako za sve. Nema selektivne pravde prema političkoj pripadnosti, nacionalnosti ili “navijačkom dresu”. Djeca moraju vidjeti da sistem funkcionira bez obzira na to tko je počinitelj – Hrvat, Srbin, Bošnjak, Rom, navijač Hajduka ili Dinama, sin radnika ili sin lokalnog moćnika.

Nadalje, treba nam snažna mreža savjetovališta, školskih psihologa, pedagoga i socijalnih radnika koji se bave isključivo djecom. Treba nam poseban centar za djecu unutar sustava socijalne skrbi, kako sugerira Petö Kujundžić. U škole treba uvesti predmete i programe emocionalnog i socijalnog učenja: kako prepoznati emocije, kako ih izraziti, kako rješavati sukobe bez nasilja. Rano prepoznavanje rizičnih obitelji i djece mora postati prioritet, a stručnjacima treba dati stvarnu zaštitu od političkih i medijskih pritisaka.

Na koncu, mediji bi se morali izdići iznad kopanja po klikovima i prestati od nasilnika raditi zvijezde, a od svake tučnjave – reality show. Trebaju se češće isticati primjeri poput nagrade “Luka Ritz”: hrabre djevojke Brune Blaić koja je stala ispred nasilnika i Erin Jakolić koja je zaštitila djevojčicu iz Rusije.

Političari, vjerske zajednice, kulturni akteri, svi moraju shvatiti da se jezikom ili smiruje ili raspiruje nasilje. Ako stalno govorimo kao da smo u ratu, ne možemo se čuditi što nam se djeca ponašaju kao da je rat. Na kraju, društvo u kojem su jedine slike mladih, maskirane grupe koje tuku, pale i skandiraju, osuđeno je na cinizam i strah. Ali istina je kompleksnija. U istom gradu u kojem su klinci zapalili Vjesnikov neboder, druge klinke su stale pred nasilnike.

U istoj zemlji u kojoj mladi skandiraju “ZDS” da bi zaustavili Dane srpske kulture, drugi mladi se bore za toleranciju, volontiraju, stvaraju umjetnost, odlaze iz zemlje jer ne žele živjeti u atmosferi permanentnog konflikta. Luka Ritz, ubijeni maturant čije ime danas nosi nagrada za nenasilje, podsjetnik je da se društvo lomi na leđima mladih, ali da mladi mogu biti i oni koji ga dižu. Između gorućeg Vjesnika i tih tihih gesti hrabrosti stoji naš izbor.

Hoćemo li prihvatiti Murphyjev fatalizam – “ako nešto može poći naopako, poći će naopako”, ili ćemo reći da rat, mržnja i huliganizam pripadaju prošlosti, okrenimo se budućnosti, ne deklarativno, nego kroz zakone, škole, ulice i vlastitu djecu?

Odgovor na pitanje “kuda ide društvo” zapravo je vrlo jednostavan: ide točno tamo kamo ga usmjerimo kroz ono što toleriramo, kako kažnjavamo i što nagrađujemo. A mladi, htjeli mi to ili ne, slijede ono što radimo, ne ono što govorimo.