Dugovječnost je postala nova opsesija savremenog svijeta. Od brojanja koraka i dodataka prehrani do genske terapije i obećanja života bez kraja, industrija „longevityja“ nudi iluziju kontrole nad starenjem i smrću. Iza tog megatrenda stoje milijarde eura, tehnološki optimizam i duboke društvene nejednakosti: dok jedni sanjaju o 150 godina života, drugi umiru mladi bez osnovne zdravstvene zaštite
U svijetu u kojem se svakodnevno broje koraci, mjere otkucaji srca, analizira san i bilježi svaki zalogaj hrane, zdrav život više nije samo lična odluka nego društveni imperativ. Trebali bismo se pravilno hraniti, izbjegavati nikotin, alkohol i šećer, redovno spavati, vježbati, meditirati, njegovati društvene odnose. Sve to ima smisla: način života zaista snažno utiče na zdravlje i dužinu života.
Ali, uz lične navike, presudni su i faktori na koje pojedinac nema gotovo nikakav uticaj, genetika, zagađenje, dostupnost zdravstvene zaštite, socijalna sigurnost. Uprkos tome, obećanje „dugog života“ danas je ispisano gotovo na svakoj drugoj kremi za lice i dodatku prehrani
Tako je nastao i snažno se razvio megatrend poznat kao longevity, odnosno, industrija dugovječnosti. Ona ne obećava samo zdravije starenje, nego sve češće i radikalnije tvrdnje: da bismo mogli živjeti 150 godina, pa čak i da smrt jednog dana možda uopće neće biti nužna. Oko tog obećanja izrastao je ogroman tržišni sektor, vrijedan stotine milijardi eura godišnje.
Ponuda seže od banalnih dodataka prehrani do skupih i futurističkih terapija: infuzija za „osnaživanje mitohondrija“, kriokomora, terapija crvenim svjetlom, „čišćenja krvi“, komora s čistim kisikom. Sve je to skupo, a učinci su često naučno upitni ili nedovoljno dokazani.
U pozadini se razvijaju i ozbiljna istraživanja, posebno u oblasti genetike. Genska terapija i genetsko uređivanje omogućavaju precizne intervencije u DNK, s ciljem usporavanja procesa starenja ili smanjenja rizika od bolesti povezanih s godinama. Na laboratorijskim životinjama, posebno miševima, već su zabilježeni rezultati koji produžavaju životni vijek. Paralelno se intenzivno istražuju i tzv. anti-aging lijekovi, a taj sektor privlači ogromna ulaganja.
U kapitalističkom sistemu to i ne iznenađuje. Logika stalnog širenja tržišta i traženja novih izvora profita dovodi do toga da se najviše istražuje ono što je unosno. Najbogatiji i najmoćniji ljudi svijeta ulažu u istraživanja dugovječnosti, a neki idu i korak dalje, odlučujući se na kriogeno zamrzavanje tijela u nadi da će ih buduća tehnologija jednog dana „oživjeti“.
U tom kontekstu često se spominje Elon Musk, simbol ekstremno nejednake i komercijalizirane savremene stvarnosti. Njegovo bogatstvo mjeri se iznosima uporedivim s budžetima čitavih država, a njegov pogled na svijet radikalno je individualistički: apsolutna sloboda pojedinca, bez obzira na posljedice po druge ljude ili prirodu.
Ideja dugog života, međutim, nije samo pitanje tehnologije nego i moći. Prema podacima Svjetske banke, siromaštvo skraćuje život. Ko nema pristup kvalitetnoj zdravstvenoj zaštiti, čistoj vodi i sigurnim uslovima rada, ne može ni sanjati o dugovječnosti. Blagodati savremene medicine i tehnologije rezervirane su uglavnom za privilegiranu elitu, koja često nema interes da jača demokratiju ili socijalnu pravdu, nego naprotiv, teži većoj kontroli i eksploataciji.
Longevity je zato luksuzna tema u svijetu u kojem milioni ljudi umiru mladi zbog gladi, zagađenja ili nedostatka osnovne medicinske njege. Ipak, ona odražava dublji trend: čovjek sve više sebe vidi kao kreatora vlastitog tijela i sudbine. U kulturi u kojoj se sve planira i kupuje, i život i smrt trebali bi postati tehnički rješivi problemi. Ako postoji dovoljno novca, smatra se da ne bi smjelo biti granica.
Isto razmišljanje vidljivo je i u oblasti reproduktivne medicine. Tehnologije poput vantjelesne oplodnje, doniranja jajnih ćelija i sperme, zamrzavanja jajnih ćelija ili surogat-majčinstva proširile su ideju da svako ima pravo na „vlastito“ dijete, bez obzira na dob ili okolnosti. Rizici trudnoće u kasnijoj životnoj dobi često se umanjuju, dok se zanemaruje činjenica da, prema Konvenciji o pravima djeteta, dijete ima pravo da poznaje svoje roditelje i, ako je moguće, da odrasta uz njih.
Sve to prati snažna potreba za kontrolom: kontrolom tijela, gena, budućnosti. Čak se i izbor djece sve više pretvara u tržišnu odluku, biraju se fizičke karakteristike, obrazovanje donora, „kvalitet“ gena. No biologija se ne ponaša uvijek po narudžbi, a pitanje ostaje: šta ako dijete ne ispuni očekivanja nakon tolikog finansijskog, emocionalnog i fizičkog ulaganja?
Paradoks našeg vremena je očit. S jedne strane, tijelo mora odgovarati strogim normama zdravlja, ljepote i mladosti; s druge, društveni odnosi sve su češće bezlični i virtualni. Starost, bolest, invaliditet i smrt doživljavaju se kao greške sistema koje treba ukloniti. Ali prolaznost i krhkost ne mogu se izbrisati. Smrt ostaje krajnja granica, pomjeriva, ali ne i ukinuta.
U svijetu koji se već suočava s klimatskom krizom i masovnim izumiranjem vrsta, ekstremno čovjekocentričan pogled na dug život djeluje kratkovidno. Čovjek i njegova stoka danas čine gotovo cjelokupnu biomasu kopnenih sisara, dok na divlje životinje otpada tek mali ostatak. Pitanje više nije samo koliko ćemo dugo živjeti, nego kako ćemo živjeti zajedno, s drugima i s planetom.
Možda je upravo svijest o prolaznosti ono što životu daje smisao. Kako je zapisao britanski pisac Robert Macfarlane, mi smo dio neprekidnog kruga raspadanja i ponovnog oblikovanja materije. Ta spoznaja ne nudi vječnost, ali nudi skromniju, realniju vrstu besmrtnosti: svijest da smo dio nečega većeg, što nadilazi individualnu opsesiju dugim životom
IZVOR: Der Standard
