“Društvo koje razmetanje naziva uspjehom, stvara ljude koji stalno gledaju u tuđe avlije i nikada ne vide vlastito srce”, piše vjeroučiteljica Islamske zajednice u Hrvatskoj muallima Lamija Alili.

… o bogatstvu koje se pokazuje, zavisti koja izjeda i društvu koje je izgubilo mjeru…

U vremenu kada se uspjeh mjeri pogledima, a vrijednost čovjeka onim što drugi o njemu misle, sve češće svjedočimo nečemu što nema veze ni s vjerom, ni s moralom, ni s istinskim napretkom.  Bogatstvo se pokazuje kao poruka, zavist se njeguje kao opravdanje, a etika se gubi između lažnih osmijeha i skupih kulisa.

I dok jedni misle da dokazuju svoju vrijednost, a drugi da imaju pravo na gorčinu, svi zajedno gube ono najvažnije — mir. Nije problem u bogatstvu, skupocjenim automobilima, vilama, jahtama, satovima ili životu koji izgleda kao razglednica.

Problem nastaje onog trenutka kada imetak prestane biti blagodat, a postane poruka. I to ne poruka svijetu, nego poruka tačno određenim ljudima, onima za koje se zna da su zavidni, jalni i lažno bliski.

Tada se ne kupuje da bi se uživalo, nego da bi se poručilo: gledaj i pati! Narod bi rekao da se tada ne živi radi sebe, nego radi tuđeg oka, i da se kuća ne gradi da u njoj imaš smiraj, nego da drugome zakloniš sunce. Ne kupuje se barka zbog mora, nego zbog pogleda s obale.

I tu prestaje svaka priča o uspjehu, a počinje priča o egu koji se hrani tuđom mukom. To više nije radost, to je dokazivanje.

A dokazivanje uvijek znači da mir nije pronađen. Ipak, ova slika ostaje lažna ako se sav teret prebaci samo na onoga koji pokazuje. S druge strane tog blještavila stoji zavidnik, a zavist u vjeri nije bezazlena slabost, nego bolest srca.

Zavist je moralni pad. To je svjesna odluka da se tuđa blagodat doživi kao lična nepravda.

To je stanje u kojem čovjek gleda tuđu nafaku i u sebi se protivi Božjoj odredbi.  Zavidnik ne želi da drugome nestane sve, nego da ima mrvicu manje, tek toliko da se u njemu nešto smiri. A ne smiri se.

Jer tuđa sreća mu je teža od vlastite nesreće.  On želi da se ovaj drugi spotakne.

Da se pokoleba. Da izgubi sjaj. Između ta dva pola stoje lažni prijatelji – najtiši, ali i najopasniji svjedoci ove igre.  Oni su blizu, a daleko, nasmijani, a prazni. Znaju sve, ali ne žele dobro.

Ne zavide oni samo imetku, nego slobodi, izlazu, promjeni, onome što sami nisu imali snage postati.  Zato se raduju svakoj pukotini, svakom spoticanju, makar ono postojalo samo u njihovim željama. Narod je to davno prozreo i rekao da se s tobom smiju, a iza leđa ti zemlju pod nogama mjere. I tako se krug zatvara. Zavist rađa dokazivanje, dokazivanje hrani zavist.

Što je pogled otrovniji, pokazivanje postaje glasnije. Što je pokazivanje bahatije, zavist postaje dublja. Čovjek više ne živi da bi bio zahvalan, nego da bi izazvao reakciju.

Ako zaboli, misli da je uspio.  Ako se šuti, mora se još jače, još skuplje, još vidljivije. A to više nije život, to je ovisnost o tuđem nemiru. A ko ne može biti miran dok drugi nije uzdrman, već je duboko osiromašio, ma koliko mu se dvorište činilo punim.

Islam ovdje ne ostavlja prostor za izgovore. Zavist izjeda dobra djela kao što vatra guta suha drva, a oholost briše zahvalnost iz srca. Onaj koji bogatstvo koristi (i) da ponizi, zaboravlja da mu ono može biti i iskušenje i kazna, a onaj koji zavidi zaboravlja da se protivi samoj Božjoj raspodjeli. Jedan se raduje tuđoj boli, drugi tuđem nemiru, a obojica gube ono najvažnije. Bereket. A bez bereketa, koliko god da imaš, mira nema!

Društvo koje ovakve obrasce normalizira, koje zavist pravda kao ljudsku, a razmetanje naziva uspjehom, stvara ljude koji stalno gledaju u tuđe avlije i nikada ne vide vlastito srce.

Svi su u poređenju, svi na oprezu, rijetko ko zahvalan. A nezahvalno srce ne zna ni stati, ni uživati, ni smiriti se. Na kraju ostaje istina koju i narod i vjera “govore” istim jezikom.

Zavidnik živi gledajući tuđe živote, snob živi pokazujući svoj, a slobodan je samo onaj kome ni jedno ni drugo ne treba.

Ko živi da bi drugoga zaboljelo, već je sebi presudio, samo to još nije shvatio.  Jer najveća kazna i zavidnika i onoga koji se razmeće nije u onom što im nedostaje, nego u tome što nemaju mira. A ko ima mir u srcu, taj je bogat i bez ičega, dok onaj koji ga nema, ostaje siromah i s punim rukama.