Ovaj potresni dnevnički zapis dolazi iz pera Ramija Abou Jamousa, palestinskog novinara iz Gaze i osnivača GazaPressa, koji od početka rata vlastitim životom svjedoči onome što se dešava iza statistika i vojnih saopćenja. Nakon što je sa suprugom Sabah i djecom više puta bio prisiljen na bijeg, Abou Jamous za magazin Orient XXI vodi lični dnevnik iz razorenog Pojasa Gaze. Piše jer drugačije ne može: kako bi sačuvao sjećanje na mrtve, zabilježio poniženje živih i dokumentirao svakodnevno razaranje ljudskog dostojanstva. Njegovi zapisi nisu politička analiza, nego svjedočanstvo iznutra, glas čovjeka koji piše da bi se istina o Gazi čula dok još ima ko da je izgovori

Prošlo je više od dvije sedmice otkako sam posljednji put pisao. Posljednje sedmice bile su teške za moju porodicu i mene, a naročito za moju suprugu Sabah.

Sabah je izgubila brata, Mohameda. Imao je 26 godina. Bio je oženjen, otac jednog djeteta, a njegova supruga očekuje drugo za šest mjeseci. Dana 22. novembra Izraelci su ponovo prekršili primirje. U zračnom napadu ubijeno je nekoliko vođa Hamasa. Mohamed je bio jedna od kolateralnih žrtava. Kao i cijela Sabahina porodica, on i njegova supruga morali su napustiti svoj dom u naselju Šudžaija, koje se sada nalazi u takozvanoj Žutoj zoni, zabranjenoj za Palestince, a koja obuhvata više od polovine Pojasa Gaze. Mohamedova majka i njegova braća i sestre i dalje žive u šatoru. On i supruga, međutim, uspjeli su pronaći mali stan u centru grada Gaze. Tog dana Mohamed je otišao posjetiti prijatelje kod kružnog toka u Šudžaiji. Dok je prolazio, jedna zgrada je bombardirana.

Mohamed je teško ranjen. Prebačen je u bolnicu, gdje je sedam dana bio u komi, prije nego što je preminuo. Sabah je u ovom ratu izgubila mnoge članove porodice, uključujući i oca, koji nije direktno ubijen, ali je umro od tuge, nesposoban da više podnosi ovaj život poniženja. Ubijeni su i njeni amidže i nekoliko rođaka. Ali ovaj put, po prvi put, vidio sam je kako se slama. A Sabah je snažna žena. Zajedno smo prošli kroz izuzetno teške trenutke. Više puta smo vjerovali da nam je smrt neizbježna kada su nas okruživali izraelski tenkovi ili kada smo, na početku rata u novembru 2023, napuštali stan, jedva izbjegavši snajpersku vatru i napade dronova. Ali i snaga ima svoje granice.

Morali smo improvizirati.

Odlučili smo da Mohameda ukopamo na mezarju Ibn Marwan, starom groblju koje se više ne koristi, u području kružnog toka u Šudžaiji. Nije nas bilo mnogo. Mnogi nisu mogli doći jer se istovremeno odvijala izraelska vojna operacija u tom području, nedaleko od žute linije. Do mezarja nije bilo moguće doći automobilom. Išli smo pješice i ukopali Sabahina brata uz zvuke pucnjave i zujanje dronova iznad naših glava.

Istog dana, otac mog vrlo bliskog prijatelja Hassana primljen je u bolnicu. Hassana, kojeg zovem nadimkom Hassoun, doživljavam kao mlađeg brata. Njegovom ocu bila je potrebna operacija arterije, zahvat koji je u normalnim okolnostima relativno jednostavan. Ali hirurg nije imao potrebnu opremu. Otvoreno nam je rekao: „Morat ćemo improvizirati.“ Upravo je tu riječ upotrijebio. Morali smo popravljati krvne sudove kako smo znali i umjeli; posao je više ličio na vodoinstalaterski nego na hirurški. Hassounov otac nije preživio. Umro je zato što je izraelska vojska blokirala medicinsku opremu i lijekove.

I ukop Hassounovog oca zahtijevao je improvizaciju. Pronašli smo mjesto među grobovima na starom mezarju pored baptističke bolnice Al-Maamadani. Parcela je koštala oko 200 eura. Uobičajeno je da se umrli ukopa u zemlju, a potom se mezar zatvara betonom ili pločicama. Međutim, građevinski materijali su u Gazi zabranjeni, pa smo pronašli drugo rješenje: prekrili smo mezar crvenim čeličnim vratima kupljenim od vlasnika jedne porušene kuće. Ljudi pokušavaju prodati ono malo što im je ostalo od domova…

Vrata su bila mala, nedostajalo je nekoliko centimetara. Zatvorili smo mezar koliko smo mogli, koristeći malo gline. Ali znali smo da dolaze kiše. Zato smo narednog dana kupili vreću cementa,  za 400 eura, kako bismo spriječili da mezar poplavi. Morate razumjeti da ogromna većina stanovnika Gaze nema takve resurse. Ukop može koštati i do 1.200 eura. Zato ljudi sahranjuju svoje najmilije na javnim mjestima, pored bolnica, blizu svojih domova… Često preko tijela mogu staviti samo pijesak. Kada padnu obilne kiše, vidimo kako leševi doslovno izlaze iz zemlje.

Tri bebe umrle su od hladnoće.

Ovo je tuga kroz koju je moja porodica prolazila posljednje dvije sedmice. U Gazi je sve tuga. Ubijaju nas bombardiranja, nedostatak medicinskih sredstava, poniženje, nedostatak svega. Nedavno nevrijeme odnijelo je više od petnaest života, među njima i tri bebe koje su umrle od hladnoće. Nema lijekova, nema zimske odjeće za djecu.

Petnaest ljudi poginulo je zatrpano u svojim domovima, koji su se urušili usljed kiša. Odbijajući život u šatorima, ti ljudi nisu htjeli napustiti svoje domove, djelimično uništene bombardiranjem. Loše vrijeme je učinilo ostalo. Do sada se srušilo trinaest kuća. Civilna zaštita nema resurse da ukloni ruševine i dođe do zarobljenih. Ovo je umijeće ubijanja u Gazi. Ljudi umiru na mnogo različitih načina: zatrpani živi, bombardirani, od hladnoće, gladi, bolesti ili zbog nedostatka i najosnovnijih medicinskih sredstava.

Već sam to rekao: moramo izmišljati nove riječi da bismo opisali ovu stvarnost. Čitav jedan narod biva ubijan od okupatora, ali zajedno s njim i njegova arheološka nalazišta, njegova geografija, njegova historija, njegovi zdravstveni i obrazovni sistemi, njegov ekosistem u cjelini, njegova poljoprivredna zemljišta, to sam nazvao „gazacidom“. Ali ubijena su i naša srca. Možemo li umiranje od tuge nazvati „kardicidom“?

Nekada smo bili u zatvoru na otvorenom. Danas smo u kavezu na otvorenom, jer se teritorija Gaze smanjila za više od polovine. Više od dva miliona ljudi nagurano je u ovaj prostor. Kažu da humanitarna pomoć može ući. Tačno je. Ali u kapima. Prema podacima Ujedinjenih nacija, prolazi tek oko 30 posto. Najgoli minimum. Nema lijekova, nema dovoljno materijala za šatore, nema dječije odjeće, nema madraca, nema deka.

Život je neizdrživ. U Gazi ne postoji srce koje nije ispunjeno tugom, bolom, patnjom i iscrpljenošću. Onog dana kada smo ukopali Sabahina brata, njen petogodišnji sin Slimane rekao mi je:

„Zašto plačeš? Moj otac je šehid. Nema potrebe plakati za šehidom. Osim toga, moj otac ima mišiće. Vidjet ćeš, izvući će se iz zemlje puzeći. Imam njegov broj telefona; doći će po mene, vidjet ćeš. Prestani plakati. Ja svog oca jako dobro poznajem.“

Slomili su srca djece. Koliko je hiljada siročadi? Koliko udovica? Koliko majki i očeva izgubilo je svoju djecu? Tuga nas preplavljuje. Svaki dan je dan žalosti, prožet poniženjem, proveden u potrazi za nečim za jelo, nečim za piće, u redovima za kanister vode, lonac riže ili leblebija, u najboljem slučaju.

Ljudi provode dane gledajući kako im najmiliji umiru. Zamislite majku koja gleda kako joj dijete umire pred očima jer mu je rak neizlječiv ili se ne može liječiti dijalizom. Mnoge teške bolesti više se uopće ne liječe. Prema podacima UN-a, više od 40.000 ljudi trebalo bi biti hospitalizirano u inostranstvu. Pogledajte kako to slama srca majki, muževa, supruga, djece i očeva. Sve to s ciljem da se život u Gazi učini nepodnošljivim. Izraelski ministar odbrane nedavno je spomenuo „rješenje“: otvaranje graničnog prelaza Rafah s Egiptom, ali samo u jednom smjeru, prema izlazu. Da ljudi odu i nikada se ne vrate. To je deportacija, ali pod eufemizmom: „dobrovoljni, humanitarni odlazak“ radi liječenja, studiranja ili rada drugdje.

Hiljade ljudi nisu obuhvaćene tim „rješenjem“: oni pod ruševinama. Oni koji su pogubljeni bez suđenja i zakopani u masovne grobnice. Oni koji su nestali, koje je izraelska vojska otela i čija sudbina ostaje nepoznata.

Godina je 2025. i dva miliona ljudi živi u šatorima. Djeca ne mogu pronaći hranu ni odjeću, niti ići u školu, jer škole više ne postoje. Godina je 2025. i nema lijekova, čak ni za sezonske bolesti. Čitavo stanovništvo traga za hranom i vodom. Izraelska strategija je uništiti stanovništvo Gaze i, prije svega, slomiti njihova srca.

Rami Abou Jamous vodi svoj dnevnik za Orient XXI. Osnivač je GazaPressa, ureda koji je pružao pomoć i prevodilačke usluge zapadnim novinarima. U oktobru 2023. bio je prisiljen napustiti svoj stan u gradu Gazi sa suprugom Sabah, djecom i trogodišnjim sinom Walidom, pod prijetnjom izraelske vojske. Pronašli su utočište u Rafahu, zatim u Deir el-Balahu, a potom u Nuseiratu. Nakon još jednog izbjeglištva, uslijed izraelskog kršenja primirja 18. marta 2025, Rami se vratio svojoj porodici 9. oktobra 2025.