Od kanonskih djela izdvajaju se Ugursuz (1968) i Karabeg (1971) Nedžada Ibrišimovića, te Soneti (1968) Skendera Kulenovića, Selimovićeva Tvrđava (1970), Uhode (1971) Derviša Sušića, Konak (1971) Ćamila Sijarića, Modra rijeka (1971) Maka Dizdara te Talhe ili šedrvanski vrt (1972) Irfana Horozovića.

Važan datum u šezdesetim godinama 20. stoljeća u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji jeste 17. mart 1967. godine i čuvena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika “Matice hrvatske” i drugih kulturnih organizacija Socijalističke Republike Hrvatske, na koju će se nasloniti Predlog za razmišljanje “Udruženja književnika Srbije”, a što će u konačnici 1970. i 1971. godine proizvesti MASPOK ili Hrvatsko proljeće. Te snažne nacionalne i društveno-političke turbulencije utjecat će i na razvoj kulturnog života Bošnjaka i općenito Bosne i Hercegovine. Utjecaj će se prepoznavati na potrebi za ojačavanjem vlastitog kako etničkog tako i republičkog / državnog identiteta, što će se manifestirati na više planova razvoja kulture na ovom prostoru, a posebno na polju izdavaštva, novih naučnih pogleda te književne kritike.

Snažan zamah koji je ostvarila književnost modernizma s jakim uporištem u kulturnoj slojevitosti bošnjačkog nasljeđa nastavit će se kroz djela koja postepeno najavljuju poetičke osobenosti postmoderne. Već krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina nastaju djela tematski vezana za kulturni i geografski prostor Bosne, a sa snažnim uklonom ka prošlosti. Od kanonskih djela izdvajaju se Ugursuz (1968) i Karabeg (1971) Nedžada Ibrišimovića, te Soneti (1968) Skendera Kulenovića, Selimovićeva Tvrđava (1970), Uhode (1971) Derviša Sušića, Konak (1971) Ćamila Sijarića, Modra rijeka (1971) Maka Dizdara te Talhe ili šedrvanski vrt (1972) Irfana Horozovića. Svako od ovih djela, kako u tematskom tako i u poetičkom smislu, snažno izranja iz kulturne historije Bosne. Bez obzira na to dešava li se radnja u osmanskom periodu (Tvrđava i Konak), u trenutku austrougarske okupacije (Karabeg), čini li prohod kroz sve periode bošnjačkog postojanja (Uhode) ili se igra susretom Orijenta i Okcidenta (Talhe), u fokusu im je domaći čovjek na vjetrometini historije. S druge strane, pjesnička ostvarenja neće izravno tematizirati prošlost, ali će lirskim slikama motiva sa srednjovjekovnih spomenika (Kulenovićev Stećak) poruke koje su preci pretakali u sliku sada nanovo pretočiti u riječi, ili će tragati za najpreciznijim opisom rijeke kao granice i razlike (Modra rijeka). U poetičkom se smislu sasvim jasno razaznaje prijelomni trenutak zrele moderne i postmoderne. S jedne strane su modernistički romani Tvrđava i Konak te Kulenovićeva i Dizdareva poezija, a sam prijelaz u Karabegu se jasno ocrtava u poziciji pripovjedača i svijeta koji kreira – melek-pratilac donosi faktografske slike, s jedne strane, a, s druge strane, čitaoca smješta u situaciju preljube i konačno ubistva mladog mostarskog muftije Karabega, dok će Talhe biti ozbiljan prvijenac postmodernističkog pripovijedanja ne samo u kontekstu bošnjačke nego i južnoslavenske pripovjedne proze. Svako od ovih djela će temom biti čvrsto vezano za Bosnu i bošnjački kulturni milje, dok će u poetičkom smislu osebujno pratiti evropske književne tokove, kako iz pozicije pravila žanra – roman, sonet te pripovijedanje, slobodan stih, tako i iz pozicije stilskoformacijskih osobitosti. Kuriozitet predstavlja pozicija pripovjedača i njegovo izravno obraćanje recipijentu u Ibrišimovićevom Karabegu iz 1971. godine, dok će se znameniti roman Itala Calvina Ako jedne zimske noći neki putnik s identičnom pozicijom pripovijedanja javiti tek 1979. godine. Pritom, u poetičkom smislu Ibrišimović je u svom romanu sljedbenik modernističkih “velikih tema”, dok Calvino i na formalnom i na suštinskom planu kreira postmodernističku igru.

Ovo je zasigurno najplodnije razdoblje savremene bošnjačke književnosti. U ovih šest godina (1966–1972) pojavilo se osam kanonskih romana, tri kanonske zbirke poezije i četiri najvažnije antologije, uz brojna druga književna okušavanja. U tome raspoznajemo silinu zamaha kojim je bošnjačka zajednica, nakon godina tišine sa sporadičnim proplamsajima, u samo jednom koraku sustigla i prestigla tekuću književnoumjetničku produkciju južnoslavenskih naroda.

Potkraj šeste decenije pojavit će se tekst “Bosanski duh u književnosti, šta je to?” (1967) Muhameda Filipovića, kao vrstan odgovor na brojna osporavanja Kamenog spavača. Filipović se u ovom, sada već kultnom radu, obračunava s brojnim pritiscima koji dolaze iz “beogradskih kuhinja”, a u kojima se neprestano pripremaju relativiziranja svega bosanskog kao zasebnog i autentičnog. Pritom, posebna će pažnja biti posvećena denunciranju samog Maka Dizdara, spočitavajući mu brojne neregularnosti u uređivanju časopisa Život, s jedne, te problematizirajući njegov doprinos u radu Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, s druge strane. U principu će hajku voditi univerzitetski profesor Novica Petković uz pomoć pjesnika Rajka Noge. Hajka dodatno eskalira objavljivanjem Dizdarevog replicirajućeg teksta “Marginalije o jeziku i oko njega” (1970).

 Antologijski izbor pod naslovom Poezija Sarajeva izlazi 1968. godine u okviru Biblioteke “Kulturno nasljeđe” izdavačke kuće “Svjetlost”. Priređivač Husein Tahmiščić donosi književne i granične književne tekstove koje je temom ili porijeklom vezao za Sarajevo. Ovo je jedna od rijetkih knjiga kojima se ispisuje kulturalna slojevitost u višestoljetnom trajanju ovog drevnog grada. Već naredne 1969. godine Tahmiščić u istoj ediciji objavljuje Antologiju književnosti za djecu i omladinu naroda Bosne i Hercegovine pod naslovom Na stazama djetinjstva, što će biti prva takva antologija u bosanskohercegovačkoj kulturi. Iste godine izlazi zbirka ranije objavljenih radova Muhsina Rizvića Iznad i ispod teksta, kojom biva otvorena epoha zrele bošnjačke književne kritike. Uz rad o sevdalinci, autor donosi radove o književnosti bosanskohercegovačkih pisaca i o tekućoj književnoj kritici. Među piscima od bošnjačkih autora zastupljeni su Musa Ćazim Ćatić, Hamza Humo, Meša Selimović, Nusret Idrizović i Alija Isaković, dok će se tada ovaj književni kritičar u usponu predstaviti i radovima o Marku Markoviću, Risti Trifkoviću, Olgi Ostojić, Stevanu Raičkoviću i drugima. Iste godine izlazi i knjiga Atifa Purivatre Nacionalni i politički razvitak Muslimana, što će najaviti turbulentne promjene veoma značajne za afirmaciju bošnjačkog nacionalnog i kulturnog pitanja. Važan iskorak u razvoju bošnjačke nauke o književnosti jeste i obimna studija Nasihe Kapidžić-Hadžić, poznatije kao pjesnikinje za djecu, objavljena 1970. godine pod naslovom Od Zmaja do Viteza – Izbor i tumačenje jugoslavenske poezije za djecu, u kojoj autorica među dvadesetak južnoslavenskih pjesnika za djecu analizira i poeziju Šukrije Pandže. Knjiga se ubraja u krug rijetkih metodičkih priručnika za nastavu maternjeg jezika i književnosti iz pera nekog bošnjačkog autora. U tom će se razdoblju pojaviti i prva knjiga Hatidže (Krnjević) Dizdarević Usmena balada Bosne i Hercegovine – knjiga o baladama i knjiga balada, koja će uz uvodnu studiju, što je prerađena doktorska disertacija, donijeti i antologijski izbor ovog žanra.

Iako ne sasvim kanonski roman, a svakako ne najbolji romaneskni uradak Ćamila Sijarića, 1968. godine javlja se Mojkovačka bitka, često kontroverzno interpretirano djelo, kao previše procrnogorski, kao premalo prosrpski, kao dijalog s Njegoševim Gorskim vijencem, kao pomirbeni tekst između pravoslavnog i muslimanskog stanovništva Crne Gore i slično. Svakako predstavlja važan doprinos u historijskom razvoju bošnjačkog romana, osobito zbog vremena u kojem se pojavljuje te manjka tema koje, makar i usputno, tretiraju genocid nad Bošnjacima u brojnim prethodnim ratovima. Nakon ovog romana, Sijarić će u ovoj deceniji objaviti još i dvije zbirke pripovijetki: Sablja i Na putu putnici, obje 1969. godine. U ovom će se razdoblju pojaviti i četiri najznačajnije bošnjačke antologije ovog perioda: Muslimanske junačke pjesme (1969) Naska Frndića, Stari bosanski tekstovi (1969) Maka Dizdara te Biserje (1972) i Hodoljublje (1973) Alije Isakovića. Značaj ovih pregnuća ponajbolje se dâ sagledati kroz njihov utjecaj na ukup nu popularizaciju bošnjačke književnosti i na ostvarivanje važnog podstreka za osjećaj pripadanja jednom samostalnom književnom kontinuitetu i književnom kanonu. Oba su ova efekta od izuzetne važnosti za razvoj svijesti čitalačke publike o postojanju jedne kulture koja se, uprkos mijenama i konstantama društveno-političke zbilje, sve vrijeme kontinuirano razvijala. Antologijski izbori donose neke od najvažnijih dionica razvoja bošnjačke književnosti – usmenu epiku, liriku, baladu i prozu, stare bosanske tekstove, alhamijado i divansku te savremenu književnost i, kao kuriozitet za ukup ni bosanskohercegovački prostor – putopis.

(Sead Šemsović, Historija bošnjačke književnosti, Bošnjaci zajedno! – Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Hrvatskoj, Zagreb, 2025)