U današnjoj administrativnoj podjeli stari grad je razrezan na četiri četvrti – muslimansku, kršćansku, armensku i jevrejsku. No prije izraelske okupacije 1967. takva podjela u svakodnevici nije postojala. Mnogi od 41 evidentiranog mesdžida nalaze se duboko u ulicama koje se danas službeno vode kao „Jevrejska“ ili „kršćanska“ četvrt, što svjedoči o hiljadugodišnjoj isprepletenosti zajednica i o prostoru u kojem se molitva nikada nije ograničavala granicama

Kada hodate uskim sokacima starog Kudsa, posvuda nailazite na tragove jednog drugog vremena, ne samo na znamenite zidove i tvrđave nego i na neupadljive, često skriveno smještene mesdžide. To su mjesta tihe pobožnosti, podignuta za esnafe koji nisu mogli stići do Mescid-i Aksâ, za starce kojima su strme ulice bile nepremostive ili za putnike koji su danima putovali kako bi barem jednom klanjali pred svetinjom muslimanskog svijeta. U njima je ostalo sačuvano slojevito naslijeđe: od Eyyûbîja i Memlûka do osmanskog razdoblja i modernog doba.

U današnjoj administrativnoj podjeli stari grad je razrezan na četiri četvrti – muslimansku, kršćansku, armensku i jevrejsku. No prije izraelske okupacije 1967. takva podjela u svakodnevici nije postojala. Mnogi od 41 evidentiranog mesdžida nalaze se duboko u ulicama koje se danas službeno vode kao „Jevrejska“ ili „kršćanska“ četvrt, što svjedoči o hiljadugodišnjoj isprepletenosti zajednica i o prostoru u kojem se molitva nikada nije ograničavala granicama. Mnoga imena ulica i sokaka, Gıramî, Reyhânî, Lu’lu, do danas nose uspomenu na učenjake i pobožne ljude koji su ovdje živjeli, umirali i bili sahranjivani.

Najveći dio ovih objekata nije prvobitno izgrađen kao bogomolja u formalnom smislu. Mnogi su nastali nad kaburovima učenih i pobožnih ljudi, koji su nakon smrti ostali duhovne orijentire lokalnoj zajednici. Gıramî, Reyhânî, Lu’lu, to su kaburovi oko kojih su vremenom podignuti skromni, ali trajni prostori molitve. Poštovanje prema tim ličnostima pretvorilo je ove tačke u mjesta gdje se i danas klanja, makar u tišini i skromnosti.

Tekkije, posebno u osmanskom periodu, imale su širu ulogu od današnje predodžbe o sufijskim centrima. Hodočasnici koji su putovali za Mekku ili se vraćali sa hadža, najčešće su danima boravili u Kudsu. Tekije su im bile konačišta, mjesta predaha, učenja, itikafa, naročito tokom ramazana. Zato se mnoge od njih ujedno koriste i kao mesdžidi. Od svih tekija i zavija nekada prisutnih u starom gradu, danas je samo Afgan zavija ostala aktivna, s redovnim zikrom svakog četvrtka.

Iako su mnogi mesdžidi danas zatvoreni, preuređeni ili pretvoreni u skladišta, njihov spisak je sačuvan u Mahkeme sicilima, sudskim registrima u kojima je stoljećima bilježena imovina vakufa i sakralnih objekata. Na terenu se danas može identificirati njih 41, od čega je šest potpuno napušteno, pet pripada tipu tekije, a nekoliko je formalno mesdžid, ali funkcionalno prostor kabura.

Svaki mesdžid nosi vlastitu priču, ne samo arhitektonsku, nego i političku, duhovnu, društvenu.

Ömer bin Hattab mesdžid, tik uz Kiyâme (Sveti grob), jedan je od najznačajnijih. Legenda o posjeti halife Omera Kantikiji i njegovom odbijanju da klanja unutar crkve, kako muslimani kasnije ne bi tvrdili pravo na nju, i danas se prepričava kao primjer principijelnosti. Mjesto gdje je klanjao označeno je 1193. izgradnjom mesdžida koji stoji i danas.

Gıramî mesdžid, podignut nad kaburom kirmanskog učenjaka Šemseddina Türkmânîja, ili Ya‘kûbî mesdžid, koji je nekada bio tekija Šejha Jakuba el-Ačemîja, svjedoče o prisutnosti učenjaka sa čitavog islamskog svijeta, od Kazahstana do Krima, u Kudsu.

Neki mesdžidi nalaze se u današnjoj „Jevrejskoj četvrti“. Svi oni, poput Ömer el-Kebîr mesdžida ili Veliyullah Muhârib mesdžida, svjedoče o vremenu prije rušenja Mağâribe mahale 1967. godine. Danas su zatvoreni, njihovi minareti utišani, ali tragovi ostaju.

U Kale mesdžidu, smještenom unutar zidina citadele koju Izrael danas naziva „Davidovom kulom“, klanjalo se stoljećima prije nego što je 1967. zatvoren. Slično tome, Mus‘ab bin Umejr mesdžid, odmah kod Šam kapije, danas je potpuno zapečaćen, a njegov naziv izbrisan.

Drugi su aktivni, makar u ograničenim terminima. Hayyât mesdžid, u kojem je dio prostora pretvoren u radnju; Çorbacı mesdžid na živom raskršću El-Vâda i Hân ez-Zeyta, čiji je prednji dio danas pretvoren u punkt izraelske policije; ili Šeyh Mekkî mesdžid, smješten odmah iza Bâb-i Sâhire, iz kojeg se još uvijek čuje ezan, svjedoče o otpornosti jednog živog naslijeđa.

Kuduski horizont obilježava 12 minareta. Četiri pripadaju kompleksu Mescid-i Aksâ, Kıble, Gavânime, Bâb es-Silsile i Fehdije minare. Ostalih osam rasuti su po starom gradu: Salâhiyye hankâh, Derğas, Kızıl minare, minaret Kule Davuda, Ömeru’l-Kebîr, Diysî, Ömer bin Hattab i Mevlevijska zavija. To su vertikale kroz koje se najbolje uočava historija, jer na svakom od njih, kao i na zidinama Kule, stoje slojevi različitih civilizacija, od Rimljana do Osmanlija.

Ovaj skriveni svijet mesdžida ne bi bio vidljiv bez ljudi koji mu posvećuju život. Historičar Rubin Ebu Šemsijje, arhivista Muhammed Safedî i Šejh Naci Bekirat spadaju među one koji neumorno katalogiziraju, fotografišu i obnavljaju kolektivno sjećanje Kudsa. Njihov rad je važan podsjetnik da se sakralna topografija ne sastavlja iz turističkih vodiča, nego iz neumornog rada u arhivima, iz razgovora s lokalnim stanovništvom, iz ponovnih obilazaka mjesta koja se svakim političkim potresom mijenjaju.

Neki su pretvoreni u skladišta, poput Demirci mesdžida, neki u privatne kuće, kao Mullât mesdžid, dok je nekoliko njih potpuno napušteno i prepušteno inicijativi lokalnih volontera.

U prostoru starog Kudsa, veliki religijski simboli, Kupola na stijeni, Kıble mesdžid, Bazilika Svetog groba, oduzimaju dah, ali tek mali mesdžidi otkrivaju svakodnevni život grada. U njima vidite kovača koji spušta alat da bi klanjao podne; staricu koja se oslanja na zid dok ulazi na ikindiju; derviše koji u Afgan zaviji i danas, kao nekada, ponavljaju zikr.

Svaki od 41 mesdžida, otvoren ili zatvoren, obnovljen ili urušen, svjedoči da je Kuds uvijek bio više od zbirke svetih mjesta. Bio je i ostao grad ljudi čije su sudbine utkane u ove male, skromne prostore, grad u kojem se svetost ne mjeri monumentalnošću, nego prisustvom, pobožnošću i trajnošću. Kuds je grad koji se najbolje razumije kada se skrene s glavnih puteva. Tada, u polumraku tihih mesdžida, otvara se pogled na čitavu njegovu povijest.

IZVOR: GZT