Izraelu je danas potreban njegov Mamdani, kao respirator onima koji se guše. Kada niko ne smije ponuditi nešto drugačije, neistražen pravac, novu tačku gledišta; kada su zemlja i društvo zaglavljeni u blatu, tada je potreban Mamdani


Nikada nismo vidjeli ništa slično, i vjerovatno nikada nećemo. Kandidat koji se pojavio niotkuda,  nije bivši general, ni blještava televizijska zvijezda, ni razmaženi sin elite, pa čak ni politički trgovac. Mladi čovjek, stranog porijekla, imigrantskog backgrounda, nepoznat do jučer; sa čvrstim, radikalnim uvjerenjima, bez straha da kaže ono što misli i da misli ono što kaže.

Ne mari za ankete, ne sluša savjete da ublaži ton. Ide frontalno sa svojom istinom i pobjeđuje. Porazio je establišment, protivkandidata, nasljednika dinastije.

Mi takvo nešto nikada nismo imali i, čini se, nikada nećemo imati jednog Zohrana Mamdanija. Dok izraelska politika tapka u mjestu i dok Benjamin Netanyahu ne odlazi, a njegovi poraženi protivnici uporno odbijaju da nestanu sa scene mi ćemo i dalje biti bez vlastitog Mamdanija. Samo očaj.

Da bismo razumjeli dubinu preokreta koji predstavlja Mamdani, novoizabrani gradonačelnik najvažnijeg grada na svijetu, zamislite da u Izraelu pobijedi kandidat arapskog ili eritrejskog porijekla. Ili da bivši zastupnik Hadasha, Dov Khenin, postane premijer. Ili da hip-hop izvođač poput Mr. Cardamoma, Mamdanijev umjetnički pseudonim, preko noći postane lider. Možda neko poput repera Tamera Nafara?

Za svega nekoliko mjeseci, Mamdani je uspio uzbuditi cijeli grad i očarati mlade, čak i one koji se nikada nisu zanimali za politiku. Izabran je u gradu s najvećom jevrejskom zajednicom na svijetu, iako su ga zlonamjerno pokušali označiti antisemitskim. Pobijedio je u jednom od najkapitalističkijih gradova planete, sa socijalističkom platformom, bez ijedne rezerve.

Amerika je ponovo dokazala da je zemlja beskrajnih mogućnosti. Mamdani bi je mogao “učiniti velikom” mnogo više nego Donald Trump. Naravno, moguće je i da doživi potpuni neuspjeh. Stari establišment će učiniti sve da ga sruši, kao što su to uradili s Jeremyjem Corbynom u Ujedinjenom Kraljevstvu, još jednom velikom nadom promjene koja je uništena. Moguće je i da se Mamdanijeva obećanja pokažu neostvarivima, bez obzira na šarm ideje o pravednosti i jednakosti u njegovom gradu i šire.

Moguće je, napokon, da nije jednako vješt u vođenju i provođenju promjena kao u davanju obećanja. Ali sama njegova pobjeda već je izazvala ogromnu promjenu, probudila nadu u nešto drugačije, unijela svježinu koja u Izraelu nije viđena dugo vremena. Zavidite Njujorčanima.

Sljedeće godine nas čekaju “presudni izbori”, a nema nikoga ko bi izazvao uzbuđenje, nikoga za koga bismo se iskreno nadali da će pobijediti, nikoga zbog koga bismo se potrudili. Nema osobe kojoj se može vjerovati, koja nudi novi početak i revoluciju. Samo još malo istog: pohvale IDF-u, izgovori da “nije vrijeme” za palestinsku državu, i iznad svega nastavak jevrejske nadmoći zauvijek.

Sve to u zemlji koja više nego ikada prije vapi za novim početkom, u trenutku kada joj je potrebniji od svih drugih naroda svijeta. Umjesto toga, imamo isto: vrhovnog vođu, izlizane pretendente na tron, prazne slogane, korupciju, ispraznost i očaj.

Izraelu je danas potreban njegov Mamdani, kao respirator onima koji se guše. Kada niko ne smije ponuditi nešto drugačije, neistražen pravac, novu tačku gledišta; kada su zemlja i društvo zaglavljeni u blatu, tada je potreban Mamdani.

Možda je zato mašina propagande i straha već počela da radi protiv njega i u Izraelu; gotovo svaki komentator s televizijskih ekrana već ga napada. Uostalom, rekao je da je Izrael ubijao djecu u Gazi, zamislite!  i čak govorio o genocidu. Dakle, mora biti antisemita. Protivi se i islamofobiji, znači da je islamista, “Islamska država u Njujorku”.

Samo kada bi uspio ostvariti makar dio svojih ogromnih obećanja. Kada bi uspio probiti globalni zid otpora prema napretku. Kada bi samo uspio pomoći potlačenima u Njujorku. I izraelski potlačeni zaslužuju svog Mamdanija.