Devedeset godina nakon praizvedbe, „Ero s onoga svijeta“ ostaje ne samo najizvođenija hrvatska opera, već i simbol kulturnog identiteta, djelo koje je spojilo humor, muziku, folklor i univerzalnu ljudskost. Kako je znao reći sam Gotovac: „Begović i ja smo svoje napravili a ako se kome ne sviđa, neka napiše novu operu.“
Na današnji dan 1935. godine, prije tačno devet decenija, u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu izvedena je praizvedba komične opere u tri čina „Ero s onoga svijeta“, djela koje će obilježiti cijelo jedno stoljeće hrvatske i južnoslavenske muzičke kulture.
Kompozitor Jakov Gotovac, tada 43-godišnjak, završio je partituru 8. maja 1935. u 22:47 sati, pažljivo zapisavši vrijeme i dodavši jednostavnu bilješku: „Hvala Bogu!“ Time je okončan proces stvaranja koji je trajao dvije godine i sedam mjeseci, započet još 1932. godine u jednoj zagrebačkoj kafani, gdje je Gotovac prvi put pokazao skicu svog novog djela prijatelju i libretisti Milanu Begoviću.
Begović, književnik iz Vrlike, odmah je u toj skici prepoznao potencijal za živu komediju, ukorijenjenu u folklor Dalmatinske zagore. Njihova saradnja, spoj temperamenta i intuicije, iznjedrila je priču o Mići, mladiću koji se, slijedeći majčin savjet, prerušava u siromaha kako bi pronašao djevojku koja će ga voljeti zbog njega samog. Pod imenom Ero s onoga svijeta, pojavljuje se na guvnu gazde Marka i započinje niz komičnih prevara i nadmudrivanja, dok na kraju ne osvoji srce Markove kćeri Đule.
Gotovac je u muziku unio motive iz cijelog južnoslavenskog prostora, dalmatinske napjeve, slavonske svatovske melodije, makedonske i kosovske ritmove, stvarajući djelo koje prevazilazi granice jednog folklora i postaje univerzalna priča o ljubavi, lukavstvu i ljudskoj toplini.
Premijera je održana 2. novembra 1935. godine, simbolično, na Dušni dan, pred polupraznim gledalištem. „Očito je postojala sumnja prema domaćim kompozitorima“, prisjećao se Gotovčev sin Pero, koji je tada imao osam godina. Ipak, oni koji su te večeri prisustvovali izvedbi izašli su iz kazališta oduševljeni. Kritike su bile uglavnom pozitivne, iako se dugo vjerovalo u izmišljeni negativni citat kritičara Luje Šafraneka-Kavića („I opet je jedan hrvatski kompozitor uzalud napisao operu“), koji se, kako je kasnije dokazala muzikologinja Sanja Majer-Bobetko, nikada nije pojavio u stvarnim novinama.
Već tada su i najstroži kritičari, poput Marije Barbieri, isticali da je Gotovac načinio „ogroman skok naprijed“ u odnosu na svoja ranija djela, stvarajući „majstorsku i inspirisanu partituru“. Publika je reagovala burnim ovacijama, izvođači su pozivani na desetine puta pred zastor, a scena je bila preplavljena cvijećem i lovorikama.
Već sljedeće godine „Ero“ je izveden u Brnu, potom u Ljubljani, Beogradu, Splitu, Osijeku, a ubrzo i širom Evrope, u Italiji, Njemačkoj, Poljskoj, Velikoj Britaniji. Libretto je preveden na više od deset jezika: slovenski, njemački (Ero, der Schelm), engleski (Ero, the Joker), talijanski (Ero, lo sposo caduto dal cielo), pa čak i finski. Danas se procjenjuje da je opera u proteklih 90 godina izvedena u gotovo isto toliko gradova.
Prve zvijezde praizvedbe bili su tenor Mario Šimenc kao Ero, Gita Gjuranec kao Đula, Josip Križaj kao gazda Marko i Ančica Mitrović kao Doma. Kasnije su ulogu Miće proslavili legendarni tenori poput Josipa Gostiča, čija je interpretacija iz 1962. godine, snimljena s Brankom Stilinović i Marijanom Radev, ostala zlatni standard za sve buduće generacije.
Opera „Ero s onoga svijeta“ danas je živa institucija. U HNK Zagreb igra već tri desetljeća u istoj produkciji, s kostimima Dženise Pecotić, scenografijom Dalibora Laginje i obnovljenom koreografijom Sonje Kastl te je 2018. postala prva hrvatska opera prenošena uživo preko međunarodne platforme OperaVision, gdje ju je gledalo više miliona ljudi. Te iste godine proslavila je i jubilarnu 700. izvedbu.
Zanimljivo je da Gotovac u svakoj verziji insistirao da se na sceni pojavi pravi konj što je često izazivalo komične situacije. Na turneju u Kijevu, konj se tokom predstave okrenuo publici repom i odbio da se pomjeri, dok je Ero morao pjevati unatrag. U jednoj drugoj izvedbi magarac Miha je, čekajući svoj ulazak, glasnim njakanjem prekinuo duet Miće i Dome, na oduševljenje publike.
Popularnost opere prešla je i u svijet pop-kulture: bend Let 3 obradio je završno kolo „Što na nebu sja visoko“ na albumu Bombardiranje Srbije i Čačka i izveo ga na Eurosongu, dok se motivi iz „Ere“ prepoznaju i u pjesmi „Geni kameni“ Marka Perkovića Thompsona.
Devedeset godina nakon praizvedbe, „Ero s onoga svijeta“ ostaje ne samo najizvođenija hrvatska opera, već i simbol kulturnog identiteta, djelo koje je spojilo humor, muziku, folklor i univerzalnu ljudskost. Kako je znao reći sam Gotovac: „Begović i ja smo svoje napravili a ako se kome ne sviđa, neka napiše novu operu.“
IZVOR: Večernji list
