Ulazak islama na indijski potkontinent bio je dug i složen proces, koji je trajao više od jednog milenija. Od prvih pohoda Muhammeda bin Kasima početkom osmog stoljeća, pa sve do kraja vladavine Baburske dinastije 1857. godine, gotovo cijela današnja Indija, Pakistan i Bangladeš bili su pod direktnim ili posrednim utjecajem muslimanskih, uglavnom turskih, dinastija. Upravo su Turci, od Gaznelija do Babura, dali pečat jednoj od najdužih i najutjecajnijih epoha u historiji Južne Azije

Prvi islamski vojni pohod na tlo Indije dogodio se 708. godine, kada je komandant Muhammed bin Kasim osvojio Multan i područje današnjeg Sindha. Time su Arapi otvorili vrata Indijskog potkontinenta islamu, ali će tek tri stoljeća kasnije Turci iz Srednje Azije preuzeti ključnu ulogu u njegovom širenju i učvršćivanju.

Godine 999, Gazneli Mahmud, sin turskog vojskovođe Sebüktegina, pokrenuo je niz osvajanja koja su promijenila političku kartu Indije. Njegove ekspedicije nisu bile samo vojni pohod nego i misija kulturne transformacije. U dvadesetim godinama života već je bio vladar carstva koje se protezalo od Irana do Pandžaba. Njegovim pohodima islam se ukorijenio u Indiji, a Bagdadski halifa mu je dodijelio počasnu titulu „Sultan“, čime su Turci prvi put priznati kao samostalni politički stub islamskog svijeta.

Najpoznatiji događaj njegovih osvajanja bilo je rušenje idola u hramu Somnath, svetom centru hinduističkog panteona. Simboličnim slanjem razbijenih idola u Mekku i Medinu, Gazneli Mahmud je indijske pohode pretvorio u „sveti rat“, ali i u političku poruku da se islam trajno ukorijenio u srcu Indije.

Nakon Gaznelija, vlast nad sjevernom Indijom preuzeli su Gurlije, također turskog porijekla. Iako su uspjeli stići do Delhija, nisu razvili centralizovanu državnu strukturu kakvu su imali Gaznelije, pa su ubrzo nestali s političke scene. Ipak, u doba kada je muslimanski svijet bio pustošen mongolskim pohodima, Indija je postala sigurno utočište za hiljade učenjaka, pjesnika i zanatlija koji su donijeli novi intelektualni i umjetnički duh.

Godine 1206. na scenu stupaju Memluci iz Delhija, poznati i kao „Ropsku dinastiju“. Bili su to ratnici turskog porijekla, bivši robovi vojskovođa, koji su uspostavili prvu stabilnu islamsku vlast u sjevernoj Indiji. Ipak, njihovu moć potresli su novi valovi mongolskih napada i unutrašnji sukobi, što je otvorilo prostor za pojavu novih dinastija.

Dinastija Hilčija, koja je uspjela potisnuti Mongole, ostala je zapamćena po surovosti i stalnim ratovima. Njihov najpoznatiji vladar, Sultan Alaeddin Hilči, pokušao je centralizovati državu, ali je Indija u njegovo vrijeme bila poprište neprekidnih sukoba. Stabilnost se donekle vratila tek s dolaskom Tuğluka 1321. godine. Osnivač dinastije, Gijasuddin Tuğluk, uspostavio je red i obnovio institucije. Bio je sin turskog oca i hinduističke majke, pa su Hindusi u njemu prvi put nakon tri stoljeća prepoznali „svoj krvni trag“ u vlasti.

No, njegov sin Muhammed Tuğluk upisao se u povijest kao jedan od najneobičnijih vladara. Pokušao je osvojiti Kinu, ali je njegovo mnohotisućno vojsko stradalo u snježnim prostranstvima Himalaja prije nego što je stiglo do granica. Katastrofa je izazvala pobune širom zemlje i konačno urušila moć Tuğluka.

Nakon haotičnog perioda iskoristili su priliku Lodiji, afganistanskog porijekla. Njihova 75-godišnja vladavina (1451–1526) ostala je zapamćena po spletkama i neefikasnosti. Ovaj vakum iskoristio je potomak velikog osvajača Timura, Zahiruddin Muhammed Babur.

Babur je 1526. u čuvenoj bitki kod Panipata porazio sultana Ibrahima Lodija i osnovao Babursku (Mugal) dinastiju, koja će vladati više od tri stoljeća. Riječ „Babur“ na turskom znači „tigar“, a njegovo carstvo uvelo je novi sjaj u indijsku civilizaciju, sintezu islamske i lokalne kulture, jezika, umjetnosti i arhitekture. Njegovi nasljednici podigli su monumentalne građevine poput Taj Mahala i razvili dvorsku kulturu u kojoj su se spojile perzijska elegancija i indijska raskoš.

Veze između Baburske i Osmanske države nisu bile samo simbolične. Već sredinom 16. stoljeća, na zapovijed sultana Sulejmana Veličanstvenog, u Indiju je krenuo poznati admiral Seydi Ali Reis, koji zbog niza nesreća nije stigao do Mısira, ali je u svojim putopisima (Mir’atü’l-Memalik/Ogledalo zemalja) ostavio dragocjene opise tadašnjeg muslimanskog svijeta, uključujući i Indiju. Njegov boravak na dvoru Babura i njegovih nasljednika povećao je ugled Osmanskog carstva među muslimanima Indije, pa su Baburski sultani prestali koristiti titulu „halifa“ u znak poštovanja prema Istanbulu.

U doba Šaha Džahana, vladara koji je podigao Taj Mahal, odnosi s Osmanskim carstvom dobili su i diplomatsku dimenziju. Iako su kasniji pokušaji savezništva bili ograničeni, obje dinastije su dijelile zajednički interes, odbranu sunitskog islama od širenja šijitske moći Safavida u Perziji.

S početkom 18. stoljeća, Baburska moć je oslabila pod pritiskom lokalnih pobuna, a potom i britanske kolonijalne ekspanzije. Godine 1857., nakon velikog ustanka protiv Engleza, posljednji car Bahadur Šah Zafar svrgnut je i prognan u Burmu. Time je okončana hiljadugodišnja epoha muslimanske vladavine u Indiji.

Ali i nakon političkog kraja, ideja zajedništva između Indije i Osmanskog carstva nije nestala. U 19. stoljeću, kada je sultan Abdulhamid II. promovirao ideju panislamizma, muslimani Indije su masovno podržali osmansku borbu protiv evropskih sila. Tokom osmansko-ruskog rata (1877–78), iz Indije su stizale donacije, pisma i molitve. Britanske vlasti su s nelagodom posmatrale kako hiljade Indijaca doživljavaju sultana u Istanbulu kao „halifu svih muslimana“.

Pobjeda Osmanlija nad Grcima u Tesaliji 1897. izazvala je pravu euforiju širom Indije, stotine hiljada pisama zahvale stigle su na dvor Abdulhamida II., koji je lično potpisivao odgovore kako bi ojačao osjećaj duhovne povezanosti. Iako su Britanci uništili Babursku državu, nisu uspjeli uništiti sjećanje na tursko-islamsku civilizaciju koja je stoljećima oblikovala Indiju. Njeni tragovi i danas se vide, u jeziku urdu, u arhitekturi Delhija, Agre i Lahorea, u muzičkoj tradiciji i svakodnevnim običajima miliona muslimana.

Proces islamizacije Indije nije bio samo vojni pohod, nego kulturna simbioza: Turci su donijeli organizaciju i umjetnost, Arapi vjeru, a Indija je zauzvrat dala dušu toj civilizaciji. U tom spoju, koji traje više od hiljadu godina, nastala je posebna vrsta islamske culture, indijsko-turski islam, čija svjetlost, kako su govorili učenjaci 16. stoljeća, „nikada ne gasne između Ganga i Bospora“.

IZVOR: GZT