Nakon što je razorni zemljotres sravnio Banjaluku sa zemljom, grad su preplavili šatori, vojska, volonteri i nova kasta moćnika. Dok su hiljade ljudi živjele u barakama i šupama, iz ruševina su počele nicati vile za partijske direktore, inženjere i lokalne funkcionere. Afera „vila“, šverc građevinskog materijala i krediti koji su građane gurnuli u dugove pretvorili su obnovu u moralni potres koji je trajao godinama

U jesen 1969. godine Bosansku Krajinu pogodila je prirodna katastrofa koja će ostati duboko urezana u kolektivnom pamćenju. Zemljotres koji je potresao Banjaluku i okolne krajiške opštine 26. i 27. oktobra bio je jedan od tri najveća potresa u drugoj Jugoslaviji, zajedno sa onim u Skoplju 1963. i na Crnogorskom primorju 1979. godine.

Prvi udar, jačine 7,5 stepeni Merkalijeve skale, pogodio je Banjaluku u nedjelju 26. oktobra u 16 sati i 37 minuta. Samo 17 sati kasnije, u ponedjeljak ujutro, 27. oktobra 1969. godine, grad je pogodio novi, razorni udar jačine devet stepeni. Epicentar je bio kod mjesta Jablan u općini Laktaši, gdje se otvorio složen seizmički rasjed površine oko 1000 kvadratnih kilometara i dubine do 25 kilometara.

Pukotine u zemlji širile su se kilometrima, od planine Kozare prema Banjoj Luci. U Slatini su se pojavili novi izvori i pukotine široke nekoliko metara. U to vrijeme na području 15 krajiških opština živjelo je više od 750.000 ljudi u 803 naseljena mjesta. Sam grad imao je oko 75.000 stanovnika.

Sretna okolnost bila je odluka Štaba za zaštitu od elementarnih nepogoda da se nastava u školama obustavi nakon prvog potresa. Procjenjuje se da je time spriječena tragedija ogromnih razmjera, jer bi ujutro u školama bilo oko 10.000 učenika, mnoge školske zgrade kasnije su se potpuno urušile.

U zemljotresu je, prema zvaničnim podacima, život izgubilo 15 osoba, dok su druge procjene govorile o 19 poginulih. Više od 1.200 ljudi bilo je povrijeđeno, a gotovo svaki dom u Banjaluci pretrpio je štetu. Ukupna materijalna šteta procijenjena je na 7,15 milijardi tadašnjih dinara, što bi, prema tadašnjem kursu (12,5 dinara za dolar), iznosilo oko 570 miliona dolara.

Najveće razaranje pogodilo je Banjaluku, Čelinac i Laktaše. Teško je oštećena Fabrika celuloze i viskoze „Incel“, industrijski gigant Krajine, te Medicinski centar s 1.300 bolničkih kreveta. U ruševinama su bile škole, bolnice, kulturne ustanove i gotovo polovina stambenog fonda.

Stručnjaci iz Instituta za seizmologiju u Skoplju stigli su već 28. oktobra i tokom narednih mjeseci zabilježili više od 1.200 naknadnih potresa. Tlo Banjaluke se treslo gotovo deset puta dnevno.

U prvim satima nakon udara grad je izgledao kao ratna zona. Neki dijelovi centra bili su neprepoznatljivi: zgrade u ulicama Bana Milosavljevića i Veselina Masleše bile su srušene ili teško oštećene, stakla i krovovi razbijeni, crkvena zvona pala s tornjeva. Na licu mjesta su odmah djelovali pripadnici JNA, vojnici banjalučkog garnizona čistili su ruševine i uspostavljali punktove, dok su jedinice Ratnog vazduhoplovstva i PVO uspostavile vazdušni most između Zagreba i Banjaluke, dopremajući medicinsku pomoć i evakuirajući ranjene.

Već 28. oktobra u grad su stigli republički i savezni funkcioneri. Uslijedio je i dolazak Josipa Broza Tita, koji je helikopterom obišao razrušene četvrti i izjavio da će „čitava zajednica pomoći Banjaluci kao što je pomogla Skoplju“.

Uslijedili su dani neizvjesnosti i straha. Grad su zahvatili brojni manji potresi, pa su hiljade ljudi spavale na otvorenom. Prema podacima Štaba za odbranu od elementarnih nepogoda, čak 32.000 građana bilo je smješteno u šatorima, 24.000 na otvorenom, a oko 15.000 u okolnim selima ostalo je bez krova nad glavom. Gotovo 18.000 ljudi samoinicijativno se uselilo u „crvene“ zgrade, opasne za život, koje su statičari proglasili neupotrebljivima.

U ruševinama i improvizovanim skloništima počele su se širiti bolesti. Već u decembru 1969. godine lokalni list „Glas“ je izvještavao da je oko 10.000 Banjalučana oboljelo od gripa. Proglašena je epidemija, obustavljena nastava, uvedena zabrana javnih okupljanja. Zabilježen je i porast slučajeva hepatitisa, tifusa i dizenterije.

I dok su liječnici radili u improviziranim ambulantama, grad je 31. decembra pogodio novi potres, jačine 6,5 stepeni, a već drugog januara 1970. i još jedan, od pet stepeni. Tada su oštećene i ranije sanirane zgrade, a psihološki teret među stanovništvom bio je ogroman. Narednih sedmica Banjaluku su pogodile i poplave, pa su dijelovi puta prema Prijedoru i Slatini bili odsječeni.

Jugoslavija je reagirala brzo. Savezno izvršno vijeće (SIV) proglasilo je Banjalučki zemljotres „katastrofalnom elementarnom nesrećom“. Državni sekretarijat za inostrane poslove obavijestio je strane ambasade i međunarodne organizacije o razmjerama tragedije. Već 29. oktobra u grad je stigao predstavnik Ujedinjenih nacija, a mjesec kasnije i delegacija UNDP-a, WHO-a i UNIDO-a.

Pomoć je stizala iz svih republika. Federalna vlada, SR BiH i druge republike uplaćivale su sredstva, a građani i preduzeća slali hranu, šatore, lijekove, namještaj i odjeću. Do kraja 1969. pristiglo je više od 1,4 miliona kilograma hrane, gotovo 50.000 odjevnih predmeta i oko 10.000 pari obuće.

Značajnu ulogu u prvim danima imala je i JNA, vojnici su postavljali šatore, rušili opasne objekte i pomogli u spašavanju unesrećenih. Akcija „Vikend solidarnosti“ okupila je 2.285 volontera, koji su radili na obnovi 335 privatnih i 13 društvenih zgrada.

U decembru 1969. godine, mjesec i po nakon katastrofe, više od polovine stanovništva i dalje je živjelo u improvizovanim skloništima. Samo 52 posto stanovnika imalo je koliko-toliko siguran smještaj, dok su desetine hiljada bile u barakama, šupama i šatorima.

Grad je, prema tadašnjim izvještajima, bio podijeljen između onih koji su ostali i onih koji su otišli. Oko 15 posto stanovnika napustilo je Banjaluku do kraja novembra. U školama je bilo evakuisano više od 8.000 učenika i 500 nastavnika, koji su privremeno premješteni u druge gradove, od Zagreba i Sarajeva do Subotice i Kragujevca. Dio učenika boravio je čak u inozemstvu, u Austriji, Njemačkoj, Italiji i Mađarskoj, u okviru humanitarnih programa oporavka.

U istom periodu pojavile su se i prve tenzije i sumnje u vezi s raspodjelom pomoći. U partijskim izvještajima zabilježeno je da su „pojedini prilagači iz inostranstva birali kome će dati pomoć po vjerskom principu“, a u Banjoj Luci se pričalo o aferi izgradnje luksuznih vila za lokalne funkcionere. Ta „afera vila“ izbila je 1970. godine i bacila sjenku na obnovu.

Uprkos svemu, Banjaluka se već krajem 1969. počela polako dizati. Do Nove godine obnovljeno je više od 850 objekata sa 6.800 stanova. Useljene su 13.644 porodice, a do januara 1970. privremeni smještaj bio je obezbijeđen za većinu stanovnika.

No, iza privida normalnosti krila se trauma. Ljudi su spavali obučeni, sa ključevima u rukama, spremni da istrče napolje. Godinama kasnije, u knjigama i filmovima o toj katastrofi, opisivat će se taj osjećaj stalne trešnje tla, kada „zemlja diše pod tobom“.

Kada su se prašina i dim povukli, a kamere stranih dopisnika nestale iz porušenog grada, počela je nova, tiha drama, ona o novcu, privilegijama i zloupotrebama koje su pratile obnovu Banjaluke. Katastrofa je u prvim mjesecima probudila nezapamćeni val solidarnosti, ali se ubrzo pokazalo da iza retorike bratstva i jedinstva ključa ogorčenje zbog nepravilnosti, „kombinacija“ i samovolje lokalne vlasti.

Obnova je formalno počela u februaru 1970, kada je osnovan Fond za obnovu Banjaluke, pod direktnim nadzorom opštinskih vlasti i Izvršnog vijeća SR BiH. Sredstva su pristizala iz republika, federacije, Crvenog krsta i međunarodne pomoći. Do kraja 1970. Fond je prikupio oko 903 miliona dinara, a do 1975. više od šest milijardi.

Ali već tada su se čule sumnje da novac ne odlazi tamo gdje bi trebao. U Banjaluci se govorilo o „novim bogatašima u sivim uniformama obnove“, a radničke organizacije i građani slali su pisma Savezu komunista upozoravajući na „pojedince koji zloupotrebljavaju položaj i izigravaju povjerenje naroda“.

U jednom anonimnom pismu upućenom partijskom vrhu u Sarajevu i Beogradu, potpisanom kao „Pošteni malobrojni komunisti“, optuživani su vodeći ljudi grada i direktori najvećih preduzeća, uključujući „Incel“ i Stambeno preduzeće. U centru te mreže, tvrdilo se, nalazio se Ibro Maglajlić, direktor „Incela“, označen kao „organizator političko-ekonomskog monopola nad obnovom grada“.

Najpoznatiji skandal te epohe izbija u proljeće 1970. godine pod nazivom „afera vila“. Dok su hiljade ljudi živjele u barakama i šatorima, a žene kuhale na otvorenom, u banjalučkom naselju Lazarevo nicale su luksuzne vile za lokalne moćnike.

Prema arhivskim izvještajima, među vlasnicima su bili Hamzalija Sokol, direktor Stambenog preduzeća, Hasan Dautćehajić, tehnički direktor istog preduzeća, Slavko Rojc, direktor „Elektro Banjaluka“, Sead Hadžisalihović, tehnički direktor „29. novembra“ i Dimitrije Gnjatić, inženjer iz „Projekta“. U neposrednoj blizini, građena je i dvostruka vila za dvojicu istaknutih političara, Niku Jurinčića, saveznog poslanika i Momira Kapora, potpredsjednika Skupštine SR BiH i predsjednika Upravnog odbora Fonda za obnovu Banjaluke.

Dok su kamioni s ciglama i cementom odlazili iz gradilišta pod oznakom „materijal za obnovu“, dio je završavao upravo na privatnim posjedima. Na spisku onih koji su sumnjičeni za „naručene radove“ našli su se i Bećo Afgan iz firme „Instalater“, Kjazim Halimić iz „Elmonta“ i Sabahudin Osmančević iz Medicinskog centra. Policijski načelnik Ahmet Verem i direktor Direkcije za obnovu Meho Pirolić takođe su povezivani s „građevinskom mafijom“.

Kada je skandal izbio u javnost, Savez komunista BiH pokušao ga je zataškati, ali su dokumenti ubrzo dospjeli do Beograda. Uslijedile su hitne smjene: Živko Babić, predsjednik Skupštine opštine, smijenjen je „preko noći“, a na njegovo mjesto postavljen Seid Maglajlija, kako bi se „smirila banjalučka javnost uzdrmana aferom vila i naslućivanim pljačkama“.

Zemljotres je u Banjaluci stvorio novu društvenu klasu, „obnovitelje“, kako ih je narod ironično nazivao. Riječ je o sloju partijskih kadrova, inženjera i funkcionera koji su kroz mrežu preduzeća, fondova i komisija kontrolisali svaku ciglu, svaku donaciju i svaki dinar pomoći.

Građani su, suočeni s nedostatkom svega, od stolarije do šporeta, često bili primorani da kupuju materijal „na crno“. Tako se razvila paralelna ekonomija šverca građevinskih materijala, goriva i hrane. U izvještajima lokalnih partijskih komiteta navodi se da su pojedini rukovodioci „izvlačili cement i armaturu iz skladišta Fonda i preprodavali ih privatnicima“.

Istovremeno, mnoge porodice su bile prisiljene da uzimaju kredite kako bi preživjele. Do ljeta 1971. Banjalučani su bankama dugovali 40 milijardi starih dinara, što je dovelo do ozbiljnog pada životnog standarda. „Grad solidarnosti“ pretvarao se u grad zaduženih i razočaranih.

U poređenju sa skopskim potresom 1963. godine, svjetska reakcija na tragediju u Banjaluci bila je mlaka. Iz 42 zemlje stiglo je svega 10,9 miliona novih dinara pomoći, pet puta manje nego Skoplju. Dok su Sjedinjene Države, Švicarska i SR Njemačka poslale najviše, socijalističke zemlje su dale simbolične sume. Jugoslovenska dijaspora poslala je tek 700.000 dinara.

Za razliku od Skoplja, koje je postalo međunarodni simbol obnove, Banjaluka je predstavljena kao „provincijski grad pogođen nesrećom“. Rat u Vijetnamu i tadašnja jugoslovenska politička izolacija dodatno su smanjili pažnju svjetske javnosti. No, i ono što je stiglo iz inozemstva, često se gubilo u mreži birokratije. Jugoslovenski Crveni krst i diplomatske službe bilježile su „nepotpune evidencije“ i „nejasne tokove robe“. U mnogim slučajevima, donacije su stizale u skladišta bez popisa, a dio robe je, kako svjedoče arhivske bilješke, „nestajao u transportu“.

Dok se u Banjaluci gradilo i švercovalo, u Beogradu i Sarajevu vodile su se žustre rasprave o finansiranju obnove. Savezno izvršno vijeće pod vodstvom Mitje Ribičiča predložilo je da federacija izdvoji 7,5 milijardi dinara, od čega bi dio bio kredit. No, tokom pregovora taj iznos je srezan na pet milijardi, od čega je skoro milijarda predstavljala zajam s rokom otplate od 25 godina i kamatom od 2%.

Bosanskohercegovačko rukovodstvo, predvođeno Džemalom Bijedićem i Dragutinom Kosovcem, smatralo je to ponižavajućim, podsjećajući da je za Skoplje sedam godina ranije izdvojeno više od 400 milijardi dinara. „Zemljotres u Krajini nije samo pitanje cigle i betona, već pitanje ravnopravnosti republika“, upozoravali su delegati u Saveznoj skupštini.

Ribičič, međutim, nije popuštao. U internim bilješkama zapisao je da „federacija nema obavezu restitucije štete, nego stvaranja uslova za brži razvoj“. Iza te formulacije krila se nova politička linija, jačanje republičke autonomije i smanjenje federalne pomoći, što je kasnije postalo jedno od obilježja Ustava iz 1974. godine.

U takvoj atmosferi nastala je plodna podloga za korupciju. Radovi su dodjeljivani prijateljskim firmama. Građevinske kompanije iz drugih republika dobijale su poslove zahvaljujući partijskim vezama, a mnoge su, nakon što bi primile avanse, nestajale s gradilišta. Partijski nadzor nad Fondom bio je nominalan, stvarnu kontrolu imala je mala grupa inženjera i direktora. Kada su inspektori otkrili da su neki objekti plaćeni dvostruko, a da su „računi za radove“ obuhvatali i privatne kuće, slučajevi su zataškani.

Slučaj „afera vila“ bio je tek vrh ledenog brijega. Izvještaji Arhiva Republike Srpske bilježe da su građani slali desetine anonimnih prijava o krađama materijala, zloupotrebi pomoći i „trgovini stanovima“. Jedan izvještaj iz 1971. opisuje kako su pojedinci iz stambenih komisija prodavali stanove „na crno“, po cijeni od 1000 dinara po kvadratnom metru, dok su ih formalno dodjeljivali kao „socijalne“.

Za mnoge Banjalučane zemljotres nije završio s obnovom, on je samo promijenio oblik. U novinama su se redale hvalospjevne reportaže o „novom Boriku“ i „modernom gradu budućnosti“, ali iza fasada su rasle sumnje. Ljudi su počeli gubiti vjeru u ideju da su svi jednaki pred nesrećom. Radnički savjeti i omladinske organizacije upozoravali su da je „stvorena nova kasta povlaštenih“, dok su obični radnici „gurnuti u barake i kredite“.

Zbog korupcionaških skandala i neslaganja oko sredstava, došlo je i do političkih potresa. Savez komunista BiH se 1971–72. obračunava s „starim kadrovima“, Osmanom Karabegovićem i Avdom Humom, pod optužbom da su „tendenciozno širili sumnje u republičku politiku obnove“. Taj obračun bio je, u suštini, nastavak šireg jugoslovenskog procesa centralizacije moći i eliminacije nepodobnih, od „liberala“ u Srbiji do „maspoka“ u Hrvatskoj.

Do 1975. godine Banjaluka je bila fizički obnovljena, ali ne i moralno. U naselju Borik nikle su stambene zgrade, u centru su se podizali moderni blokovi i trgovi, a planirana je i gradnja novog Medicinskog centra. No, u januaru 1975. u gradu je još uvijek 921 porodica živjela u barakama i osam prikolica. Zemljotres je, paradoksalno, promijenio socijalni pejzaž grada: iz ruševina je iznikla nova urbana Banjaluka, ali i nova struktura moći, tehno-birokratska elita, povezana sa partijom, građevinskim sektorom i bankama.

Kada je 1976. federacija konačno obustavila plaćanje doprinosa za obnovu, a Tito u svom dnevniku zapisao da je „obnova Krajine završena“, mnogi su u Banjoj Luci to dočekali s gorčinom. Jer, u sjećanju građana ostala je ne samo slika ruševina, nego i ona vila u Lazarevu, simbol nepravde koja se uvukla među temelje obnovljenog grada.

IZVOR: Dr. Nikola Ožegović: „Zemljotres u Banjoj Luci i Bosanskoj Krajini 1969. godine“, Istorija 20. veka