Izrael nije želio da vidi Gazu. Razumljivo je da narod tuguje zbog svoje katastrofe, ali ne i da vječno oplakuje vlastitu, dok zatvara oči i savjest pred onim što čini drugima. Od „onog“ sedmog oktobra u Gazi se dogodilo hiljadu sedmih oktobara, užasa po svim mjerilima. A ipak, ti užasi nisu pronašli odjek u izraelskoj javnosti. „Tišina, tugujemo. Ne dosađujte nam sitnicama.“

Kao i u svemu u Izraelu, i tuga je ovdje ultranacionalistička. Ne privatna tuga, naravno, nego kolektivna, ona je uvijek predatorska, agresivna, obavezujuća za sve, zastrašujuće uniformna i beskrajno produžena. Memorijalne ceremonije prenose se na svim televizijskim kanalima, i teško onome ko se usudi da se izdvoji iz kolone.

Ponekad je ta tuga manipulativna, nije samo izraz iskrenog osjećanja, već i sredstvo za postizanje nekog skrivenog cilja. Žalovanje i gubitak u Izraelu su ono što je najbliže religiji, čak i za sekularne ljude, kult smrti koji Izraelci štuju s neusporedivom revnošću. Oni imaju duboke razloge da tuguju zajedno, posebno u posljednje dvije godine. I to je njihovo pravo. Ali nemoguće je ne primijetiti ultranacionalističku, pa i fašistoidnu dimenziju tog zajedničkog tugovanja. I ta dimenzija dosegla je nove rekorde od sedmog oktobra 2023.

Posljednje dvije godine bile su najveće godine žalovanja u istoriji Izraela. Nesreća koja ga je zadesila bila je najgora u njegovoj istoriji, ali beskrajno utapanje u žalosti nije se desilo spontano. Postojali su ljudi koji su radili na tome da vječni plamen ne ugasne.

Izraelski mediji prekrili su vlastitu sramotu, izdaju svoje misije, dobro planiranom kampanjom tugovanja. Nije bilo izdanja novina, ni jednog televizijskog dnevnika u protekle dvije godine, koji nije spominjao sedmi oktobar. Nije bilo ni jednog priloga bez spomena gubitka. Nije bilo emisije bez slavljenja herojstva. Sve je to imalo svoje mjesto, ali količina tih sadržaja pretvorila se u predoziranje tugom, do tačke gađenja.

Naravno, nemoguće je ne zaplakati nad ubijenom djecom porodice Bibas. Ali kako je moguće ne zaplakati nad djecom Gaze?

Kod nekih Izraelaca ovo predoziranje izaziva gađenje i mučninu. Ali većina, uključujući i svoje „dilere“, snabdjevače emocijama u medijima, zadovoljna je. Svakog su se dana opuštali uz slike kibuca Be’eri, svakog dana plakali uz Nir Oz i preživjele sa festivala Nova. Sve, samo da ne moraju gledati izbjeglički kamp Džabalija u Pojasu Gaze. Bilo im je ugodno stalno slušati o herojstvu i, naravno, o sudbini talaca, što je autentičan i opravdan strah. Ali ta beskrajna tuga imala je funkciju: da prikrije sramotu.

Izrael nije želio da vidi Gazu. Razumljivo je da narod tuguje zbog svoje katastrofe, ali ne i da vječno oplakuje vlastitu, dok zatvara oči i savjest pred onim što čini drugima. Od „onog“ sedmog oktobra u Gazi se dogodilo hiljadu sedmih oktobara, užasa po svim mjerilima. A ipak, ti užasi nisu pronašli odjek u izraelskoj javnosti. „Tišina, tugujemo. Ne dosađujte nam sitnicama.“

Upravo to je bio cilj žalovanja koje su propisali mediji: da posluži kao izgovor za ignorisanje Gaze. „Ako nikad ne prestanemo sa vlastitom tugom“, rekli su medijski magnati, „nećemo morati pokazivati šta Izrael radi.“ Vlasnici medija koji profitiraju na emocijama dobro poznaju srca svojih potrošača: prikazivanje Gaze razbjesnilo bi ih. Zato ih je lakše omamiti stalnim prepuštanjem sopstvenom bolu, dok se potpuno skriva strašna katastrofa u Gazi, naša vlastita tvorevina, zbog koje bismo se morali stidjeti.

Propisano tugovanje koristilo je svima: medijima, njihovim potrošačima, vojsci koja čini ratne zločine i vladi koja za njih snosi odgovornost. Izraelski javni govor postao je više ultranacionalistički nego ikad. U tom diskursu, jedini ljudi koji „žive“ u Gazi su 20 talaca i izraelski vojnici. Osim njih, nema ljudskih bića, nema patnje.

Teško je učestvovati u žalovanju koje je tako zatvoreno, samodopadno i isključivo. Naravno, nemoguće je ne plakati zbog ubijene djece porodice Bibas. Ali kako je moguće ne plakati zbog djece Gaze? Kako je moguće brinuti za sudbinu naših talaca, dok hiljade palestinskih talaca trunu u izraelskim zatvorima u strašnim uslovima?

Naravno, prirodno je da su „naši siromasi“ na prvom mjestu, tako je u svakom narodu. Ali između pretjeranog samosažaljenja za vlastite žrtve i potpunog ignorisanja tuđih, otkriva se moralni portret Izraela: Da, to je, ponovo, jevrejska nadmoć.