U vremenu koje od autora traži brzinu, kratke forme i neprekidnu vidljivost, Nobel ide piscu sporog sagorijevanja, majstoru rečenice koja se ne boji trajanja i tišine, a koji je decenijama stvarao protiv ritma našeg ubrzanog života
Mađarski pisac László Krasznahorkai (Gyula, 71) dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 2025. Odluku je u danas u Stockholmu objavila Švedska akademija uz obrazloženje da nagrađuje „očaravajući i vizionarski opus koji, usred apokaliptičnog užasa, reafirmira moć umjetnosti“. U vremenu koje od autora traži brzinu, kratke forme i neprekidnu vidljivost, Nobel ide piscu sporog sagorijevanja, majstoru rečenice koja se ne boji trajanja i tišine, a koji je decenijama stvarao protiv ritma našeg ubrzanog života.
Krasznahorkai je veliki hroničar komunističke Mađarske i zemlje koja je iz te epohe izašla ranjena, nesigurna u svoj identitet i poljuljana tranzicijskim iluzijama. Njegovi romani, gusti i hipnotični, nastanjuju rubnu, sivo-sumračnu srednjoevropsku ravnicu: svijet provincije, cirkusa i propadanja, malih tiranija i velikih strahova, gdje se katastrofa osjeća u zraku prije nego što eksplodira na stranici. Akademija ga povezuje s centralnoevropskom tradicijom od Kafke do Thomasa Bernharda: apsurd, groteska, neumoljiva logika raspadanja i zvuk koraka sudbine koji se približavaju, to je Krasznahorkaijev registar.
„Veliki epski pisac centralnoevropske tradicije, obilježen apsurdom i grotesknim ekscesom“, stoji u obrazloženju. Akademija posebno izdvaja roman „Na sjever planina, na jug jezero, na zapad put, na istok rijeka”, „misterioznu pripovijest s moćnim lirsko-meditativnim pasažima” smještenu jugoistočno od Kyota, kao i monumentalnu knjigu „Seiobo dolje među ljudima”, 17 pripovijesti o ljepoti i umjetničkom stvaranju „u svijetu sljepila“.
Posljednji mađarski nobelovac prije njega bio je Imre Kertész (2002).
„Ima li danas mjesta za sporu literaturu? Nimalo”, kazao je prije godinu dana u Marrakechu, na Formentorovim razgovorima, s dozom ironije. „Život je toliko ubrzan da sve zaboravimo istog trena. Djeca se zamore nakon pola stranice.” Mogao je, naravno, i pogriješiti, spora literatura možda ne osvaja top-liste, ali osvaja kanon. On ne staje na prvo mjesto prodaje, ali danas stoji na prvom mjestu svjetske književnosti.
Kritika i prevodioci ga slave kao neizostavnog za razumijevanje Srednje Evrope nakon XX stoljeća. U razgovorima zna reći da „sve više ljudi zna njegovo ime, iako ga ne mogu izgovoriti”, te da je jednom, u šali, prozvan „Kalašnjikov”.
„Molim vas, recite im da u ovom kalašnjikovu nema metka”, dodao je, „moji su meci književni“.
Ako bi jedna knjiga bila ulaz u njegov svijet, to je „Melanholija otpora”: roman o provincijskom gradu koji zahvaća neobični karneval s ogromnim kitom i zagonetnim likom Princa. Ispod alegorije, knjiga je radar za stanja društva: sitni oportunizmi, glasine koje se pretvaraju u linč, melankolija koja praskom prelazi u nasilje. Krasznahorkai je time u 1980-ima, još pod komunizmom, ispisao opću antropologiju straha, a ne samo „roman o socijalizmu”.
Kasnije će otvoreno reći da ga mađarska demokratija nije iznenadila: „Bio sam razočaran još pod komunizmom. Nisam razumio kako su moji intelektualni vršnjaci 1990-ih mogli vjerovati da oni koji su prihvatili diktaturu mogu sagraditi demokratiju.” Po njemu, problem nije samo u institucijama, nego u navikama i karakteru: „Mađari izbjegavaju konflikt, ne rješavaju stvari komunikacijom, nego bježanjem, sve dok ne bukne nasilje.” Danas, dodaje, „kada je moderno biti krajnja desnica, rane su vidljive, ne zacjeljuju i vrijeđaju tuđe dostojanstvo. Upravo je to ono što najviše nedostaje: prepoznavanje dostojanstva drugoga.”
Takva rečenica objašnjava zašto ga Akademija čita kao autora koji „usred apokaliptičnog terora, potvrđuje moć umjetnosti”: ne zato što nudi utjehu, nego zato što jezikom usporavanja vraća mogućnost viđenja.
Žiri naglašava i istočnu nit njegovog opusa: putovanja u Kinu i Japan ostavila su duboke tragove. „Na sjever planina…” otvara se kao zen-koan; „Seiobo dolje među ljudima” kruži oko momenata čiste ljepote, ikonopis, Nō teatar, restauracije remek-djela, pokazujući kako transcendencija ponekad probija banalnost svakodnevice. Krasznahorkai ne moralizira, on priprema pogled: nakon njegovih stranica, čitaocu i mrlja na zidu postaje, bar na čas, epifanija.
Sam autor u Marrakechu je govorio: „Želite li se povezati s ljepotom, idite u Prado i gledajte Goyine Crne slike. I to je dio promjene. Postoji ružna, mračna, brutalna strana svijeta, o kojoj smo govorili, ali postoji i druga strana, ona koja tjera ljude da uspostave individualne veze sa svijetom, prema vlastitoj znatiželji.” A onda, paradoksalno: „Ja sam pisac neuspjeha.”
Malo je književno-filmskih saradnji kao što je ona Krasznahorkai–Béla Tarr. Njihova saradnja ušla je u povijest evropskog art-filma: „Sátántangó” (1994), sedmosatni crno-bijeli hipnotikum, nastao prema romanu (1985); „Werckmeisterove harmonije” (2000), prema „Melanholiji otpora”, s memorabilnim prizorima balansa i rasula; „Čovjek iz Londona” (2007), gdje je autor koscenarist; i „Torinski konj” (2011), labudova pjesma o iscrpljenju svijeta, labava varijacija na Nietzschea. Tamo gdje proza plete dugačke periodične rečenice, Tarr ih pretvara u sekvence koje traju; gdje je riječ blato i kiša, kamera hvata usporeni kružni hod vremena.
Filmski historičari vole istaknuti kako je to „dvostruka magistrala”: knjige su pronašle filmsku sliku, a film je otvorio novu publiku za knjige. U oba medija ostaje isto jezgro: sporost kao otpor trivijalizaciji katastrofe.
Noviji roman „Barun Wenckheim se vraća” donio je, uz svu tamu, i dozu burleske: povratak „uglednika” u provinciju postaje igra glasina, kolektivna halucinacija, orkestar malograđanskih strahova i nostalgija. Pokojni kritičar José María Guelbenzu vidio je u tom romanu „apokaliptičnu imaginaciju izvanredne izražajne snage koja ne pravi ustupke čitaocu”, formulacija koja je mogla stajati i pod većinom drugih naslova.
Za izdavače je Krasznahorkai „težak autor”: zahtijeva strpljenje koje tržište često ne nagrađuje. Za čitatelje je, međutim, „sporo gorivo”: jednom kada uđete u njegov ritam, gradski šumovi utihnu i svijet se usmjeri na ono najtanahnije, kako se tama skuplja u uglovima.
Žiri Švedske akademije ove je godine činilo šest članova: predsjedavao je Anders Olsson (76), uz Ellen Matsson, Anne Swärd, Stevea Sem-Sandberga, Annu-Karin Palm i Matsa Malma, stalnog sekretara. Time se, nakon prošlogodišnje nagrade Han Kang iz Južne Koreje, Nobel „vraća“ na Zapad, kako već zlobno znamo reći kad laureat dolazi iz dominantnog korpusa bijelog, evropskog muškarca.
U posljednjoj deceniji ravnoteža je bila približna: Tokarczuk, Aleksijevič, Ernaux, Glück, Han Kang nasuprot Fosseu, Gurnahu, Handkeu, Ishiguru i Dylanu. Ukupno je nagradu primilo 122 autora, a samo je u četiri navrata dijeljena između dvoje.
Statistika je, naravno, tek fusnota. Važnije je pitanje poetike: što ova nagrada poručuje literaturi danas? Da usred opće raspršenosti pažnje i ekonomije „skrola“, Akademija nagrađuje dubinu i zastajanje. Nagrađuje autora čija se rečenica ne može „prelistati“ na telefonu, nego traži da se sjedi i čita.
Krasznahorkai je često govorio o raspadu imperija, ne samo Austro-Ugarske i Istočnog bloka, nego i o „imperiji koja se rastvara“ u današnjoj Americi i globalnom poretku. Njegova proza nije pamflet, ali je moralna akustika: registruje šumove poraza, kako privatnih tako i kolektivnih, i bilježi trenutak preloma kada maleni kompromisi skrenu u veliko zlo. Zato je njegova Srednja Evropa i dalje čitljiva diljem svijeta: melanholija nije mađarska ekskluziva, nego globalna bolest kasnog stoljeća.
Da bismo čitali Krasznahorkaija, valja pristati na drugačiji tempo. Njegove rečenice umeću zavisne klauze u klauze, lanci digresija drže čitaoca u polusnu, a potom ga probude jednim, često brutalnim prizorom. Kritičari to nazivaju „hipnotičkim realizmom“: ništa nadnaravno se ne događa, ali atmosfera je takva da stvarnost dobija obrise košmara.
On, međutim, u tu tminu unosi svjetlo ljepote. Nije slučajno da ga je Akademija čitala kroz istočnjačku kontemplaciju: u „Seiobo dolje među ljudima“ ljepota dolazi polako, kroz zanatsku vještinu, ponavljanje, posvećenost. Ako je svijet slijep, kaže ta knjiga, onda je na umjetnosti da otvori kapak.
U javnim nastupima Krasznahorkai je tih, prijazan, sklon šali i longimi razgovorima „bez napretka“ kao njegove rečenice. „Sve manje ljudi me čita, sve više zna moje ime, a ne umije ga izgovoriti“, kaže. Između Trsta i Beča, gdje živi i radi, ostavio je cjelokupnu književnu ostavštinu Austrijskoj nacionalnoj biblioteci, gest koji govori o njegovom shvatanju književnosti kao javnog dobra.
Nobelova vijest preusmjerava svjetla na čitav jedan korpus: od „Sátántangóa“, „Melanholije otpora“, „Ratnika svijeta“ i „Seiobo“ do „Baruna Wenckheima“ i „Na sjever planina…“. I na dugogodišnje savezništvo s Bélom Tarrom, koje je promijenilo evropski film. Možda će nagrada rasvijetliti i prevodilačke politike: ovo je književnost koja zaslužuje nova, brižna izdanja i razgovore izvan uskih krugova.
Krasznahorkai je jednom rekao: „Ja sam pisac neuspjeha.” Ironija je plemenita: tek izgovarajući tu rečenicu, stao je na mjesto odakle se neuspjeh vidi kao istina epohe, a istina, u velikim knjigama, nikada nije poraz. Nagrada mu ne oduzima skromnost, ali vraća dostojanstvo sporosti: u svijetu koji sve brže zaboravlja, neka rečenica mora trajati da bi nas uopće dotakla.
Možda zato što je, nakon godina skandala, polarizacija i ratova, književnosti trebao glas koji zna kako izgleda duga noć i kako se, uprkos svemu, sačuva iskra umjetnosti. „Usred apokaliptičnog užasa”, kaže Akademija, „on reafirmira moć umjetnosti.” To nije ukrasna formula; to je program čitanja. Čitati Krasznahorkaija znači prihvatiti sporost kao moralni čin: odbiti brzu konzumaciju i dopustiti da nas rečenica polako premjesti iz bučnog svijeta u tišinu u kojoj se čuje, ono što inače prešućujemo.
Nobel 2025. pripao je piscu koji ne trči. To je dobra vijest za književnost. I za nas, čitaoce, ako se usudimo usporiti.
IZVOR: El Pais
