Dolores Ibárruri bila je i ostala kontradiktorna figura – religiozna i komunistkinja, majka koja je izgubila djecu i političarka koja nije imala vremena da oplakuje, žena koja je inspirisala mase i bila demonizirana kao neprijatelj. Ono što ostaje iza nje jeste neumorna poruka otpora i hrabrosti. Njeno „No pasarán!“ nije samo eho prošlosti, već upozorenje i poticaj za budućnost

„No pasarán!“ Riječi Dolores Ibárruri, poznatije kao La Pasionaria, urezane su u evropsku historiju kao simbol otpora protiv fašizma. Kćerka rudara iz Baskije, žena u crnom koja je s tribina govorila s nepokolebljivim uvjerenjem da Španija može biti drugačija, postala je mit dok je bila još živa.

Njene fotografije s Rafaelom Albertijem, Pablom Picassom, Santiagom Carrillom ili Nicolaeom Ceaușescuom kružile su svijetom. Za jedne je bila ikona slobode i socijalne pravde, za druge utjelovljenje „komunističkog zla“.

No, ko je zaista bila ta žena koja je izgubila četvoro od šestoro djece, koja je tvrdila da nema vremena za suze jer „nije potrebno plakati, već se boriti“? Odgovor na to pitanje pokušava ponuditi novi dokumentarac španske redateljice Amparo Climent, Dolores Ibárruri. Pasionaria, u kojem središnje mjesto zauzima svjedočenje njene unuke Lole Ruiz-Ibárruri.

Amparo Climent priznaje da je na projektu radila gotovo pet godina, a snimanje je započela s jasnom idejom: prikazati Pasionariju ne samo kao mit, nego i kao ljudsko biće, ženu koja je morala donositi teške odluke da bi postala generalna sekretarka Komunističke partije Španije, a kasnije i predsjednica.

„Od početka sam znala da želim ispričati priču o jednoj od najvažnijih žena u historiji Španije“, kaže Climent. „Nisam htjela senzacionalizam, nego pogled onih koji su je poznavali, onih koji su mogli kritički govoriti o njenoj politici, ali i o njenoj ljudskosti. Nisam uključila one koji su je demonizirali kao ‘ubojicu’, jer ovo je dokumentarac koji oda je počast, ali i otvara prostor za nijansirane poglede.“

Film se oslanja na svjedočenja političara, historičara, novinara i članova porodice. Centralnu nit priče vodi unuka Lola, koja, čuvajući porodični arhiv, donosi emotivne i dosad nepoznate detalje o životu slavne bake.

Dokumentarac hronološki prati život Dolores Ibárruri: od rođenja 1895. u rudarskoj porodici u Gallarti, preko braka sa socijalistom Julianom Ruizom, do ranih koraka u Komunističkoj partiji Biskaje. Prikazana je njena borba s bijedom, smrt djece, neostvareni san da postane učiteljica i sve snažnija politička angažiranost.

Dolores je, kaže Climent, uvijek bila vođena dubokim osjećajem pravde i solidarnosti. Žene iz rudarskih porodica bile su njen prvi oslonac i inspiracija. Njihova patnja i borba postali su i njena politička škola. Kasnije je Španiju predstavljala na međunarodnim kongresima, a tokom Građanskog rata postala jedan od najprepoznatljivijih glasova Republike.

Možda najiznenađujući element filma jeste otkrivanje njenog dubokog katolicizma u mladosti. Iako će kasnije postati komunistička ikona, Dolores je odrasla u svijetu gdje je religija bila nerazdvojivi dio kulture. „Dolores je bila vrlo religiozna“, objašnjava Climent. „Divila se oratorskim vještinama svećenika, željela se udati u crkvi, patila je jer nije mogla sahraniti djecu u posvećenoj zemlji ako nisu bila krštena. To je bio njen veliki bol. A u komunizmu uvijek ima ljudi koji vjeruju, to se ne isključuje.“

Lola Ruiz-Ibárruri dodaje detalj: „Moja baka je čak pomogla jednoj grupi časnih sestara tokom rata. Zapošljavala ih je u dječijem domu, nudila im zaštitu. Te iste sestre su joj 1977. donijele sliku Dolorose s njenim portretom i rekle: ‘Molile smo se za tebe tokom svih godina fašizma.’ Kada je umrla, u tom samostanu održana je misa u njenu čast.“

Najveći mit o Pasionariji bio je da je bila „krvava ruka komunizma“. Njena unuka to odlučno odbacuje: „Nikada nije pronađen dokaz da je učestvovala u zločinima. Nikada nije povukla obarač. Nosila je mali pištolj u avionu, ali ne da puca na druge, nego da izvrši samoubistvo ako bi pala u neprijateljske ruke.“ Climent potvrđuje: „Tokom diktature stvarali su od nje monstruma, govorili da ubija djecu, da je oličenje zla. U stvarnosti, bila je simbol nade. Njen glas sa Radio España Independiente bio je jedini znak da borba još traje. Zato ovaj film i danas ima smisla: njen ‘¡No pasarán!’ zvuči jednako snažno u vremenu novih prijetnji demokratiji.“

„Dolores je bila feministkinja, iako se tada ta riječ nije koristila,“ kaže Climent. „Borila se da žene imaju ista prava kao muškarci, i u partiji i u društvu. Osnivala je udruženja žena, podržavala ih da se ne predaju, tražila pravo glasa i jednakost plata. Još 1932. napisala je: ‘Za isti rad, ista plata.’ Prošlo je skoro sto godina, a i dalje nismo tu.“

U tome je bila pionirka, suočena s dvostrukim teretom: borbom protiv fašizma i borbom protiv patrijarhata unutar vlastite partije.

Nakon dugih godina egzila u Sovjetskom Savezu, Dolores se 1977. vratila u domovinu. Njena pojava u španskom parlamentu, slabašna ali i dalje odana crnom velu i prkosnom stavu, postala je historijski trenutak španske tranzicije.

Njena smrt 1989. godine nije ugasila mit. Naprotiv, on se nastavio širiti, što pokazuju i dva nedavna biografska djela i sada ovaj dokumentarac. Čak ni oskvrnuće njenog groba 2019. nije umanjilo snagu njenog imena. „Ona sama bi rekla: ‘Nazovite me Dolores’,“ ističe Lola. „Mrzila je pompu, nije voljela titule. Ali znala je da je njen glas odjekivao u svijetu i da mora izdržati, ne zbog sebe, nego zbog naroda kojem je pripadala.“

Za Climent, film je i lično i političko djelo. „Željela sam pokazati složenost žene koja je obilježila XX stoljeće, i da podsjetim da su njeni ideali još uvijek aktuelni. Ona bi danas stajala uz pokrete za ženska prava, za radnike, uz mlade koji se bore protiv nepravde.“ U zemlji gdje su podjele iz Građanskog rata i dalje žive, Pasionaria ostaje figura koja izaziva jednako divljenje i prezir. Ali dokumentarac donosi novu ravnotežu: između mita i ljudskosti, između javne borbe i privatnih rana.

IZVOR: El Confidencial