Jedan od instrumenata kojima Izrael jača ove grupe jeste kontrola nad distribucijom humanitarne pomoći. Nakon što su UN i međunarodne nevladine organizacije protjerane iz Gaze, prostor za raspodjelu pomoći preuzeli su izraelski kanali i njima bliske strukture

Pitanje formiranja i jačanja novih palestinskih oružanih grupa u Gazi, koje djeluju uz odobrenje i podršku izraelske vlade, postalo je jedna od najkontroverznijih tema u aktualnom sukobu. Narodne snage ili Antiteroristička udarna sila, nazivi koje te grupe koriste, prisutne su u južnom dijelu Pojasa Gaze, posebno u Rafahu i Khan Younisu, gdje je nakon masovnih razaranja privremeno smješteno na stotine hiljada raseljenih stanovnika.

Premijer Benjamin Netanyahu je još u junu otvoreno priznao da njegova vlada snabdijeva te milicije oružjem. „Na savjet naših sigurnosnih službi aktivirali smo grupe koje se protive Hamasu u Gazi. Šta je tu sporno? To je pozitivno jer spašava živote izraelskih vojnika“, izjavio je Netanyahu.

Za stručnjake, ovo nije iznenađenje. Haizam Amirah-Fernández, direktor Centra za arapske i savremene studije (CEARC), podsjeća da je riječ o starom izraelskom obrascu: „Izrael uvijek nastoji favorizirati palestinske grupe koje mogu razbiti monopol vlasti. Hamas je osamdesetih godina dobio prešutnu podršku tadašnjeg Likuda i premijera Yitzhaka Shamira, upravo da bi bio kontrateža PLO-u Jasera Arafata.“

Ironija historije je u tome da je upravo Hamas, koji je decenijama kasnije izrastao u glavni izraelski neprijatelj, počeo djelomično zahvaljujući takvoj politici. Ipak, Netanyahu i njegovi savjetnici danas ponovo vjeruju da se slična taktika može iskoristiti kako bi se oslabio Hamas. Kritičari upozoravaju da se radi o ponavljanju greške: „Ovakve metode nigdje nisu dale rezultate. Samo pogledajte iskustvo Amerikanaca u Afganistanu“, kaže Amirah-Fernández.

Isaías Barreñada, profesor i direktor Grupe za istraživanje Bliskog istoka na Univerzitetu Complutense u Madridu, ocjenjuje da podrška ovim milicijama ukazuje na očaj Izraela: „Nakon gotovo potpune devastacije Gaze, izraelska obavještajna služba nije uspjela pronaći taoce niti ozbiljnije oslabiti Hamasovu unutrašnju strukturu. Zbog toga pokušavaju stvoriti pukotine u palestinskom društvu, koristeći bilo koje sredstvo.“

Porijeklo novih anti-Hamas milicija izaziva posebnu polemiku. Radi se o lokalnim grupama koje su već ranije djelovale na margini, često uključene u šverc ili kriminalne aktivnosti. Neke su, prema analitičarima, imale čak i veze s militantima samozvanog Islamskog hilafeta.

„Nazivati ih anti-Hamas milicijama pojednostavljuje stvar. To su u suštini klanovi i plemenske loze, tzv. hamule, koje funkcionišu kao mreže porodične solidarnosti sa sopstvenim sigurnosnim strukturama, nalik mafiji“, kaže Barreñada. Upravo ta kombinacija kriminalnih veza, radikalne retorike i sadašnje izraelske zaštite čini ih izuzetno kontroverznim.

Jedan od instrumenata kojima Izrael jača ove grupe jeste kontrola nad distribucijom humanitarne pomoći. Nakon što su UN i međunarodne nevladine organizacije protjerane iz Gaze, prostor za raspodjelu pomoći preuzeli su izraelski kanali i njima bliske strukture.

„Kada osnovne potrepštine postanu luksuz, onaj ko kontroliše njihovu podjelu stiče ogromnu moć“, objašnjava Amirah-Fernández. „Izrael je to svjesno prepustio naoružanim grupama koje djeluju u njegovu korist, pokušavajući tako kupiti simpatije stanovništva.“

Prema njegovim riječima, cilj nije samo politički legitimitet, već i prikupljanje obavještajnih podataka: „Ove grupe poznaju teren i stanovnike. Kada očajni civili dolaze po vreću brašna ili flašu ulja, oni ih mogu ispitivati, tražiti informacije o kretanju Hamasovih ljudi ili o mogućim lokacijama talaca.“

Ipak, prema većini analitičara, takva strategija ima ozbiljna ograničenja. Palestinsko društvo je tokom decenija okupacije razvilo izuzetno snažan otpor prema svima koji se povezuju s izraelskim vlastima. „Nijedna organizacija koja sarađuje s Izraelom ne može računati na široku podršku. Čak i u porodicama ovih klanova, članovi koji pristanu sarađivati riskiraju smrtne presude vlastitih rođaka“, kaže Barreñada.

Amirah-Fernández dodaje: „Izrael može promovirati ove milicije kao oslobodioce, ali istovremeno ruši bolnice, škole i kuće. To je, blago rečeno, cinizam. Palestinci ih u najboljem slučaju vide kao saradnike okupatora.“

Unatoč gubicima i kritikama, Hamas i dalje uživa znatnu podršku u Gazi. „I prije ofanzive postojale su snažne kritike Hamasu zbog autoritarnosti i kršenja ljudskih prava. Ali u kolektivnoj svijesti on ostaje simbol otpora. A pravo na otpor protiv okupacije Palestinci smatraju legitimnim“, objašnjava Barreñada.

Zbog toga mnoge Palestince vrijeđa kada Zapad ili UN otvoreno govore o budućnosti Palestine bez Hamasa. „To je odluka koju Palestinci sami moraju donijeti. Nametanje rješenja samo učvršćuje uvjerenje da se radi o dvostrukim standardima“, dodaje.

Za sada, ne postoji politička snaga koja bi mogla istinski zamijeniti Hamas. Palestinska uprava u Ramallahu ima slabu podršku, a njeno pasivno držanje tokom izraelske ofanzive dodatno je urušilo kredibilitet. „Dolazak Palestinske uprave u Gazu na tenkovima izraelske vojske bio bi katastrofalan početak bilo kakvog političkog projekta“, naglašava Barreñada.

On zaključuje da je trauma koju Palestinci danas proživljavaju toliko duboka da će obilježiti najmanje dvije generacije: „Kada sve ovo prođe, svaki pojedinac ili grupa koja se otvoreno svrstala uz Izrael neće imati nikakvu budućnost među vlastitim narodom.“

IZVOR: 20minutos