Izraelska vlada je također štitila zapadnu krajnju desnicu brišući njenu historiju u kojoj je antisemitizam bio temeljna ideološka okosnica, a zamijenjen je islamofobijom. Današnji savez cionističke države i zapadne krajnje desnice počiva na zajedničkom neprijateljstvu prema islamu i muslimanima kao ideološkoj osnovi
Većina nedavnih izbornih ciklusa u zapadnim zemljama (posljednji u Norveškoj i Njemačkoj) donijela je zabrinjavajuće rezultate koji potvrđuju uspon rasističkih krajnje desnih snaga.
To dodatno učvršćuje karakterizaciju epohe u kojoj živimo kao usporedive s fašističkim razdobljem između dva svjetska rata prošlog stoljeća, ali u novom ruhu koje tvrdi da poštuje demokratski oblik vlasti, uz neke druge novine. Otuda i naziv neofašističke snage.
Jedna od najzabrinjavajućih osobina sadašnje neofašističke ere jeste to da ona, pored kontinentalnoevropskih država, obuhvata i dvije zapadne zemlje koje su se u prošlom stoljeću u savezu sa Sovjetskim Savezom suprotstavile fašističkom osovinskom bloku: Sjedinjene Američke Države i Veliku Britaniju.
Kako neofašistička transformacija američkog režima, pod vodstvom Donalda Trumpa i njegovih sljedbenika, postaje svakim danom sve očitija, London je prošle subote svjedočio najvećem skupu krajnje desnice u britanskoj historiji. To se desilo u trenutku kada su ankete javnog mnijenja pokazivale da krajnja desnica, koju predvodi Nigel Farage, vodi ispred laburista i konzervativaca.
Nije, međutim, slučajno što su se predstavnici političkog centra u obje zemlje, Joe Biden u Sjedinjenim Državama i Keir Starmer u Velikoj Britaniji, istakli podrškom izraelskom genocidnom ratu u Pojasu Gaze. Sadašnja vlada Benjamina Netanyahua, koja vodi taj genocidni rat i koja dugo uživa bezrezervnu podršku obojice, najradikalnija je krajnje desna vlada u historiji cionističke države.
Zapravo, to je najradikalnija krajnje desna vlada u današnjem svijetu, jer ujedinjuje neofašistički Likud s još ekstremnijim partijama, prije svega neonacističkim grupama Itamara Ben-Gvira i Bezalela Smotricha, koje otvoreno zagovaraju autoritarno vladanje i etničko čišćenje.
Podrška zapadnih vlada cionističkom genocidnom ratu u Gazi bila je dio postepenog banaliziranja krajnje desnice od strane centrista. Tome je prethodilo prihvatanje stavova krajnje desnice o migracijama, što je dovelo do normalizacije njenog rasizma kao legitimne ideologije.
Zapadna podrška izraelskoj invaziji na Gazu, u oštrom kontrastu s istim tim zapadnim vladama u odnosu na rusku invaziju na Ukrajinu, uništila je posljednje ostatke kredibiliteta koje su liberalne sile Zapada imale u pogledu poštivanja međunarodnog prava i pridržavanja međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima.
Na tu je proturječnost posljednji ukazao španski premijer, koji je otišao najdalje među zapadnim vladama u promjeni stava i kritikama cionističke vlade, pozivajući na bojkot Izraela u međunarodnim takmičenjima, baš kao što je Rusija bila bojkotovana, da bi se izbjegao dualizam koji poništava sve norme.
Međutim, dok je zapadni centar podržavao krajnje desnu cionističku vladu, ova mu nije uzvratila istom mjerom. Naprotiv, Netanyahu i njegovi saveznici direktno su doprinosili jačanju zapadne krajnje desnice na račun centra. To se nije ograničilo samo na Netanyahuovu podršku Trumpovoj predsjedničkoj kampanji na štetu njegovih demokratskih rivala, iako je predsjednik Biden njegovom ratu pružio bezrezervnu podršku.
Izraelska vlada je također štitila zapadnu krajnju desnicu brišući njenu historiju u kojoj je antisemitizam bio temeljna ideološka okosnica, a zamijenjen je islamofobijom. Današnji savez cionističke države i zapadne krajnje desnice počiva na zajedničkom neprijateljstvu prema islamu i muslimanima kao ideološkoj osnovi.
Tako su Netanyahu i njegovi saveznici nastavili nastojanja da osnaže zapadnu krajnju desnicu. Primjer za to je tzv. Međunarodna konferencija o borbi protiv antisemitizma, koju je u Jerusalemu prošlog marta organiziralo izraelsko Ministarstvo za dijasporu (vrijedi napomenuti da je isti ministar, Amichai Chikli, pohvalio nedavni skup britanske krajnje desnice u Londonu).
Konferencija je okupila najistaknutije snage zapadne krajnje desnice, ne samo neofašističke poput francuskog Nacionalnog okupljanja Marine Le Pen, već i još ekstremnije tendencije, poput one koju predstavlja njena nećakinja, koja je do prošle godine bila suvoditeljica stranke Érica Zemmoura Reconquête (a koja je bila pozvana da govori na londonskom skupu krajnje desnice zajedno s Elonom Muskom, najzloglasnijim neonacistom našeg vremena).
Dobit koju Izrael izvlači iz ovog međunarodnog saveza krajnje desnice jeste to da su te snage postale najvatreniji branioci cionističke države općenito, a Netanyahuove vlade posebno. To su pokazali i njihovi lideri, poput britanskog Faragea i francuske Le Pen, koji su kritikovali zapadne liberalne vlade koje su najavile da će priznati državu Palestinu. To je slično Netanyahuovom nedavnom oslanjanju na američku krajnju desnicu, usklađenu s Donaldom Trumpom, da bi se suprotstavio Bidenovim mlakim pokušajima da umanji ekspanzionističke ambicije cionističkog režima i obuzda genocidni rat koji vodi.
Gilbert Achcar je emeritus profesor razvojnih studija i međunarodnih odnosa na SOAS univerzitetu u Londonu. Njegova nova knjiga nosi naziv “Katastrofa Gaze: Genocid u svjetskohistorijskoj perspektivi” a ovaj je odlomak objavio magazin Viento Sur.
