Posebna crta kozačkih formacija bila je izražena pravoslavna religioznost i antikomunistička motivacija. Na terenu Balkana, to je ponekad stvaralo “spontane” linije simpatija i mimoilaženja: pojedine epizode neslužbenih primirja s četničkim formacijama Dragoljuba Mihailovića, oštra suprotstavljenost s partizanima, te istovremeno napet odnos s ustaškim aparatom koji je formalno bio saveznik, ali faktički konkurent u kontroli prostora i terroru nad stanovništvom

U ljeto ove godine, između mrtvačnice i crkve Majke Božje Snježne, tik uz gradsko groblje u Kutini, teški strojevi su načeli zemlju, a zatim su lopate, četkice i pincete preuzele posao: centimetar po centimetar, sloj po sloj. Ekshumirani su posmrtni ostaci ratnika iz Drugog svjetskog rata. Tim Njemačke komisije za ratne grobove (Volksbund Deutsche Kriegsgräberfürsorge), predvođen Goranom Radićem, na toj je lokaciji u tri mjeseca iskopavanja pronašao posmrtne ostatke 105 njemačkih vojnika, pripadnika Prve kozačke konjaničke divizije, formacije čija se sjena proteže od donskih i kubanskih stepa do Balkana, Alpa i sjeverne Italije.

Nalaz je značajan iz više razloga. Prvo, potvrđuje postojanje i raspon nekadašnjeg njemačkog vojnog groblja u Kutini, jednog od nekoliko u Moslavini. Drugo, otvara bolna, a neizbježna pitanja: ko su bili ti ljudi, kakav je trag ostavila njihova jedinica na prostoru Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije, i kako, osam decenija kasnije, odgovorno upravljati sjećanjem u kojem se ukrštaju žrtve, zločini, politika i puka ljudska potreba da se mrtvima zna ime i nađe grob.

Priča o kutinskim ekshumacijama počela je kada je u Hrvatskom državnom arhivu Radić pronašao dokument koji se pokazuje presudnim: skicu iz 1945. godine, koju je izradio lokalni svećenik, s rasporedom grobova pripadnika Prve kozačke konjaničke divizije. Kako je objavio zagrebački Večernji list, skica, uparena s njemačkim ratnim evidencijama, planom grobova i popisima imena koje je Volksbund već imao, usmjerila je potragu ka mirnom parku u Kutini. Poslije dozvole njemačke ambasade, slijedilo je prvo mehaničko otvaranje širokog rova, a zatim mukotrpan ručni rad.

Tijela su ležala na različitim dubinama: u prvom redu, do 2,2 metra, dok je u posljednjem redu nekoliko grobova bilo svega četrdesetak centimetara ispod travnjaka. Drvo koje je izraslo u petom redu nije dozvoljavalo iskop dva tijela. U konačnici, evidentirana je 31 vojna identifikacijska pločica te prsten s ugraviranim imenom, krhki, ali dragocjeni ključevi za razrješavanje identiteta. Upravo uz pomoć tih oznaka i saradnjom s njemačkim Federalnim arhivom, Volksbund će pokušati povezati kosti s imenima, a imena s porodičnim pričama. Posmrtni ostaci će potom biti pokopani na vojnom groblju Mirogoj u Zagrebu.

Kozaci kao istorijski poznati su Evropi još od 15. stoljeća: polunomadski konjanici, slobodarskih običaja, vješti u ratovanju, često organizirani u demokratske vojne zajednice (skupštine) pod vodstvom hetmana. Kroz stoljeća služili su raznim vladarima, ponajviše ruskim carevima, kao laka konjica, izviđači i udarne jedinice na rubovima carstva. Njihova vojna reputacija, disciplina i sposobnost učinili su ih čuvenima. Napoleon ih je, kako se rado citira, smatrao najboljim konjaničkim trupama svog doba.

Političke i ideološke tektonske promjene 20. stoljeća zauvijek su izmijenile kozačku priču. U građanskom ratu nakon Oktobarske revolucije (1917–1922) znatan broj Kozaka staje na stranu antiboljševičkih snaga; uslijedit će bolna odmazda i višedecenijska represija. Egzil, razočaranje i antikomunistički naboj stvaraju ambijent u kojem dio kozačkog rukovodstva, oličen u figurama poput Pjotra Krasnova, koketira s njemačkim revizionizmom još od kraja Prvog svjetskog rata. Sa nacističkim usponom i invazijom na SSSR, jedna linija kozačke dijaspore vidi “priliku” za revanš nad Staljinom.

U praksi, najvidljiviji izraz te kolaboracije postaje Prva kozačka konjanička divizija, formalno ustrojena 1943. pod komandom generala Helmutha von Pannwitza. Divizija je kombinovala kozačke borce i njemačko oficirsko jezgro; pratila su je i civilna kola, porodice, logistika, što cijelu jedinicu pretvara u mobilni mikro-svijet od oko 25.000 ljudi. Poslije Kurska, kako se ratni talas vraća natrag prema Berlinu, Berlin sve više koristi “antipartizanski” potencijal ovakvih formacija, premještajući ih na Balkan.

U jesen 1943. Prva kozačka divizija upućena je u Jugoslaviju s dvostrukim zadatkom: zaštita ključnih željezničkih pravaca, posebno pruge Zagreb–Beograd i borba protiv sve snažnijeg partizanskog pokreta. Na terenu to znači operacije u malim, pokretnim formacijama, brze prepade, odmazde, pretrese sela, “čišćenja” i, nerijetko, pljačku. Priče o okrutnosti prate diviziju, toliko da se čak i ustaške vlasti obraćaju Berlinu žaleći se na ponašanje saveznika.

Tokom 1944. i početkom 1945. front se urušava, a partizanski otpor poprima dimenzije regularne vojske. Divizija i prateći kozački korpus krajem rata ulaze u krvave epizode borbi na Dravi, radeći ono u čemu su najvještiji, kretanje i udar u sivoj zoni između linija. Ali Osovina gubi tlo, a kozačke kolone s porodicama, u metežu završnice rata, kreću preko Slovenije prema Koruškoj i Istočnom Tirolu, zanesene iluzijom da će britanska zona okupacije predstavljati sigurnu luku.

Kozačke jedinice koje su dvanaeest mjeseci bile raspoređene u Jugoslaviji, bile su iznimno uspješne u borbama protiv partizana. Zadatak im je bio da, osim zaštite linije snabdijevanja Grčke napadnu partizane. Treba naglasiti i kako su se dva kozačka puka istakla u zauzimanju Titovog štaba u pećini kod Drvara, kada je vrhovni komandant partizana uspio izbjeći zarobljavanje tek u posljednjim minutama.

Posebna crta kozačkih formacija bila je izražena pravoslavna religioznost i antikomunistička motivacija. Na terenu Balkana, to je ponekad stvaralo “spontane” linije simpatija i mimoilaženja: pojedine epizode neslužbenih primirja s četničkim formacijama Dragoljuba Mihailovića, oštra suprotstavljenost s partizanima, te istovremeno napet odnos s ustaškim aparatom koji je formalno bio saveznik, ali faktički konkurent u kontroli prostora i teroru nad stanovništvom.

U decembru 1944. Kozaci su se prvi put na području Jugoslavije sukobili sa svojim sunarodnjacima. Crvena armija stigla je do Drave no tada je već bilo jasno da se ratna sreća definitivno okrenula na stranu Saveznika. Tri mjeseca prije kraja rata, početkom 1945. godine, formirani su kozački korpus i dvije divizije. General-pukovnik von Pannwitz preuzeo je komandu nad korpusom. Tada je jedini zadatak bio osigurati sigurno povlačenje. Kozaci su uspjeli relativno uspješno probiti se do austrijske teritorije. U Koruškoj ih je zarobila britanska 2. oklopna divizija.

Prvih nekoliko dana zarobljeni Kozaci osjećali su se relativno sigurno, jer su im Britanci dopuštali veliku slobodu unutar svojih logora. Nisu bili svjesni da su istovremeno u Beču Britanci obećavali Rusima da će sve Kozake iz njihovog područja predati Crvenoj armiji. Krajem maja 1945. godine Britanci su uvjeravali Kozake da u glasinama o predaji njihovim sunarodnjacima nema ni riječi istine.

Predaja britanskim snagama u Austriji u maju 1945. nije značila spas. Sporazumi savezničkih vođa, Roosevelta, Churchilla i Staljina, predvidjeli su repatrijaciju sovjetskih državljana, bez puno pitanja o posljedicama. U tom talasu hiljade Kozaka, uključujući i one koji nikada nisu bili sovjetski građani (carska emigracija), predani su NKVD-u.

Kad su britanski vojni kamioni stigli u logore 29. maja, Kozaci su se ne sluteći ništa popeli a Britanci su im rekli da idu prema Italiji. Kamioni su se zaustavili na britansko-ruskoj demarkacijskoj liniji u blizini Judenburga, gdje su ih Sovjeti već čekali. Crvena armija preuzela je daljnji transport u Sibir. Njemačko pomoćno osoblje kozačke jedinice također je poslano u Rusiju.

Nekoliko dana nakon deportacije Kozaka, njihove porodice su ukrcane u voz. Stariji muškarci, žene i djeca bili su prisiljeni ukrcati se u transportne vagone. Mnoge majke su skočile u nabujalu rijeku Dravu sa svojom djecom i utopile se. Drugi su ustrijeljeni dok su pokušavali pobjeći. Ukupno su Britanci deportirali više od 50.000 Kozaka, vojnika i njihovih porodica, iz Koruške u Rusiju posljednjih dana maja.

Niko od Kozaka koji su se borili na njemačkoj strani nije poslušao naredbe sovjetske vojske i prebjegao. Samo oko 250 od 25.000 Kozaka dezertiralo je jugoslavenskim partizanima. Njemački kozački zapovjednik Hellmuth von Pannwitz odveden je u moskovski zatvor Lubjanka i tamo obješen. Kozački oficiri su dobili fiksnu kaznu od 25 godina prisilnog rada a većina mlađih Kozaka dobila je osam godina prisilnog rada. Do kraja 1949. svi su bili osuđeni.

Repatrijacije iz 1945. godine, često označene izrazom “Operation Keelhaul”,  ostavile su dubok ožiljak u kozačkom kolektivnom sjećanju. Nakon Staljinove smrti 1953. uslijedile su ograničene amnestije; s vremenom, dio kozačkih zajednica počinje graditi vlastite memorijalne narative, naglašavajući stradanje od sovjetske retribucije i nastojeći odvojiti “kozački identitet” od nacističke kolaboracije.

Raspad SSSR-a i uspon novog ruskog nacionalizma donose “rehabilitacijske” impulse: od kulturnih renesansi do integrisanja kozačkih grupa u policijske, granične i paravojne strukture tokom 2000-ih. U tom luku, Kozaci su učestvovali i u ratovima vođenim širom postsovjetskog prostora, od Gruzije 2008. do ruske agresije na Ukrajinu 2014. i nakon 2022.  godine. S druge strane, u Ukrajini se dio potomaka kozačke tradicije poziva na zaporošku, “ukrajinsku” liniju identiteta pa je tako stao u odbranu te države.

Kada je Kutina u pitanju, prema nalazima Volksbunda, većina od 105 vojnika sahranjena je u posljednja dva mjeseca rata, u vrijeme paničnog povlačenja, teških gubitaka i brzo improviziranih sahrana.

Volksbund djeluje u 45 zemalja i, među ostalim, pomaže porodicama da pronađu, identificiraju i dostojno sahrane poginule. Samo prošle godine, prema njihovim izvještajima, sahranjeno je više od 10.000 njemačkih vojnika. Njihov rad podrazumijeva niz procedura: pristup javnim i crkvenim arhivima, dopuštenja nacionalnih vlasti, arheološko-forenzičku metodologiju, prikupljanje i čuvanje artefakata (pločice, dugmad, prstenovi), DNK uzorkovanje gdje je moguće, i konačno  prenos i ukop na za to određenim lokacijama.