Nije riječ samo o osjećaju zapostavljenosti. Ono je često konkretizirano odbijenicama. Primjerice, pojedine fondacije za stipendiranje studenata odbijaju podržati Bošnjake i Bošnjakinje koji žive izvan BiH  pod izlikom „niste iz Bosne“, kao da onaj koji uči i raste u npr. Travniku vrijedi više od onoga u Veroni, Tuzli, Linzu ili Zagrebu. A svi oni dijele isti cilj, bolju Bosnu i Hercegovinu. Uostalom, kada svjedočimo takvu praksu nisu li onda krajnje licemjerni pozivi dijaspori da se vrati!?

Prilikom svakog društvenog događaja, mjesta u prvom redu pripadaju istaknutim i važnim pojedincima unutar zajednice. Ta mjesta sa sobom nose i određene povlastice, od pozdravljanja od strane domaćina, preko najboljeg pogleda na pozornicu, do simboličnog priznanja njihove važnosti i doprinosa.

Zato se često zapitam: koje to povlastice uživaju Bošnjaci u Hrvatskoj, kao dijaspora „iz prvog reda“?

Primjer drugih pokazuje kako bi to moglo izgledati. Rimski memorandum i Osimski sporazumi iz 1975. godine osigurali su talijanskoj nacionalnoj manjini u Republici Hrvatskoj niz povlastica iz matične domovine, poput obrazovanja na talijanskom jeziku, financiranja kulturnih i jezičnih institucija te stipendija i mogućnosti studiranja u Italiji.

Hrvatska, s druge strane, u okvirima svojih mogućnosti aktivno pomaže gradišćanske Hrvate u Austriji, donacijama udžbenika za hrvatski jezik te slanjem stručnog kadra za poučavanje na hrvatskom jeziku, o vlastitom trošku. Hrvati iz Austrije djeluju i kroz Savjet Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan RH.

A mi? Iako sjedimo u „prvom redu“, nerijetko imamo osjećaj da gledamo predstavu kojoj ne pripadamo. Ili još gore, da nas nitko nije ni pozvao.

Naravno, trebamo biti svjesni kompleksne društveno-političke situacije u Bosni i Hercegovini i imati razumijevanja za činjenicu da se ta država mora brinuti o sva tri konstitutivna naroda – i to ne samo unutar granica, već i izvan njih. Nadalje, postoji i zbrka u reciprocitetu jer Hrvati su u Bosni i Hercegovini konstitutivni narod, a Bošnjaci u Hrvatskoj nacionalna manjina, ali to ne bi smjelo biti opravdanje za ignoriranje onih koji su najbliži i fizički i duhovno. S druge strane granice na gotovo istovjetno zapostavljanje će se požaliti Bošnjaci Sandžaka i u Srbiji i Crnoj Gori.

Pritom nije riječ samo o osjećaju zapostavljenosti. Ono je često konkretizirano odbijenicama. Primjerice, pojedine fondacije za stipendiranje studenata odbijaju podržati Bošnjake i Bošnjakinje koji žive izvan BiH  pod izlikom „niste iz Bosne“, kao da onaj koji uči i raste u npr. Travniku vrijedi više od onoga u Veroni, Tuzli, Linzu ili Zagrebu. A svi oni dijele isti cilj, bolju Bosnu i Hercegovinu. Uostalom, kada svjedočimo takvu praksu nisu li onda krajnje licemjerni pozivi dijaspori da se vrati!?

Kada je riječ o medijskoj pažnji iz matične domovine, često vidimo televizijske prijenose „teferiča“ iz Švicarske ili nastupe narodnih pjevača na turnejama po Njemačkoj i Švedskoj, dok ozbiljna pitanja i teme iz susjedstva prolaze gotovo neopaženo.

Treba, dakako, istaknuti da konzumiramo neke povlastice, poput ulaska s ličnom kartom ili prava stjecanja vlasništva nad nekretninama u Bosni i Hercegovini. Ali navedena prava nisu osigurana nužno zbog Bošnjaka u Hrvatskoj, već su to povlastice koje su osigurane zbog Hrvata u Bosni i Hercegovini.

I kao što je svaka osoba koja sjedi na počasnom mjestu okićena povlasticama, tako je i opterećena odgovornošću koju njezin položaj nosi. Tako i Bošnjaci iz prvog reda nose veliku odgovornost u svim političkim pitanjima između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, često stiješnjeni u nezgodan položaj, dovedeni međunacionalnim odnosima u regiji.

Za mnoge, dijaspora Bosne i Hercegovine počinje u Austriji, proteže se kroz Njemačku i Norvešku, pa sve do daleke Kanade i Sjedinjenih Američkih Država. No dijaspora Bošnjaka započinje već u Gunji, Slavonskom Brodu, Maljevcu, Izačiću i Pločama.

Mi nismo tranzitna zona prema „pravoj“ dijaspori koja će, očekivano, financijski pomagati „centralu“. Bošnjaci u Hrvatskoj su dijaspora iz počasnog prvog reda, oni koji nikada nisu mnogo tražili, a uvijek davali sve što su imali.

Vrijeme je da institucije Bosne i Hercegovine promijene perspektivu. Dijasporu se prečesto percipira kao bankomat bez limita, dok se zanemaruje da je riječ o strateškom resursu, ljudima s utjecajem, znanjem, međunarodnim kontaktima i neupitnom privrženošću domovini.

Dijaspora nije samo donator. Ona je ambasador, partner, saveznik. A upravo Bošnjaci iz „prvog reda“, iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore, mogu i trebaju biti najjači regionalni glas Bosne i Hercegovine. Oni su prvi most razumijevanja, suradnje i zajedničke budućnosti. Najbolje od svega jeste da imaju uređene sisteme zaštite svojih manjinskih prava i kulturne autonomije kroz nevladin sektor, participiraju u političkom životu te nisu u potrebi da traže bilo što drugo osim umrežavanja i pažnje.

Na kraju, valja podsjetiti: pažnja ne košta, ali njezina vrijednost može biti neprocjenjiva.