Sarajevo i Beograd povezuju dvije vrste ruža. Jedne su ucrtane granatama, druge kantama crvene farbe. Ali iza obje stoji isti rukopis – rukopis srpskog režima.
Nekada, u Sarajevu, krater granate postajao je cvijet. U krvavoj rupi na asfaltu iscrtala bi se „Sarajevska ruža“. Crvena boja, namjerno utisnuta u beton, pretvarala je tragediju u opomenu. Svaki prolaznik znao je da su na tome mjestu zaustavljeni nečiji životi. Tu su srpski zločinci ubijali građane Sarajeva. Ruže Sarajeva nisu predstavljale ukras. One su bile rana, otvorena i trajna.
Danas, u Beogradu, crvena boja također je na pločnicima. Ne od granata, već od kanti farbe prolivenih ispred Palate pravde i drugih državnih institucija. Građani bojom crtaju svoje „Beogradske ruže“. One podsjećaju na mrtve civile poginule ispod novosadske nadstrešnice, na korupciju, na ubijeno povjerenje u pravdu i državu. Simbolizuju krv nepravde.
Sudbina ima čudnu logiku. Ponekad se ono što si gledao kao „tuđu nesreću“ vrati na tvoj prag. Nekad su neki Beograđani gledali u Sarajevo i mislili: „To nije moj rat, to nije moj bol.“ Danas u srodnim simbolima, crvenim mrljama i šakama na betonu, Beograd prepoznaje vlastitu nemoć i vlastiti krik.
Srpsko društvo koje nije htjelo (ili znalo) da zaustavi nasilje, da zaustavi, kazni i osudi krivce nad drugim i drugačijim, na koncu je dobilo svoje ruže. Ne mirisne, nego krvave.
Sarajevske ruže su podsjetnik na prošlost. Beogradske ruže su upozorenje za sadašnjost.
Sarajevo i Beograd povezuju dvije vrste ruža. Jedne su ucrtane granatama, druge kantama crvene farbe. Ali iza obje stoji isti rukopis – rukopis srpskog režima.
Sarajevske ruže nikle su u krvi. Ispod njih su greblja djece, žena, staraca. Svaki sarajevski crveni krug na asfaltu bio je tuđi narod i tuđa bol, u očima onih koji su šutjeli ili odobravali. Sarajevo je bilo daleko, pa je i krv mogla biti „tuđa“.
Beogradske ruže niču bez granata, ali iz istog kalupa nepravde. Ovdje ne leže mrtvi, ali leži zakopana i osramoćena pravda. Beogradske ruže ne skrivaju tuđi narod, već sopstveni. Ne označavaju tuđu bol, već vlastitu. Srbi sami sebe mirišu, po asfaltu.
Isti režim koji je crtao krvave šare po Sarajevu danas boji Beograd farbom nasilja prema vlastitom društvu.
Razlika je u tome što su Sarajevske ruže ostale trajni spomenik žrtvama, a Beogradske ruže postaju opomena živima: ko ne prepozna tuđu bol, dočekat će svoju.
Sarajevske ruže skrivaju mnogo nišana, Beogradske ruže podsjećaju na nepravdu i na poruku da se zulum uvijek vrati kući.
