Bachar Zeitoun, libanonski liječnik koji je u Zagreb stigao 1973., kroz pola stoljeća života u Hrvatskoj svjedoči o jeziku, rasizmu, obitelji i politici. U razgovoru za „Bosnu“ govori o ljubavi koja ga je zadržala, djeci koja su put potražila u Barceloni, Engleskoj i Luxembourgu, o Palestini i Libanonu, o ratu u Jugoslaviji i predrasudama koje traju. Njegova priča otkriva međuprostor između Istoka i Zapada, razočaranja i zahvalnosti.

Bachar Zeitoun stigao je u Zagreb u septembru 1973. godine, dok je još postojala Jugoslavija i dok je nesvrstana politika Josipa Broza Tita bila na vrhuncu. Put ga je doveo na zagrebački Medicinski fakultet, jer se taj fakultet u Libanonu smatrao jednim od najboljih u svijetu.

„Prije mene je u Zagrebu bio moj prijatelj iz istog mjesta i on mi je preporučio da dođem. Medicinski fakultet u Zagrebu bio je priznat i kvalitetan. Recimo, Beograd je bio poznat po svom Građevinskom fakultetu, ali ja sam želio medicinu. Većina Libanonaca koji su išli na medicinu, dolazila je upravo u Zagreb. Osim toga, ovdje je bilo daleko jeftinije. Nas je studij godišnje koštao tisuću dolara, dok bi godina na medicini u Libanonu bila trideset tisuća. Također, Jugoslavija je bila jedina socijalistička zemlja koja je primala strane studente uz plaćanje, dok je drugdje trebalo imati stipendiju, a ja je nisam imao. Zato sam došao ovdje, bilo je poznato, blizu i ipak socijalistička zemlja.“

Na pitanje kako se snašao s jezikom, Zeitoun se s osmijehom prisjetio svojih prvih mjeseci u Zagrebu.

„Po pravilu, trebalo je učiti jezik šest mjeseci na Filozofskom fakultetu. Sjećam se profesorice Marijane, bila je fantastična i stalno nam je ponavljala da moramo paziti na padeže. Ako ih u prva četiri mjeseca ne naučimo, poslije nikada nećemo. Priznajem, nisam se trudio, naučio sam riječi, sve razumijem, ali mi je i danas teško s padežima. Kad sam došao, govorio sam uglavnom francuski, znao engleski i arapski. Danas, nakon pedeset godina, priznajem, više ne znam ni jedan dobro, čak ni arapski. Uhvatim se da razmišljam na hrvatskom, pa se pitam kako ću neku riječ reći na arapskom.“

No, dolazak u novu sredinu nije bio jednostavan. Zeitoun otvoreno priznaje da mu se Zagreb u početku nije svidio i da nije mislio ostati.

„Mislio sam da, kad završim fakultet, više nikada neću doći u Jugoslaviju. Iako je bilo vrlo obrazovanih ljudi, većina nije bila takva. A onda, iako se govorilo o nesvrstanosti i socijalizmu, ovdje se sve gledalo prema Zapadu, prema Americi. Kad bih rekao da sam Arap, mnogi su zamišljali deve i duge haljine. To je bio rasizam koji me smetao. Nisam došao iz siromašne zemlje niti iz siromašne obitelji. U Libanonu smo sedamdesetih imali puno toga što ovdje još ni danas nemate. Kad sam sa ženom prvi put otišao tamo, 1980-ih, i kad je ona pričala prijateljicama što je sve vidjela, nisu joj vjerovale. Ljudi su jednostavno mislili da su zemlje Istoka zaostale.“

Prisjeća se i jedne novinarke koja je tada napisala članak o Turskoj, u kojem je naglasila da je riječ o velikom kulturnom imperiju, što je bila rijetka perspektiva u Jugoslaviji toga vremena. „Danas, kad ljudi gledaju turske serije, konačno shvaćaju da tamo nije zaostalost. Ali u to vrijeme nije bilo turizma, nije bilo susreta s različitim kulturama i bojama kože. Student iz Afrike ili Azije bio je prava rijetkost. Mene je to smetalo, jer svijet nije bio samo Jugoslavija. Neki se nisu htjeli družiti s Arapima, ali kad bi nas upoznali, vidjeli bi da smo normalni ljudi, dobri, i to bi se polako mijenjalo.“

Zeitoun zaključuje da čovjeka ne treba mjeriti po naciji, rasi ili vjeri. „Nisam religiozan, ali važno je da me se poštuje kao čovjeka, i ja ću poštovati druge. A sada, čini mi se, po tom pitanju gore je nego prije. Tu sam već 53 godine, više nego što sam proveo u domovini. I kad mi sada netko kaže: ‘Vratite se otkud ste došli!’…“ – na tom mjestu zastaje, ostavljajući rečenicu otvorenom, ali dovoljno jasnom.

Obitelj je Bachar Zeitoun zasnovao upravo u Zagrebu. Suprugu je upoznao slučajno, u studentskom domu, i taj susret odredio je put njegove budućnosti.

„Bila je studentica, poznavao sam njezinu kolegicu, poslije našu kumu, i tako sam je sreo. I eto, ostao sam u Zagrebu sve ove godine. U Libanon smo išli četiri puta, ostajali po pet-šest mjeseci. Mislio sam da ćemo se možda tamo skrasiti, ali smo se svaki put vraćali. Libanon je bio kapitalistička zemlja i bilo je teško ako nisi bogataš. Ovdje je sve bilo besplatno, zdravstvo, školovanje, i to je puno značilo. Bilo je lakše.“

Uspoređujući sustave, Zeitoun naglašava da su u Libanonu djeca bogatih išla u engleske škole, dok su državne škole i zdravstvo bili loše kvalitete. „Ako si htio nešto bolje, morao si platiti. A onda je 1975. počeo rat i sve je bilo gotovo. Iako sada rata formalno nema, nikada više nije bilo normalno kao prije. Država je razorena, postoje frakcije, svatko vuče na svoju stranu – šijiti, suniti… Ja nisam nikada bio član nijedne stranke, ali prema onome kako mislim ja sam ljevičar.“

S bračnim životom došla su i djeca.

„Imamo troje djece. Stariji sin Tarek rođen je 1980., mlađi Marwan 1982., a kći Widian 1992. Dali smo im arapska imena jer smo tada mislili da ćemo živjeti u Libanonu. Svi su završili fakultete i svi žive izvan Hrvatske. Teško mi je kao roditelju što nisu ovdje, ali zahvalan sam jer žive u boljim uvjetima nego što su ovdje. Nisu otišli trbuhom za kruhom, nego za uređenijim društvima, onima u kojima je diskriminacija zabranjena, a različitost prepoznata kao vrijednost.“

Tarek je diplomirao povijest i danas radi za Amazon u Barceloni. Marwan je započeo studij medicine, ali se okrenuo psihologiji i sada živi u Engleskoj, gdje radi u gradskoj upravi. Widian je završila prevoditeljski studij češkog i francuskog na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, radila je kao sudski tumač, a danas živi u Luxembourgu, gdje radi u jednoj engleskoj tvrtki. „Svi troje su završili Klasičnu gimnaziju i to široko obrazovanje im pomaže i u poslu i u svakodnevnom životu u multikulturalnim sredinama. Žive lijepo i sretno.“

Prisjeća se i vremena osamostaljenja Hrvatske, kada je najtraženiji fakultet postala ekonomija. „Danas se sve vrti oko novca. A meni su najbolji fakulteti kakvi su bili u doba Jugoslavije. Ovi novi programi gdje se komparativno studira više predmeta nisu tako dobri kao klasični.“

Razlika, kaže Zeitoun, osjeća se ponajviše u načinu života.

„Prije je bilo više ljubavi, više poštovanja, više druženja, ljudi su bili staloženiji. Danas smo svi nervozni, jedva se čeka da izbije neka svađa. Uvijek sam pazio na prometna pravila, i kad sam imao auto, i kad sam vozio. Danas se na puno toga ne pazi i nikom ništa. U Slovačkoj sam vidio kako svi voze 40 kroz sela i 110 na autoputu. Ovdje, ako vozim 60 kroz naselje, koliko je dozvoljeno, svi mi trube jer im smetam. Kažu da je prije bio komunizam i represija, a ja nisam ništa od toga vidio, bili su zakoni i toga se trebalo držati. Sad je to lošije.“

Danas živi mirno i, kako kaže, zadovoljno. „Zadovoljan sam životom. Zadovoljan sam ženom i djecom, žive lijepo i zdravi su, a to je najveće bogatstvo. Supruga je radila u nevladinoj organizaciji, nakon otkaza otišla je u mirovinu. I ja sam u mirovini, ali radim pola radnog vremena kao fizijatar u privatnoj ordinaciji u Velikoj Gorici. Ravnatelj mi je dobar, nije mi teško. Radim dva tjedna u mjesecu. Supruga i ja dosta putujemo, kod djece, na more… Sad smo stari i imamo pravo malo uživati.“

Na pitanje o globalnoj situaciji, ratištima i Palestini, Bachar Zeitoun ne skriva razočaranje.

„Što bih rekao!? Razočaran sam. Kad gledate Izraelce, ne treba ih baciti u more. Ne treba nikoga! Ima mjesta za sve da žive lijepo i normalno. Na cijelom svijetu ima mjesta. Ali čovjek je pohlepan, hoće više. U ovoj situaciji s Palestinom, Izrael je jači jer iza njega stoji Amerika. Kad su 1948. došli na vlast, nitko iz arapskih zemalja tamo više nije mogao biti ni u kakvoj državnoj službi ili vladi. Nitko na to nije reagirao.“

Prisjeća se da je još prije osnutka države Izrael bilo jasno postavljeno pravilo: u vlasti ne može biti Arap, već „netko europskog mentaliteta“. „A prije toga, Židovi su živjeli najnormalnije u Libanonu, Egiptu, bilo gdje. Onda su se počeli masovno naseljavati u Izrael. Prvo deset tisuća, pa dvadeset, pa trideset… svakog mjeseca sve više. Palestinci su se pobunili, najprije protiv Engleza, jer su oni bili odgovorni. Engleska je puno pomagala doseljenicima, zato su postali jači.“

Zeitoun naglašava da je politika uvijek složenija nego što se vidi izvana. „Sadam Husein je za Europu bio diktator, Gadafi isto. A za nas – nisu. Libija je bila socijalna država u koju su svi dolazili raditi. Gadafi je htio osnovati afrički monetarni fond i povući novac iz zapadnih banaka. Zato su ga i maknuli. Amerikanci su najjači i njima to nije pasalo. Danas im je još Kuba trn u oku. A kad je riječ o Izraelu, za njih se uvijek kaže da se brani! Recimo, Putin je agresor, a Izrael se brani!“

Kao Libanonac, Zeitoun posebno osjetljivo govori o Palestincima koji desetljećima žive u njegovoj zemlji.

„Palestinci u Libanonu žive u logoru, u posebnim naseljima ograđenim samo za njih. Nemaju prava kao Libanonci, ne mogu ostati, jer se stalno čeka da se vrate u Palestinu. Ali evo, već treća generacija je tamo, a ništa se nije riješilo. Mogu raditi samo jednostavne, fizičke poslove, to je sve. Vlada im nikad nije htjela dati ista prava. U te logore mogu ući samo policajci. Postoji popis poslova koje oni ne smiju raditi, najčešće ih zapošljavaju kao zemljoradnike.“

Još od 1948. Palestincima nije dozvoljeno imati libanonske osobne iskaznice. „Smatralo se da će se vratiti u Palestinu, ali kad će to biti nitko ne zna. Od strane UN-a su organizirane škole, ali to je sve. Njihova sudbina ostaje neriješena.“

Bachar Zeitoun prisjeća se i ratnih godina na prostoru bivše Jugoslavije.

„Sjećam se kad je počeo rat. Došao je izaslanik UN-a, Poljak, ne sjećam se imena, i rekao: ‘Dajte mi televiziju na mjesec dana i zaustavit ću rat!’ Mi u Zagrebu nismo puno osjetili rat, nije bilo ničeg strašnog. Godine 1993. otišli smo na neko vrijeme u Libanon. Djeca su tamo išla u američku školu.“

Prisjeća se i epizoda iz svakodnevice, kada su predrasude bile uperene prema njegovoj obitelji.

„Mlađi sin je u Hrvatskoj, budući da je bio komunikativniji, znao doživjeti da mu govore kako je Libanonac, da nije dovoljno dobar. A on bi im, jak na jeziku, odgovorio: ‘Ja sam bolji od tebe, jer ja sam i Libanonac i Hrvat, a ti si samo Hrvat.’“ Ni brak s Hrvaticom nije prošao bez stereotipa. „Kad smo se žena i ja vjenčali, ljudi su govorili da u Libanonu imam jednu ženu i da ćemo imati desetero djece. Živjeli smo u Dugavama, a susjede su sažalno komentirale: ‘Jadna ta žena, sad će imati desetero djece.’ To su bile predrasude, ali takvih ima i danas.“

Zeitoun prenosi i jednu svježu epizodu iz susjedstva, vezanu uz rat u Palestini. „Jedna susjeda mi je pričala kako je srela tri žene koje su se vraćale iz crkve i govorile da Palestince treba sve potamaniti. Ona ih je pitala: ‘Kako možete to reći, zbog čega?’ Odgovorile su: ‘Jer nisu naše boje, nisu bijelci.’ A ona im je rekla: ‘Sad ste došle iz crkve, kako možete to govoriti?’ Isus je, kažete, plav? Kako može biti plav kad je od naroda koji je blizak Arapima?! Židovi i mi smo Semiti. I onda kako može netko biti antisemit i biti samo protiv Židova? Semitski su i jedni i drugi.’“

Za Zeitouna je izlaz jasan: „Svijet bi bio bolje i ljepše mjesto kada bi ljudi uvažavali jedni druge onakvima kakvi jesu, bez predrasuda i osuda zbog drugačijeg podrijetla. Samo tako nestaje neprijateljstvo.“