„Moja djeca me mole da kupimo nešto ukusno, nešto što su nekad voljela. Na internetu pronalaze video snimke pečenih pilića, hamburgera… ali im to zabranjujem. Ne dajem im da gledaju, jer to samo stvara rane. To im nanosi još veću bol“

Hljeb i humus za doručak. Hljeb i humus za večeru. Ako ih uopće ima. Tako posljednjih mjeseci izgleda svakodnevica Islam Umm Amar, tridesetdvogodišnje majke troje djece u starom dijelu Gaze. Najmlađa joj je kćerka rođena krajem 2023. godine, kada je rat tek počeo. „Moja djeca su se više puta onesvijestila od slabosti pred mojim očima. Svi smo izgubili mnogo na težini. Ne znam zašto se Izrael ovako sveti našoj djeci“, govori kroz suze u telefonskom razgovoru.

Njene riječi odzvanjaju kao tužna potvrda onoga što su mnogi već dugo osjećali: iako je Ujedinjene nacije tek sada proglasile glad u Gazi, stvarnost gladi u ovom opkoljenom prostoru traje mjesecima.

U četvrti Al Rimal, Dima al Batsh sjedi za stolom sa svoja dva sina tinejdžera. Na tanjirima je ponovo rijetka supa od leće. U ruksaku čuva nekoliko konzervi tune i mesa, za ne daj Bože, ako dođe naredba za evakuaciju koju izraelska vojska priprema.

Njena priča otkriva najdublju dimenziju tragedije: ona više ne brani samo ono što djeca jedu, nego i ono što smiju gledati. „Moja djeca me mole da kupimo nešto ukusno, nešto što su nekad voljela. Na internetu pronalaze video snimke pečenih pilića, hamburgera… ali im to zabranjujem. Ne dajem im da gledaju, jer to samo stvara rane. To im nanosi još veću bol“, kaže ova službenica koja je izgubila posao s prvim bombardovanjima u oktobru 2023.

U njenom domu, gdje su zidovi prošarani tragovima eksplozija, hrana je postala san. „Sve što je preostalo je beskrajno ponavljanje: leća, konzervirana riba, riža kad je ima. Djeca gledaju u ekran i plaču, a ja im govorim – ne smijete. To su stvari koje mi ovdje nikad nećemo imati. To su snimci koji samo uništavaju njihovu dušu“, dodaje.

Izraelski plan za potpunu kontrolu Gaze znači, strahuju mnogi, novi egzodus – gotovo milion ljudi moglo bi biti natjerano na bježanje. U međuvremenu, izvještaji humanitarnih organizacija govore o katastrofi koja se širi.

„Glad je ovdje već mjesecima stvarnost. Službeni izvještaji kasne. Ko uđe u šatore, u kuće, vidi djecu koja se bore s neuhranjenjem, roditelje koji ne znaju šta će im dati za večeru“, kaže Samir Zaqut iz palestinske organizacije Al Mezan. „Izrael tvrdi da hrana ulazi, da niko ne gladuje. To je propaganda. Ljudi umiru dok svijet gleda u stranu.“

Njegove riječi potvrđuju i brojke. Od maja do početka augusta, broj pacijenata koje su ljekari organizacije „Ljekari bez granica“ primili zbog neuhranjenosti povećao se pet puta. Ako je ranije jedan od sedam bio slučaj akutne teške neuhranjenosti, sada je to svaki četvrti pacijent.

Glad se ne ogleda samo u praznim tanjirima, nego i u apsurdnim cijenama. „Danas sam na pijaci vidio nekoliko kilograma paradajza. Jedan kilogram je koštao više od 80 šekela – dvadeset eura. Ko to može platiti?“ pita Zaqut. Prema njegovim riječima, 80 posto stanovništva Gaze sada živi u ekstremnom siromaštvu.

Kamioni s pomoći ulaze rijetko i pod nadzorom. Male grupe naoružanih ljudi presreću pošiljke. Neki čekaju ispod neba na paraglajdere sa hranom koji padaju iz zraka, dok se drugi boje prići, svjesni nasilja i očaja koji sve češće prati ove isporuke.

Nakon višemjesečnih upozorenja, Ujedinjene nacije su sada i službeno proglasile glad u Gazi. Prema izvještaju CIF-a (Integrirana klasifikacija sigurnosti hrane), 514.000 ljudi – gotovo četvrtina populacije – već se suočava s glađu, a do kraja septembra taj broj mogao bi narasti na 641.000.

„Ovo je katastrofa koju je izazvao čovjek, moralna optužba i poraz same humanosti“, izjavio je generalni sekretar UN-a António Guterres. „Djeca umiru, a oni koji bi morali djelovati – šute. Kao okupaciona sila, Izrael ima obavezu da obezbijedi hranu i medicinske resurse. Umjesto toga, glad se koristi kao oružje.“

Izrael sve optužbe odbacuje. Premijer Benjamin Netanyahu nazvao je izvještaj „lažima i propagandom Hamasa“. Tvrdio je da Izrael nema politiku gladi, već da se trudi spriječiti je. Međutim, dok traju rasprave, prizori s terena govore sami za sebe.

U šatorskim naseljima, majke ljuljaju iznemoglu djecu. U improviziranim bolnicama doktori bilježe smrtne slučajeve zbog pothranjenosti. Prema Ministarstvu zdravstva u Gazi, do sada je od gladi umrlo 273 ljudi, od kojih 112 djece.

Za Islam Umm Amar i Dimu al Batsh, glad nije statistika. To su blijeda lica njihove djece, tihe noći u kojima stomaci krče, i suze koje majka briše riječima zabrane.

„Najgora bol nije to što nema hrane“, kaže Dima. „Najgora bol je gledati svoju djecu kako zamišljaju hranu koju nikad neće okusiti. Zabranjujem im da gledaju snimke. Zabranjujem im da sanjaju.“

IZVOR: El Pais