Lažni sadržaji već sada zbunjuju javnost, a tek nas čeka vrijeme kada će kvalitet “deepfake” videa biti toliko uvjerljiv da ni najpažljiviji gledatelji neće znati razlikovati istinu od laži. Upravo tada će videozapisi i izvještaji iz kredibilnih medijskih kuća postati jedino uporište za provjeru činjenica.
Živimo u vremenu kada su laži sve uvjerljivije i kada je istinu sve teže naći. Umjetna inteligencija, od pojave ChatGPT-a do današnjih sofisticiranih alata, za nekoliko mjeseci promijenila je način na koji nastaju i kruže informacije. Danas je dovoljno nekoliko klikova da se proizvede tekst, komentar, pa čak i video ili muzički zapis koji izgleda savršeno uvjerljivo.
Traženje društvenih i aktuelnih tema na pretraživačima nerijetko vodi do stranica punih sadržaja koje je generirala umjetna inteligencija. U svijeta se sve češće govori i o “dobi AI intimnosti” – vremenu kada bi ljudi društvo mogli potražiti u chatbotovima, a ne u stvarnim osobama. Svijet se, očigledno, okreće naglavačke.
Nije zato iznenađenje da se postavlja pitanje: može li umjetna inteligencija zamijeniti novinare?
Međutim, odgovor bi morao biti jasan – ne može jer u svijetu preplavljenom informacijama, ono što vrijedi više od svega jeste vjerodostojnost. A vjerodostojnost se ne može generirati algoritmom – ona se gradi povjerenjem, balansiranjem stavova i mukotrpnom provjerom činjenica.
Danas većina ljudi vijesti ne pronalazi u novinama, nego na društvenim mrežama. Algoritmi znaju šta mislimo i šta želimo čitati, pa nam serviraju sadržaje koji potvrđuju naše stavove. Tako nastaju tzv. eho-komore – zatvoreni krugovi u kojima ljudi čuju samo ono što žele čuti.
Rezultat su paralelni univerzumi – jedni žive u svojoj stvarnosti, drugi u svojoj, a zajedničkog jezika nema. Umjesto dijaloga, imamo beskonačne napade i prepirke na društvenim mrežama.
Tradicionalno novinarstvo, sa svim svojim mahanama, ipak je imalo zlatno pravilo: moraš ponuditi različite stavove i jasno razdvojiti činjenice od mišljenja. Taj balans omogućavao je čitaocu da razumije i drugu stranu.
U svijetu u kojem je informacija na pretek, najskuplja i najrjeđa roba postaje istina. Zato je od ključne važnosti da mediji, koliko god bili pod finansijskim pritiskom, ne pristanu da uređivačku politiku diktiraju komercijalni interesi. U eri AI-ja kredibilitet je najvažniji kapital.
Lažni sadržaji već sada zbunjuju javnost, a tek nas čeka vrijeme kada će kvalitet “deepfake” videa biti toliko uvjerljiv da ni najpažljiviji gledatelji neće znati razlikovati istinu od laži. Upravo tada će videozapisi i izvještaji iz kredibilnih medijskih kuća postati jedino uporište za provjeru činjenica.
Novinari moraju biti obučeni da koriste najsavremenije alate za provjeru činjenica, ali i društvo mora shvatiti da je obrazovanje ključno. Ako škole ne budu djecu učile kritičkom razmišljanju i prepoznavanju vjerodostojnih izvora, buduće generacije mogle bi zauvijek ostati zarobljene u eho-komorama.
U eri kada informacije nastaju brže nego ikada prije, novinari ne smiju zaboraviti osnovnu lekciju: bez činjenica i povjerenja, novinarstvo gubi smisao. A bez pravog novinarstva nestaje i istina.
