Do rodnog sela uspio se probiti 14. augusta 1992, a dva su dana ranije srpski vojnici, koje su predvodili Neđo Matović, Slobodan Marković, Dragan Tešović i Lale Radović Zekan, ubili 26 civilia iz Toholja, skoro cijelo selo, među kojima su bili djeca, žene, starci… Ubili su i Hasibovu majku.

Rat za odbranu Bosne i Hercegovine i opstanak bošnjačkog naroda iznjedrio je ranije nezamislive priče i otkrio kakvi sve ljudi žive među nama. Ko je gajio iluzije da “komšija neće na komšiju” ili da ga neće niko dirati jer “nije ništa skrivio” ubrzo je doživio šok, bolno se uvjerivši da su mnogi u sebi krili stravične zločinačke porive, zlo kakvo je teško i zamisliti.

Naučio je narod i koliko je insan izdržljiv, kako se može i bez struje, vode, hrane… pa i da cijelac snijeg gaziš u pocijepanim cipelama ili čak bosonog i da se sve to može izdržati. I sva su ta iskustva, onome ko ih je preživio, kasnije poslužila u životu, ako je pameti imao.

Ali posebno zadivljuju priče o “običnim” ljudima koji su prije rata živjeli skromno i tiho, a onda kad je trebalo braniti kuću i domovinu, čast i porodicu, pokazali nadljudsku hrabrost i nepojmljivu sposobnost da se bore, opstanu i pobijede. A ti što su živjeli tiho, nastavili su tako i nakon herojstva – nečujno, samozatajno. O njihovim podvizima ne piše niko, rijetko ih ko i spominje, a učinili su takve podvige da bi se po njima mogli snimiti najuzbudljiviji ratni filmovi.

Naša produkcija, i spisateljska i filmska, nije od njih napravila ni Boška Buhu, ni Valtera, ni Mirka i Slavka. Mi smo se, nakon što smo preživjeli, uglavnom bavili likovima i temama, često izmišljenim, koje su trebale nositi poruke o besmislu rata, o ljubavi koja na kraju pobjeđuje mržnju, o ljubavnicima istoga spola –  možda i da bi se lakše došlo do regionalne i svjetske publike, koja nema “stomak” za herojske podvige stvarnih junaka, “običnih” boraca za slobodu.

Tako je priča o bosanskom heroju Hasibu Džombi ostala neispričana, nepoznata. Kada na Internetu pokušate iskopati nešto o ovom bosanskom vitezu, naći ćete jedan kratki tekst, koji je na internet dospio iz knjige Ovamo daleko – atentat na Bosnu, bosanskohercegovačkog autora-junaka Avde Huseinovića, iz knjige koja opisuje učešće srbijanskih i crnogorskih agresora uu zločinima nad nesrpskim stanovništvom. Da ne bi ove Huseinovićeve knjige, o Džombi se ne bi znalo apsolutno ništa, pa ni sliku.

Hasib Džomba rođen je u selu Toholji, smještenom u fočanskome kraju, uz samu granicu s Crnom Gorom. Hasib je pred rat već živio u Sarajevu, a u rodnom selu ostala mu je majka,  mnogo drugih članova porodice te komšije i prijatelji s kojima je odrastao i družio se.

Kad je počela Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, Džomba je, saznavši kakve zločine četnici čine po istočnoj Bosni, odlučio preko okupiranih bosanskih planina probity se u rodno selo i pokušati spasiti one koje je volio, a za koje više nije bilo nikakve nade.  

I takom, početkom augusta 1992. godine, kreće Hasib prema Toholjima, u punu neizvjesnost, ali s jasnim zadatkom – da majku, rođake i komšije spasi od zločinačkog iživljavanja. S njim je bila manja grupa njegovih saboraca. O tome Avdo Huseinović piše:

“Zakasnio je dva dana. Naime, Hasib se uspio do rodnog sela probiti 14. augusta 1992, a dva su dana ranije srpski vojnici, koje su predvodili Neđo Matović, Slobodan Marković, Dragan Tešović i Lale Radović Zekan, ubili 26 civilia iz Toholja, skoro cijelo selo, među kojima su bili djeca, žene, starci… Ubili su i Hasibovu majku.

U jednoj seoskoj pećini tada je uspio naći Abida i Ramu Ćehoviće, svoje komšije, i još sedmero civila, među kojima je bilo dvoje male djece i jedna trudnica. Hasib ih vodi na daleki put spasa, preko planina prema slobodnoj teritoriji. U međuvremenu, u selu Hum mu se pridružuje dio bošnjačkih civila koji su se tu skrivali, tako da je u koloni imao dvadesetak civila. Sporo su se kretali po teško prohodnom terenu. Drinu su prešli kod škole u fočanskom selu Bastasi i krenuli preko legendarnog Vučeva, kako bi se iz Sutjeske prebacili na Zelengoru i dalje prema Trnovu. Međutim, tog pretoplog augustovskog dana na Vučevu im je napravljena zasjeda. Hasib Džomba sa svojim borcima prihvata borbu. Nakon pokolja koji je počinjen nad njegovom porodicom, svjestan je da će zločinci pobiti sve na šta naiđu”.

A onda autor knjige bilježi Džombino svjedočenje:

„Borba je trajala punih 11 sati. Nevjerovatno je to da smo uspjeli razbiti tu njihovu zasjedu, bez ijednog poginulog, samo sam ja bio ranjen. Tada smo ubili 13 Crnogoraca, u toj borbi. Bili su iz Plužina, gledali smo njihove dokumente. Slušali smo kod Zaima Bešovića na Trebovi kad crnogorski radio govori da smo mi imali namjeru da napadnemo teritoriju Crne Gore. I tada su priznali da su imali 30 ranjenih. Međutim, pošto su tijela ostala na poprištu bitke, mi smo izbrojali 13 tijela poginulih crnogorskih vojnika. Ipak, od svega je najvažnije da smo spasili te civile, ta trudnica se brzo nakon tog dugog puta porodila…”

Osim ovog teksta nigdje o heroju Hasibu Džombi nećete naći ni riječi, a nema ni njegove slike – možda zato što istinski heroji ne vole da se o njima priča ili je to zbog naše netainteresiranosti da pišemo o onima koji prije i poslije rata, u kojem su učinili ono što drugi nisu smjeli ni pomisliti, žive tihim i običnim životom.