Dok mirisi peke ispunjavaju zrak, posjetioci imaju priliku svjedočiti pravoj atrakciji – radu posljednjih aktivnih vodenih kovačnica u Evropi. Te kovačnice, poznate kao majdani, odolijevaju vremenu i tehnologiji, čuvajući umijeće obrade metala kakvo se rijetko gdje može vidjeti.

U selu koje već više od pet stoljeća čuva živu tradiciju kovačkog zanata, vatra će gorjeti i ove godine ne samo u kovačnicama već i pod pekama. Oćevija, selo smješteno u podnožju planine Zvijezde u općini Vareš, 9. augusta postaje epicentar spoja tradicionalne kuhinje i zanatskog naslijeđa. Deveto izdanje „Pekijade – međunarodnog takmičenja u pripremi jela ispod peke“ ne donosi samo mirise sača, već i mirise prošlosti koji još tinjaju u svakom udarcu čekića na žeravom metalu.

Organizatori – Mjesna zajednica Oćevija i Udruga „Eko turist“ iz Vareša – uz podršku Općine Vareš i brojnih institucija, obznanili su da ovogodišnja Pekijada obara sve dosadašnje rekorde. Na takmičenju učestvuju 41 ekipa iz regiona, uključujući i prvi put i Crnu Goru. No ono što ovu manifestaciju čini posebnom jeste spoj ukusa i identiteta, susret mjesta slične gastro-tradicije, i neizostavno – ognjišta oćevijskih majdana.

No, dok mirisi peke ispunjavaju zrak, posjetioci imaju priliku svjedočiti pravoj atrakciji – radu posljednjih aktivnih vodenih kovačnica u Evropi. Te kovačnice, poznate kao majdani, odolijevaju vremenu i tehnologiji, čuvajući umijeće obrade metala kakvo se rijetko gdje može vidjeti.

Čuvari plamena

Jedan od tih kovača je Mijo Jozeljić, jednan od posljednjih aktivnih kovača u ovom kraju. Njegovo ime veže se i za podvig o kojem se i šapatom priča: iskovao je repliku srednjovjekovnog mača prema originalu iz Zemaljskog muzeja BiH.

„Bio je to pravi izazov. Radimo svakakve stvari, ali mačevi nisu svakodnevnica. Ipak, kad je došao čovjek s nacrtima, nisam mogao reći ne. Nije bilo lako – mač se židao, dimenzije i težina nisu odgovarali, morali smo sve ponovo“, priča Mijo dok rukom pokazuje nakovanj na kojem su generacije njegove porodice učile zanat.

Mijo je u posao ušao odmah nakon osnovne škole. Danas njegov sin nastavlja tradiciju, a najčešći proizvodi su sačevi, peke, poljoprivredni alati i – simbolično – potkovana jaja.

„Da mogu ponovo birati, opet bih bio kovač. Volim ovo. Sve je ovdje na vatru i vodu. Vatra zagrijava željezo, a voda pokreće veliki čekić. Čak i ugalj pravimo sami – od bukovine. Nema boljeg“, dodaje Mijo.

Nedaleko od njega, u drugom majdanu, zatičemo Alojzija Vijačkića. Tiho, sa smiješkom dočekuje posjetioce, iako ga prekidamo usred rada.

„Nas je ovdje nekad bilo 64 kovača – danas nas je svega pet. Dva su penzionera, uključujući i mene. Radim 52 godine u ovom majdanu. Učio od oca, on od djeda, i tako redom“, govori Alojzije dok pokazuje zidove koji još nose tragove prošlih vremena.

Dok pokazuje stari alat, pripovijeda: „Sedam i po hiljada motika samo jedne sezone smo znali iskovati. Potkovice, raonici, krampe – danonoćno. Danas? Danas pravimo sačeve i poneku tepsiju. Sve pod vodenim čekićem, sve na stari način. To se više nigdje ne radi. Imamo narudžbe iz Australije, poštom šaljemo. Ali ko će nas više naslijediti?“

Selo koje nestaje

Alojzije se osvrće i na zaboravljenost sela: „Putevi loši, mladih sve manje. Imao sam ponude da idem u Njemačku, Australiju. Nisam otišao. Nisam se ni pokajao. Vratio sam se ovdje 1996. godine i od ovog posla napravio sve što imam. Niko me ne goni, radim jer volim.“

Njegove riječi nose nostalgiju i ponos, ali i tjeskobu vremena koje nestaje.

„Nema više trgovine u selu, ni kafane. Naselje koje je imalo 500 ljudi sada broji pedesetak. Tradicija se gasi. Ako niko ne dođe da je preuzme, ovi majdani će utihnuti. A šteta bi bila – ovo je zadnje mjesto gdje voda i vatra još zajedno kuju čelik.“

Dok se 9. augusta nad Oćevijom budu dizali mirisi jela ispod peke, kroz dim će se provlačiti i sjećanja, i sudbine, i borbu za opstanak jednog načina života. Pekijada nije samo takmičenje – ona je vapaj, proslava, i opomena u isto vrijeme. Jer ako vatra u Oćeviji ikada utihne, zajedno s njom nestat će i dio duše ove zemlje.

Zato svi putevi, makar i loši, 9. augusta vode u Oćeviju – selo gdje se još uvijek, kao nekada, kuje željezo na snazi prirode i volje čovjeka.