Gdje god bio Ramo na ovom bijelom svijetu, i hiljade sličnih njemu, mezarje u Potočarima je mjesto kojemu će se uvijek vraćati, da zastane nad očevim mezarom i tiho se pomoli
U Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari, pred 11. juli, užurbano su privođeni kraju poslovi održavanja kako bi sve bilo spremno za obilježavanje 30. godišnjice Genocida u Srebrenici. Tada se čiste bijeli nišani, uređuju zelene površine, pripremaju razni programi obilježavanja godišnjice. Za to vrijeme posjetioci stalno pristižu – u grupama ili pojedinačno. Uglavnom stranci. I oni kojima su roditelji ili rodbina ukopani u mezarju Memorijalnog centra.
Jedan od njih je Ramo Smajić. Doveo je svoje troje djece i suprugu na mezar svoga oca. Podigao je ruke i glasno, na bosanskom, izgovarao dovu, a djeca su ponavljala za njim. Zove se Ramo. Iz mjesta Podčauš kod Bratunca. Kada je počeo rat, kaže, imao je pet godina i ne sjeća se mnogo toga, ali majka mu je pričala kroz šta su prošli.
„Kad je počeo rat, nismo smjeli odmah doći dole u grad jer su mog babu tražili Srbi, pa smo se par dana krili po šumama. Probali smo pješke doći do Srebrenice, ali nismo uspjeli. Na kraju smo morali vratiti se u Bratunac, na igralište gdje su skupili sav naš svijet. Babo i amidže su ostali gore, još uvijek da se kriju. Nakon nekog vremena, oni su sišli dole i našli nas na igralištu. Odatle su nas potrpali u autobuse i prebacili na slobodnu teritoriju u Kladanj“, priča Ramo Smajić.
Rat je njegova porodica provela u Tuzli, no otac se već za nekoliko mjeseci priključio Armiji RBiH i s jednom grupom vojnika, pod komandom Zulfe Tursunovića, pješke se probio do Srebrenice i nastavio borbu protiv srpskog agresora.
„Poginuo je 1995. godine, kada je krenuo iz Srebrenice za Tuzlu. Pronašli smo ga u masovnoj grobnici u Kamenici. Izgubio sam i djeda, dvojicu daidža i mnogo šire rodbine“, priča Ramo koji danas, sa svojih troje djece i suprugom, živi u Kataru. Tamo je već 13 godina i radi kao kondicioni trener u katarskoj vojsci.
Gdje god bio Ramo na ovom bijelom svijetu, i hiljade sličnih njemu, mezarje u Potočarima je mjesto kojemu će se uvijek vraćati, da zastane nad očevim mezarom i tiho se pomoli.
