Eric Stobbaerts bio je generalni koordinator Ljekara bez granica (MSF) u bivšoj Jugoslaviji od kraja 1993. do početka 1995. godine i radio je u Srebrenici

Prije 30 godina, 11. jula 1995. godine, počeo je masakr u Srebrenici, jedna od najstrašnijih epizoda rata u Bosni i najgori pokolj na tlu Evrope od Drugog svjetskog rata. Tokom samo nekoliko dana, više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka sistematski je pogubljeno od strane vojske bosanskih Srba pod komandom generala Ratka Mladića i njegovih milicija.

Srebrenica je 16. aprila 1993. godine, rezolucijom 819, proglašena „zaštićenom zonom“ od strane Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. UN nisu spriječile napredovanje snaga bosanskih Srba, niti su zaštitile civilno stanovništvo. Mirovne snage UN-a, brojčano nadjačane, loše opremljene i bez strategije, nisu pružile značajniji otpor.

Masakr je kvalifikovan kao genocid od strane Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, a tu kvalifikaciju je potvrdio i Međunarodni sud pravde, što je predstavljalo pravnu i moralnu prekretnicu u međunarodnom pravu. Ovaj genocid bio je posmatran, potcijenjen i, u konačnici, tolerisan od strane međunarodne zajednice. Zločin u Srebrenici označio je kolektivni neuspjeh u zaštiti civila i doveo u pitanje efikasnost multilateralnog sistema u sprječavanju masovnih zločina, ostavljajući duboke ožiljke u Bosni i donoseći gorku i sramotnu lekciju za međunarodnu zajednicu o posljedicama njene neaktivnosti.

Srebrenica ostaje jedan od najbolnijih poraza svjetske diplomatije, humanitarne prisutnosti i mog ličnog iskustva. I danas ostaju otvorena pitanja o značenju svjedočenja, dizanja glasa i djelovanja – ili nedjelovanja – pred licem masovnih zločina.

Kao humanitarni radnici, bili smo prisutni u Srebrenici od 1993. godine, pružajući podršku bolnicama, zbrinjavajući ranjene i pokušavajući snabdijevati enklavu pogođenu glađu. Ali kada su masakri započeli, uspjeli smo zaštititi tek dio osoblja. Bili smo svjedoci, ne štitnici. Ljudi koji su pružali pomoć, ali nisu mogli biti faktor odvraćanja.

Zaštita koju je nudila „zaštićena zona“ bila je lažno obećanje, podržano od strane mirovnih snaga s nedovoljnim resursima, političkom neodlučnošću i humanitarnim prisustvom koje je bilo nemoćno pred ubilačkom mašinerijom.

Međunarodna zajednica – NATO, UN i zapadne sile – intervenirale su odlučno tek nakon masakra, što je odraz njihovih geopolitičkih prioriteta i činjenice da su Bosnu doživljavali više kao teritoriju kojom upravljaju nego kao suverenu državu.

Humanitarni radnici su naučili, ili su trebali naučiti, teške istine: ignorisanje lokalnih glasova i posmatranje sukoba kroz zapadnjačku optiku iskrivljuje razumijevanje i narušava kapacitet za adekvatnu reakciju. Fokusiranje na kontrolu i stabilnost često ide nauštrb pravde i pomirenja. U ovom slučaju, samo prisustvo nije zaštitilo stanovništvo – samo smo svjedočili nasilju. Tišina u ime neutralnosti predstavljala je rizik saučesništva, brišući granicu između djelovanja i moralnog nedjelovanja. Humanitarizam nikada ne smije služiti kao izgovor za međunarodnu pasivnost, niti može zamijeniti političku hrabrost i vojnu zaštitu.

Osim toga, često se zanemaruje jedna ključna lekcija: u krizama poput Srebrenice – i današnje Gaze – humanitarni napori moraju ići dalje od hitne pomoći i uključivati podršku nerazmjerno važnijim rješenjima zaustavljanja genocida i zločina protiv čovječnosti. Ono što je moglo spasiti živote u Srebrenici nije bio još jedan medicinski konvoj s hirurškim zalihama, već hrabrost da se otvore sigurni koridori kako bi porodice mogle pobjeći u centralnu Bosnu i tamo se skloniti. U Gazi, s druge strane, iako ljudi možda žele pobjeći, već najavljena izraelska zabrana prava na povratak uskraćuje Palestincima mogućnost da se vrate u svoje domove, ostavljajući ih zarobljenima u očajničkoj i neizbježnoj situaciji.

Međunarodnim sudovima trebale su godine da privedu pravdi neke od arhitekata genocida. Haag je doprinio razvoju sudske prakse u oblasti genocida i standardima odgovornosti. Karadžić, Mladić i Milošević su uhapšeni i suđeno im je. No, preživjeli su morali predugo čekati. Mnogi odgovorni i dalje su na slobodi. A genocid se još uvijek negira u pojedinim dijelovima Bosne i širom regije.

Iako nije zadatak humanitarnih radnika da budu egzekutori pravde, to jeste dio humanitarnog izazova: ne dijeliti pravdu direktno, već čuvati sjećanje, pružati podatke, braniti istinu i osigurati prostor preživjelima da izraze svoja svjedočanstva.

Dok obilježavamo 30. godišnjicu genocida, prate nas slične moralne krize: u Gazi, Sudanu, Tigraju i Mjanmaru, civili su sistematski napadani, lišeni hrane, raseljeni i bombardovani – često pred očima cijelog svijeta. Jesmo li spremni da govorimo jasno kada prepoznamo obrasce istrebljenja? Kako ćemo se suprotstaviti dvoličnosti vlada? Možemo li i dalje pristajati na sve, prihvatati neprihvatljive uslove, samo da bismo imali pristup pogođenom stanovništvu?

Odavanje počasti žrtvama Srebrenice danas mora biti više od čina žaljenja. Mora služiti kao institucionalno sjećanje za humanitarne organizacije. Ako kažemo „nikad više“, moramo tako i djelovati – prepoznajući, 30 godina kasnije, prve znakove zločina u drugim krizama, odupirući se političkim pritiscima koji žele minimizirati zločine i zahtijevajući konkretne mjere, čak i ako to ugrozi naš pristup terenu.

Jer, naredna Srebrenica možda neće doći s alarmima i sirenama. Ona često dolazi polako, a onda se iznenada pokaže u svoj svojoj brutalnosti – dok svijet raspravlja o terminologiji, čeka verifikaciju ili jednostavno odlučuje okrenuti glavu na drugu stranu.

Eric Stobbaerts bio je generalni koordinator Ljekara bez granica (MSF) u bivšoj Jugoslaviji od kraja 1993. do početka 1995. godine i radio je u Srebrenici; ovaj je komentar napisao za današnji El Pais