Srebrenica nas uči da ratovi ostavljaju iste posljedice: oboljele, izgubljene, nezaposlene, uplašene, izbrisane. I dok zalazi sunce nad Memorijalom u Potočarima, odjekuje pitanje: “Evropo, možemo li ti vjerovati?”

Prije tačno trideset godina, u julu, u bosanskom gradiću Srebrenici dogodio se najsvirepiji masakr na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata. Više od osam hiljada muškaraca i dječaka muslimanske vjere pobili su pripadnici srpskih paravojnih formacija, podgrijavani nacionalističkom retorikom, idejom etničke čistoće, nemoći međunarodnih institucija i potpunim kolapsom političke volje Evrope i svijeta da spriječe genocid.

Povratak u Srebrenicu danas znači hodanje kroz sablasno tih grad.

Nedjelja je popodne. Sunce sija, šume oživljene ljetnim zelenilom puštaju prve gljive nakon nedavnih kiša. U zraku se miješaju mirisi poljskog cvijeća i šumske vlage. Dolazak iz Sarajeva obilježen je jasnim znakovima prelaska entitetske granice: minareti nestaju iz pejzaža, zamjenjuju ih ogromni krstovi na brdima, a latinični natpisi ustupaju mjesto ćiriličnim.

U samom centru Srebrenice, spuštene roletne dominiraju glavnom ulicom.

U polumračnoj frizerskoj radnji dvije žene tiho razgovaraju. Starac puši na plastičnoj stolici ispred zatvorenog döner-lokala. Djevojka stoji na pragu Slot kluba i pregledava telefon. Pravoslavna crkva i džamija stoje na nekoliko koraka jedna od druge, dok male srpske zastave vise s bandera – podsjetnici na davne proslave. I toponimija je poprište sukoba: nekadašnje ulice nazvane po jugoslovenskim herojima, među njima i Maršalu Titu, devedesetih su preimenovane, potom vraćene, a danas se ponovo predlažu nova imena – u duhu srpske interpretacije sukoba.

I dok se bošnjački odbornici opiru promjeni imena ulica, oni su u manjini. Inicijativa mladih pod imenom „Ulice za mir“ traži neutralna imena, ali zasad bez većeg uspjeha.

Srebrenica danas ima oko četiri hiljade stanovnika, od čega tek hiljadu u samom gradu. Nekada centar bogat rudnim resursima i radnim mjestima, danas je mjesto s najnižim životnim standardom u Bosni i Hercegovini.

Na ulicama, dvije starije žene s maramama na glavama sjede ispred svojih kuća. Osmjehuju se nepoznatima, onako kako to Bosanci znaju – toplo i otvoreno. Na jednostavno pitanje, iz obližnje kuće izlazi stariji čovjek: „Šta želiš znati?“ Poziva nas unutra. Skidamo cipele i penjemo se u sobu. Hodamo po tepisima. Na TV-u ide dokumentarac o ratu, ali brzo ga mijenja s emisijom o kuhanju.

To je Sadik Selimović, bivši sportski novinar koji je tokom rata radio za Radio Slobodna Evropa. Danas sakuplja rimske novčiće. Sa suprugom Sofijom napustio je Srebrenicu 1992. godine. „Otišli smo u Tuzlu“, priča, dok služi čaj od šumskih trava. Sofija donosi kolač od jabuka i cimeta. „Nakon genocida, prazne kuće su podijeljene srpskim izbjeglicama, protjeranima iz Krajine i drugih krajeva. Povratak Bošnjaka bio je zabranjen do 2000. godine. Prve grupe žena dolazile su samo uz pratnju međunarodnih snaga. Kad je napokon dozvoljen povratak, našu kuću su još uvijek zauzimali Srbi. Spavali smo kod moje sestre šest mjeseci.“

Na terasi Sadik pokazuje susjedstvo: „Ovdje žive muslimani, ali ima i miješanih porodica. Za Ramazan nosimo baklavu komšijama Srbima, a oni nama donesu jaja i kolače za Uskrs. Prije rata je 75% stanovništva bilo muslimansko. Sad nas je manje. Mnoge porodice su nestale u genocidu, drugi su otišli – u Sarajevo, Švedsku, Holandiju. Prve povratnike su napadali, vrijeđali. Propaganda je bila jaka – muslimani su nazivani mudžahedinima. I danas se genocid negira. To nije stvar naroda, već politike.“

Danas većinu birača u Srebrenici čine Srbi, barem na papiru. Bošnjaci tvrde da je taj broj vještački uvećan. Zakon omogućava glasanje i onima koji ne žive u općini, ali posjeduju imovinu. Na izbore dolazi i do 3.000 ljudi iz Srbije, čiji su preci nekada imali zemlju u ovom kraju.

Sadik otvara svoj računar: desktop mu je prepun fascikli s dokumentacijom o ratu i genocidu. „Čak i ako ste preživjeli, život vam postane svjedočenje“, kaže. „Dodik je došao u Potočare i rekao ‘genocid’, a onda to negirao. Nema novca, sistem se raspada, a nacionalizam je jedini alat za skretanje pažnje. Mladi ljudi ne misle kao on, ali ih niko ne sluša. Politiku vode starci.“

U Srebrenici su rijetki mladi ljudi. Većina sanja odlazak. Ipak, neki se vraćaju – poput Irvina Mujčića, koji je kao dijete pobjegao iz Bosne, a onda se odlučio vratiti. U šumama kod sela Lipovac izgradio je Ekometu – ekološko selo sa staklenicima, vrtom, drvenim kućama građenim bez eksera. Volonteri iz Njemačke i drugih zemalja pomažu mu u izgradnji.

„Došao sam prvi put 2014. godine“, kaže Irvin. „Bio sam dio evropskog projekta posvećenog genocidu nad Romima. Tada sam prvi put učestvovao na Maršu mira – i odlučio ostati.“

Kao i u filmu „Quo vadis, Aida?“, Irvinov otac bio je prevodilac za UN snage. Kada su Srbi ušli u grad, nije bježao, vjerovao je da će UN zaštititi civile. Predan je Ratku Mladiću. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno.

Ekometa je danas prostor sjećanja, mira, umjetnosti i obrazovanja. „Ovdje nema usamljenosti, jer shvatiš da si dio šireg ekosistema“, kaže Irvin. Njegov cilj je pomiriti ekologiju, umjetnost, pamćenje i historiju.

Bosna je, kaže, u ratu prešla iz socijalizma u divlji kapitalizam. „Religija je zauzela mjesto ideologije bratstva i jedinstva. Danas se gradi više crkava i džamija – radi obilježavanja teritorije. A jezik, kultura i običaji – sve je to isto.“

Svaki metar šume oko Srebrenice svjedok je bjegova, progona, trgovine, rata. Irvin upozorava: „Ako ne prevaziđemo Dejton, koji je trebao biti privremen, nećemo prevazići ni uzroke rata. On je legalizirao etničku podjelu.“

U šumama još uvijek nalazimo dječije cipelice, satove, knjige. Još uvijek je nestalo 1.500 ljudi. Mnoge grobnice nikada neće biti otkrivene.

Ipak, u ovom sablasnom gradu nastala je prva mješovita fudbalska ekipa, bendovi gdje sviraju i Srbi i Bošnjaci, a u školama nema etničkog razdvajanja kao u Sarajevu i Mostaru. Ipak, djeca uče iz udžbenika koji negiraju genocid i veličaju ratne zločince.

Srebrenica je ogledalo Bosne. Pokazuje krhkost budućnosti i mogućnost suživota. Dok petnaestogodišnji Ahmed Gluhić iz Sarajeva kaže: „Oni bi voljeli da je Srebrenica samo njihova“, Sadik Salimović i dalje vjeruje u bratstvo.

Srebrenica nas uči da ratovi ostavljaju iste posljedice: oboljele, izgubljene, nezaposlene, uplašene, izbrisane. I dok zalazi sunce nad Memorijalom u Potočarima, odjekuje pitanje:

Evropo, možemo li ti vjerovati?

Glas je slab, dolazi iz jednog zaboravljenog kraja, s Balkana. Ali nije prestao da se čuje.

CIJELI TEKST PROČITAJTE OVDJE.