Iz Bijelog Polja u Crnoj Gori, preko službenih hodnika hrvatske uprave, pa sve do političkog prostora koji su Bošnjaci izborili u Saboru Republike Hrvatske – Fadila Bahović nosi značajnu funkciju, ali je označila i prvu simboličku sliku jedne važne prekretnice za Bošnjake u Republici Hrvatskoj

Kao državna tajnica u Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, ona svakodnevno upravlja procedurama, sistemima i regulativama. No iza svake odluke stoji žena koja živi identitetarnu tromeđu Sandžaka, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, i to ne samo kao geopolitiku, već kao prostor koji svjedoči složenost bošnjačkog identiteta. O tome kako institucije mogu postati saveznik manjina, što znači biti Bošnjakinja u srcu hrvatske birokracije i zašto nijedna karijera ne može izbrisati zavičaj, govori u prvom velikom intervjuu za naš časopis.

BOSNA: Iz Bijelog Polja do Banskih dvora, što se sve moralo u Vama promijeniti, a što nikada nije smjelo da se mijenja?

BAHOVIĆ: Tako to obično biva – nikada čovjek ne zna gdje će ga život odvesti i koliko će gradova i zemalja promijeniti tijekom svog radnog vijeka. Što je broj selidbi veći, to je i prilagodba zahtjevnija: prilagodba novim ljudima, novoj sredini, novom mentalitetu… Ali, ono što se nikada ne mijenja u suštini je čovjek koji putuje. Ja sam ista osoba neovisno o tome gdje živim i na kojemu radnom mjestu radim. Tvrdoglavo se držim svojih načela poštenog i ponosnog življenja – i to jednako i u Bijelom Polju, Osijeku, Zagrebu, New Yorku ili bilo gdje drugdje.

BOSNA: Kada razmišljate o Sandžaku (Crnoj Gori), Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, koje mjesto u toj identitearnoj tromeđi zauzimaju Bošnjaci, koje zavičaj, koje države, odnosno vama čak tri domovine?

BAHOVIĆ: U Bijelom Polju sam rođena i tamo živjela vrlo kratko, jer sam se preselila u Osijek kada sam imala tri godine tako da se Bijelog Polja praktički ne sjećam. U Osijeku sam odrasla, u Banja Luci provodila ljetne praznike kod svoje bike i dede (nap. bake i djeda), u Sarajevu i Zagrebu sam studirala i evo, sada živim i radim u Zagrebu. Za svaki od tih gradova sam na neki način vezana, ali Osijek i Sarajevo imaju posebno mjesto u mom srcu: Osijek zato što sam u njemu odrasla, to je grad moje mladosti, a Sarajevo volim zbog njegove bosanske duše i gostoljubivosti. To je stvarno jedinstveno mjesto na svijetu. Danas kada posjetim Sarajevo, sretnem se s prijateljima iz studentskih dana, koji me prigodno odvedu na kafu u kafić „Ministarstvo ćejfa“ i srce mi se ispuni nekim neobjašnjivim mirom. I da, s obzirom na moj put, moglo bi se reći – kao da imam tri domovine.

BOSNA: Kako ste prepoznali trenutak kada ste iz ekspertne tišine birokracije morali zakoračiti u prostor koji Bošnjaci u Hrvatskoj odnedavno zovu “naša vidljivost”?

BAHOVIĆ: Zapravo su dva čovjeka najzaslužnija za to što sam danas na mjestu državne tajnice: saborski zastupnik Armin Hodžić i dr. Adis Keranović, predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske. Nisam baš osoba koja se voli eksponirati u javnosti, ali na njihov nagovor sam se prihvatila ove javne dužnosti, smatrajući da mogu doprinijeti tome da se unaprijedi položaj Bošnjaka u Republici Hrvatskoj. Zahvalna sam obojici na potpori koju su mi pružili, i još uvijek to čine, jer surađujemo gotovo na svakodnevnoj razini.

BOSNA: U hrvatskoj javnoj upravi dugo ste djelovali kao stručnjakinja. Jeste li ikada imali diskriminirajući osjećaj da nosite nevidljivu zastavu jednog naroda koji se često svodi na „lošu statistiku“ ili bismo čak mogli reći „lošu prognozu“?

BAHOVIĆ: Prije nego sam postala državna tajnica u Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije radila sam u istom Ministarstvu kao načelnica sektora. To je rukovodeće radno mjesto, prilično visoko rangirano u javnoj upravi – da tako kažem, što znači da sam već i ranije ostvarila neke radne rezultate na osnovu kojih sam napredovala na poslu i ostvarila uspjeh na svom poslovnom putu. Radeći skoro 15 godina u državnoj službi, dobro sam upoznala način rada i funkcioniranja državne službe tako da mi to iskustvo u velikoj mjeri pomaže i sada, kada sam u statusu državne dužnosnice.

Da li sam ikada na poslu osjetila diskriminaciju zbog svog imena odnosno podrijetla, lagala bih kada bih rekla da nisam. Znale su se dogoditi razne situacije kada čovjek osvijesti da je pripadnik nacionalne manjine zato što mu je netko zločest dao do znanja da je manje vrijedan od njega. Na žalost, još uvijek živimo u društvu koje je sklono raznim predrasudama, a da biste se borili s predrasudama, morate kao osoba biti iznimno jaki. Jaki u smislu da čovjek i u provokativnim situacijama treba ostati smiren i staložen, ne spuštati se na razinu provokatora već snagom znanja, argumenata i pristojnog kućnog odgoja staviti provokatore „na svoje mjesto“. Iako, moram reći kako primijetim pozitivne pomake u tom smislu u odnosu na razdoblje neposredno nakon Domovinskog rata. Uostalom, društvo se mijenja, struktura stanovništva se mijenja tako da je sličnih situacija danas manje, pogotovo u multikulturalnim gradovima kao što je Zagreb.

BOSNA: Kako su se Bošnjaci s velikim „M“ sveli na ostale!?

BAHOVIĆ: Veliki broj osoba se u registru birača, kojega vodi Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije još uvijek izjašnjava kao Musliman, a kako Ustav RH više ne poznaje tu nacionalnost, oni se zapravo svrstavaju u kategoriju Ostali. Zašto je to važno, zašto je važan broj evidentiranih Bošnjaka u Republici Hrvatskoj (kao uostalom i broj pripadnika svake druge nacionalne manjine)? Zato što brojna prava nacionalnih manjina ovise o njihovom broju tj. o njihovom udjelu u ukupnom stanovništvu. Što je manji broj Bošnjaka (a manji je ukoliko se dio njih izjašnjava kao Musliman), u manjoj mjeri će moći ostvariti pojedina prava kao nacionalna manjina.

BOSNA: U kojem trenutku ste shvatili da digitalna transformacija, kojom se bavite, može postati i sredstvo institucionalnog osnaživanja manjina?

BAHOVIĆ: Bio je to zapravo splet dobrih okolnosti, jer su gotovo istovremeno s mojim stupanjem na dužnost državne tajnice, u djelokrug Ministarstva pravosuđa i uprave prešli i poslovi digitalizacije javne uprave pa je tako nastalo Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije. Ovo Ministarstvo ima važnu ulogu za nacionalne manjine i to – da tako kažem – kroz nekoliko digitalnih alata. Prije svega, Ministarstvo vodi informacijski sustav koji se zove e-Sustav i putem kojega Ministarstvo prikuplja podatke od svih općina, gradova i županija (a u Republici Hrvatskoj ih ima 576) o pravima koja nacionalne manjine imaju na njihovom području, o tome da li se ta prava provode i na koji način, zatim u kojoj mjeri općine, gradovi i županije financiraju nacionalne manjine, da li su im svojim statutima dale veća prava od onih koja im pripadaju po zakonu itd.

Dakle, ovaj informacijski sustav omogućuje Ministarstvu prikupljanje niza korisnih podataka na temelju kojih Ministarstvo prati provedbu prava nacionalnih manjina zagarantiranih Ustavom Republike Hrvatske i drugim zakonima i na temelju kojih poduzima potrebne mjere u situacijama kada utvrdi da pojedine jedinice lokalne i područne samouprave ne poštuju važeće propise. Informacijski sustav e-Sustav je zamijenio zastarjeli način rada kada su općine, gradovi i županije dostavljali izvješća u papirnatoj formi. Sada se podaci prikupljaju elektroničkim putem i pohranjuju u e-Sustav te su dostupni i ažurni u svakom trenu.

Drugi informacijski sustav kojega vodi Ministarstvo, a koji je važan za sve građane pa tako i za nacionalne manjine je sustav e-Građani. Ovaj sustav bitan je u svakodnevnom životu građana Republike Hrvatske, jer putem tog sustava građani mogu – bez odlaska na šaltere – dobiti niz potvrda, dozvola, dokumenata koje izdaju tijela javne vlasti i to je ta digitalizacija javnih usluga koja građanima štedi i vrijeme i novac, jer iz udobnosti svog doma – korištenjem ovoga informacijskog sustava – mogu, primjerice, u nekoliko „klikova“ izvaditi matični list rođenih, vozačku dozvolu ili domovnicu.

Međutim, sustav e-Građani jako je bitan i za nacionalne manjine, jer njegovim korištenjem (konkretno usluge e-Birači), pripadnici nacionalne manjine mogu izjaviti svoju nacionalnu pripadnost u registar birača bez odlaska u upravno tijelo županije, dakle, također iz udobnosti svoga doma. Korištenjem te usluge, svaki punoljetni građanin može ne samo prijaviti svoju nacionalnu pripadnost u registar birača već može u svakom trenutku provjeriti je li ona točno evidentirana odnosno može je eventualno i promijeniti.

Za mogućnost promjene nacionalnosti putem sustava e-Građani jako je važno znati, jer se upravo Bošnjačka nacionalna manjina u Republici Hrvatskoj suočava s jednim problemom koji utječe na ostvarivanje brojnih prava koja ima kao nacionalna manjina, a to je činjenica da se određeni broj građana još uvijek izjašnjava kao Musliman po nacionalnosti, vjerojatno ne znajući da se Ustav Republike Hrvatske promijenio 2010. godine na način da se nacionalnost Musliman (pisano velikim početnim slovom „M“, jer govorimo o nacionalnosti, a ne o vjeroispovjesti koja se piše malim početnim slovom musliman) brisala iz Ustava, a uvela se nacionalnost Bošnjak. Dakle, danas Ustav RH poznaje 22 nacionalne manjine, od kojih su Bošnjaci jedna nacionalna manjina, dok Muslimani nisu priznati kao nacionalna manjina.

Primjerice, sada se u Republici Hrvatskoj provode lokalni izbori. Pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo imati svoje zamjenike župana, gradonačelnika i općinskih načelnika, ako je njihov udio u stanovništvu određene županije veći od 5% odnosno ako je njihov udio u ukupnom stanovništvu grada ili općine veći od 15%. Jasno je da će svaka nacionalna manjina postati „vidljivija“ u lokalnoj zajednici i lakše realizirati neke svoje ciljeve i projekte ako sudjeluje u izvršnoj vlasti ili predstavničkom tijelu općine, grada ili županije. Upravo zato je bitno da se građani koji se osjećaju kao Bošnjaci evidentiraju u registru birača kao pripadnici bošnjačke nacionalne manjine.

Dakle, registar birača je treći informacijski sustav u nadležnosti ovog Ministarstva, koji je također bitan za nacionalne manjine.

No, pored digitalizacije, važna je uloga Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije i u provedbi Operativnog programa za nacionalne manjine koji je Vlada Republike Hrvatske usvojila prošle godine. To je dokument kojim se detaljno razrađuju aktivnosti koje pojedina ministarstva trebaju poduzeti u cilju unaprjeđenja položaja nacionalnih manjina, a  samo Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije je nositelj više od 30 aktivnosti iz tog Operativnog programa. Tako da se iz svega navedenog može vidjeti koliko je važna uloga ovoga Ministarstva za nacionalne manjine pa je samim tim i moja odgovornost, kao državne tajnice u tom Ministarstvu, veća u odnosu na ostvarivanje prava nacionalnih manjina.

BOSNA: Je li moguće da institucije budu pravedne prema manjinama ako ih nikada nisu istinski doživljavale kao dio svog temelja? Odnosno, mogu li državne institucije doista služiti svima jednako, ako manjine u njima dugo nisu imale osjećaj da im pripadaju?

BAHOVIĆ: Mislim da je to dvosmjerna ulica, da se tako izrazim. Kako će institucije doživljavati nacionalne manjine i u kojoj mjeri će ih podržavati uvelike ovisi i o samim nacionalnim manjinama. Nacionalne manjine moraju biti aktivne, glasne, boriti se za svoja prava tj. za bolju provedbu svih zakonskih propisa kojima su ta prava utvrđena.

Uostalom, nacionalne manjine imaju i svoje predstavnike u Hrvatskome saboru  te u predstavničkim i izvršnim tijelima jedinica lokalne i područne samouprave tako da imaju niz načina na koje se mogu boriti za bolji položaj nacionalnih manjina, a ujedno i za bolji odnos institucija prema njima.

BOSNA: Hrvatska je danas kao dio EU među rijetkim državama u regiji koja kroz konkretne politike i predstavničke mehanizme uključuje i afirmira nacionalne manjine. Vjerujete li da iskustvo koje razvijate unutar Vašeg ministarstva, kako u pogledu uprave, digitalne transformacije, tako i manjinske politike, može poslužiti kao model za države poput Srbije, Crne Gore, pa i Bosne i Hercegovine?

BAHOVIĆ: Kada pogledamo zakonodavni okvir,Hrvatska je po pitanju prava nacionalnih manjina doista pozitivan primjer i to ne samo među zemljama u regiji već i među članicama Europske unije. Cijela je lepeza prava koja nacionalne manjine danas uživaju u Republici Hrvatskoj: počevši od prava na obrazovanje na jeziku i pismu nacionalne manjine, služenje svojim jezikom i pismom, privatno i u javnoj uporabi te u službenoj uporabi; očuvanje kulturne autonomije, zastupljenost u predstavničkim tijelima na državnoj i lokalnoj razini te u upravnim i pravosudnim tijelima, sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina itd. Međutim, treba raditi na boljoj provedbi propisa u praksi.

Primjerice, pripadnici nacionalnih manjina imaju se pravo pozvati na prednost pri zapošljavanju na natječajima za posao po toj osnovi, ali to je pravo koje u praksi gotovo uopće ne koriste. A kada se neko pravo ne koristi, onda obično kažemo da je to „mrtvo slovo na papiru“. Zadatak je svih nas – i pripadnika nacionalnih manjina i državne vlasti – da analiziramo u čemu je problem, zašto se ovo događa i kako poboljšati stvari po ovom pitanju. No, da se vratim na Vaše pitanje: mislim da Hrvatska ide u dobrom smjeru kada su u pitanju prava nacionalnih manjina i da može poslužiti kao dobar primjer državama u okruženju.  

BOSNA: Da završimo sa jednom samorefleksijom. Što bi mlada djevojka iz Bijelog Polja poručila današnjoj državnoj tajnici – da je upozna danas u Zagrebu?

BAHOVIĆ: Mlada djevojka iz Bijelog Polja bi vjerojatno čestitala državnoj tajnici na uspjehu, a državna tajnica bi mladoj djevojci iz Bijelog Polja rekla kako put od Bijelog Polja do Zagreba jeste dalek i težak, ali nije nepremostiv.