Na današnji dan, 20. juna 1353. godine, princeza Elizabeta Kotromanić postala je kraljica Ugarske i Hrvatske

Na današnji dan prije tačno 672 godine, u svijet evropske visoke politike ušla je jedna Bosanka — princeza Elizabeta Kotromanić. Tog 20. juna 1353. godine, udajom za ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I Anžuvinca, Elizabeta je iz banovinske Bosne kročila u red vladarica tadašnjih velikih evropskih kraljevstava.

Kćerka bosanskog bana Stjepana II Kotromanića i poljske princeze Elizabete Pjast, Elizabeta Kotromanić bila je potomkinja dviju snažnih vladarskih kuća. Pretpostavlja se da je rođena oko 1340. godine u Srebreniku, starom sjedištu Kotromanića, gdje su svjetlo dana ugledali i drugi veliki vladari iz ove dinastije, uključujući i prvog bosanskog kralja Tvrtka I.

Elizabeta je prvi put spomenuta u historijskim izvorima 1350. godine, u vrijeme kada je srpski car Dušan napao Bosnu i opsjeo kraljevski grad Bobovac. U pokušaju da prekine neprijateljstva, car Dušan je zatražio ruku mlade Elizabete za svoga sina Uroša, uz očekivani miraz — teritorije oko Huma. Ban Stjepan II je odbio tu ponudu, odlučivši umjesto toga svoju kćerku poslati na dvor u Ugarsku, na odgoj kod kraljice Elizabete, majke tadašnjeg ugarskog kralja Ludovika I.

Dvije godine kasnije, nakon smrti Ludovikove prve supruge Margarete, kraljica majka i ban Stjepan dogovaraju brak između Elizabete i Ludovika. Taj brak, sklopljen 20. juna 1353. godine, bio je politički savez s jasnim ciljem: ojačati veze Ugarske, Poljske i Bosne, ali i proširiti utjecaj Katoličke crkve na teritoriju Bosne, koja je tada još uvijek imala snažan dualistički i domaći vjerski karakter.

Ubrzo nakon vjenčanja, otkriveno je da su Elizabeta i Ludovik rođaci u četvrtom koljenu, preko zajedničkog pretka iz poljske loze. Prema crkvenom pravu, to je bio razlog za poništenje braka, ali politička korist je prevagnula. Papa je dao dispenzaciju, izuzeće od crkvenih zakona, čime je brak ozakonjen. Time je Crkva osigurala dodatnu kontrolu nad Bosnom, dok je Elizabeta dobila krunu jedne od najmoćnijih evropskih monarhija.

Zanimljivo je da Elizabeta nikada nije formalno okrunjena, kako je tada bio običaj za ugarske i poljske kraljice. Prvih godina braka potpuno je bila u sjeni snažne svekrve, kraljice Elizabete, i tek nakon što je Ludovik poslao majku u Poljsku da tamo vlada u njegovo ime, Elizabeta Kotromanić je stekla određeni politički prostor.

Dugo se vjerovalo da je Elizabeta neplodna, jer sedamnaest godina braka nije donijelo potomstvo. No, u sedamdesetim godinama 14. stoljeća rodila je tri kćerke: Katarinu, Mariju i Jadvigu. Katarina je umrla mlada, a Marija i Jadviga postale su vladarice — Marija kraljica Ugarske, a Jadviga kraljica Poljske i začetnica moćne Poljsko-Litvanske unije.

Nakon smrti Ludovika I 1382. godine, Elizabeta postaje regentica za svoju malodobnu kćerku Mariju. Tada započinje najdramatičnije poglavlje njenog života. Kako bi sačuvala krunu za Mariju, Elizabeta se upušta u niz političkih spletki, uključujući i organizaciju ubistva Karla Dračkog, koji se domogao prijestolja 1385. godine. Ubijen je u njenom dvorcu, svega sedmicu nakon krunidbe. No cijena ove političke odluke bila je visoka.

Godinu dana kasnije, u jeku pobune hrvatsko-slavonskih velikaša, Elizabeta i Marija bivaju zarobljene u zasjedi kod Đakova i sprovedene u Novigrad kod Zadra. Pokušaj bijega je otkriven, a Elizabeta je 16. januara 1387. godine zadavljena pred očima svoje kćerke, po naredbi Karlove udovice, kraljice Margarete.

Tri godine nakon tajne sahrane u zadarskoj crkvi svetog Krševana, njeni ostaci su prebačeni u kraljevsku baziliku u Székesfehérváru. Elizabetina smrt označila je kraj jednog poglavlja — i kao što su to u srednjem vijeku znali reći: „Gdje prestaje dah kraljice, počinje vjetar rata.”

Elizabeta od Bosne je ostala zapamćena kao politički sposobna, ali i kontroverzna ličnost. U njoj su se isprepleli istočna čvrstoća i zapadna ambicija. Bila je kraljica Ugarske i Hrvatske 34 godine, i nijedna žena nije vladala tim kraljevstvom sve do Marije Terezije u 18. stoljeću. Njena kćerka Jadviga postala je prva žena monarh Poljske i svetica Katoličke crkve. Elizabetina krv, njena volja i strateška pronicljivost proširile su utjecaj Bosne duboko u Evropu — ostavivši trag koji ne blijedi.