Radikali vjerske ortodoksije i izraelske krajnje desnice svoju legitimaciju za genocidne projekte pronalaze u Bibliji

Organizatori masakra imaju posebnu sklonost prema poeziji. Dok neki od njih planiraju raspoređivanje trupa i naoružanja ispred ogromnih karata, kao što to vidimo u filmovima, drugi se bave pronalaženjem sugestivnih imena za vojne operacije ili za najubojitije oružje koje se u njima koristi. To je posao koji zahtijeva određenu pripremu i književnu osjetljivost, gotovo uvijek osuđenu na nepravednu anonimnost.

Znamo imena naučnika koji su u pustinji Los Alamosa konstruirali prvu atomsku bombu, ali ne i ime onoga koji je nadjenuo imena bombama bačenima na Hirošimu i Nagasaki: prva se zvala Mali dječak, a druga Debeli dečko.

U Prvom zaljevskom ratu imali smo epski ton Operacije Pustinjska oluja, koja se u početku izmjenjivala s Pustinjskim štitom, kao u prvim nacrtima neke pjesme. Nakon 11. septembra uslijedila je Operacija Beskrajna pravda, toliko beskrajna da neke njene žrtve još uvijek čekaju suđenje u kavezima Guantánama. Invazija na Irak 2003. godine počela je pod nazivom Nova zora, sve dok katastrofa narednih godina nije ostavila bez riječi i najvještije izumitelje eufemizama.

Zbog te površne fascinacije imenima, obratio sam pažnju na naziv koji je izraelska vojska dala novoj fazi u svom planu istrebljenja nenaoružanog stanovništva Gaze. Naziva se „Operacija Gideonova kola“. Izraelski vojnici posežu za poetskim i biblijskim referencama koje su možda sofisticiranije od onih u Sjedinjenim Državama. Imaju projektil koji se zove Gabriel, po arkanđelu i tokom godina koristili su imena poput Operacija Duga među oblacima, Operacija Plavo nebo, Operacija Maslinove grane – nijedno od kojih ne upućuje na mrtve i razaranja koje su izazvali. Istina, postoje i ona zastrašujuća, poput Operacije Taljeno olovo ili jezive Operacije Gospodnji gnjev.

Kako i sam volim čitati Bibliju, potražio sam Gideonov trag u Starom zavjetu, u Knjizi sudaca, što me odvelo natrag u Izlazak i Jošuinu knjigu, i ostao sam zatečen. Nisam se sjećao takve opscene brutalnosti, nepopustljive ustrajnosti u uništavanju neprijatelja pod izravnim zapovijedima Jahvea. Upravo u tim knjigama Biblije radikali vjerske ortodoksije i izraelske krajnje desnice temelje legitimitet svojih genocidnih planova: „Poslat ću strah svoj pred tobom i smesti ću svaki narod na koji naiđeš, i dat ću ti šiju svih tvojih neprijatelja“, kaže Jahve Mojsiju kad se sprema prema Obećanoj zemlji.

Nakon Mojsijeve smrti, Jošua nastavlja invaziju protiv naroda koji ne uživaju božju milost: „I pobiše sve u gradu, muškarce i žene, mlade i stare, goveda, ovce i magarce – mačem.“ „A grad i sve što bijaše u njemu spališe ognjem, osim zlata, srebra, i posuda od mjedi i željeza, što dadoše u riznicu kuće Jahvine.“ Po završetku pokolja, „Jošua zakle se govoreći: Proklet bio pred Jahvom čovjek koji se digne da ponovno sagradi ovaj grad Jerihon“.

Uz male topografske izmjene, to su riječi koje bi bez problema mogao ponoviti bilo koji Netanyahuov ministar, pa i većina izraelske javnosti, s obzirom na izjavu predsjednika države da u Gazi „nema nevinih“. „I kad su Izraelci pobili sve stanovnike Haja u polju, u pustinji gdje su ih gonili, i svi padoše mačem dok nisu bili zatrti, tada se svi Izraelci vratiše u Haj i pobiše sve do jednoga… a stoku i plijen grada uzeše sebi, po riječi koju bijaše zapovjedio Jahve.“

Ako treba, i nebeska tijela se zaustavljaju po božjem nalogu da noć ne omete osvetu: „I stalo je Sunce i Mjesec se zaustavio dok se narod nije osvetio svojim neprijateljima… I nikada ne bi dana takva, ni prije ni poslije toga, jer Jahve se borio za Izraela.“

Taj strašni, a opet izražajni španski jezik kojim citiram dolazi iz Biblije medvjeda, koju je tokom 12 godina preveo i objavio 1569. u Antwerpenu luteranski fratar i bjegunac Casiodoro de Reina, kojeg je Inkvizicija spalila da nije na vrijeme pobjegao iz Španije Filipa II. Protestanti je i danas koriste, a može se kupiti u moderniziranoj verziji koja ipak nije izgubila svoj blistavi sjaj – jezik u svojoj punini, napet do krajnjih granica kako bi prenio snagu izvornika, koji se kreće od barbarskog do vizionarskog i senzualnog, od krvave ekstaze bez milosti Jahvea, do evanđeoske blagosti i etičkog radikalizma proroka, sve do erotske žestine Pjesme nad pjesmama.

Biblija Casiodora de Reine je nevidljivi vrhunac španske književnosti, remek-djelo koje je moglo biti jednako plodno kao Celestina ili Don Quijote. Čitajući je pod zlokobnim svjetlom današnjice, čovjek neizbježno pomisli na osvetničko ludilo koje je obuzelo Izrael, uz podršku SAD-a i Njemačke i gorljivost američkih evangeličkih ekstremista, koji svaku biblijsku zapovijed čitaju doslovno, uključujući zakon odmazde i iščekivanje Apokalipse.

Čovjek se tada zapita – gdje su ostali tokovi jevrejske tradicije, od kojih su mnogi nastavili najbolje u kršćanstvu: etički integritet, solidarnost s potlačenima i strancima, posvećenje svakodnevice, pomna volja da se ne nanosi šteta. „Kamenovati ćeš ih kamenjem da umru“, nalaže Mojsijev zakon kao kaznu za preljub. U Evanđelju po Ivanu, Krist prkosi onima koji žele kamenovati preljubnicu: „Ko je među vama bez grijeha neka prvi baci kamen na nju.“ Nakon tih riječi, Krist se spušta i počinje pisati po zemlji. Kada ponovno podigne pogled, mnoštvo optužitelja nestaje: „I osta Isus sam, i žena koja stajaše usred njih.“

U jevrejskoj kulturi, pravednik je onaj koji čini dobro prkoseći kolektivnoj inerciji zla, a njegovi osobni čini poprimaju tajnu veličinu: „Gladan bijah i dadoste mi jesti, žedan bijah i napojiste me, stranac bijah i primiste me.“ Nije važno koliko netko može učiniti: „Ko spasi jedan život, kao da je spasio cijelo čovječanstvo.“ Čak i gnjevni Jahve pristaje poštedjeti Sodomu ako Abraham u njoj pronađe barem 10 pravednika. „Ne učini to“, usuđuje se reći Abraham, „da pogubiš pravednika s opakim. Zar sudac svega svijeta neće učiniti pravdu?“ Prema jevrejskoj legendi, svaka se generacija spašava od uništenja zahvaljujući tome što u njoj postoji 36 pravednika koji svoju dobrotu čine u potpunoj tajnosti – niko ih ne poznaje, čak ni oni sami ne znaju da su to oni.

Ako pravde još ima na svijetu, Netanyahu i njegovi saradnici sjedit će jednoga dana zajedno s vođama Hamasa pred Sudom u Haagu i odgovarati za zločine protiv čovječnosti. Pitanje je: ostaje li u Izraelu dovoljno pravednika da zemlja u potpunosti ne potone u moralnu sramotu iz koje se više neće moći izvući?

IZVOR: El Pais