Gotovo 40 godina, luteranski profesor grčkog jezika Martin Crusius (1526.–1607.) bilježio je bogat opis života Grka pod osmanskom vlašću; Sve to – iz Tübingena, njemačkog univerzitetskog grada, da nije nikada posjetio Grčku. Nije imao finansijskih mogućnosti za putovanje, a kako je sam često naglašavao, predavanja su ga u potpunosti zaokupljala

Kada je osmanski sultan Mehmed II. osvojio Carigrad 1453. godine, šok se proširio kršćanskom Evropom. Prema papi Piju II., pad bizantske prijestonice značio je ništa manje nego „drugu smrt“ za Homera i Platona. Drugi su oplakivali uništenje ili prenamjenu crkava, uključujući Aja Sofiju, i strahovali da bi Osmanlije mogle iskorijeniti kršćanski način života.

No kako su Osmanlije osvajale Grčku – Atenu 1456., a zatim i veći dio Peloponeza – malo je ljudi u latinskoj Evropi znalo šta se zapravo događa s Grčkom nakon Bizanta. Život Grka bio je više predmet nagađanja nego istraživanja, a strahovi o životu pod muslimanskom vlašću nadvladavali su pokušaje da se otkrije stvarno stanje.

Jedan čovjek iz 16. stoljeća krenuo je drugim putem. Gotovo 40 godina, luteranski profesor grčkog jezika Martin Crusius (1526.–1607.) bilježio je bogat opis života Grka pod osmanskom vlašću. Davno prije nego što je grčka patnja uzdrmala lorda Byrona, Crusius je poznavao stanje Grčke pravoslavne crkve, proučavao je književnost na narodnom grčkom jeziku i učio o grčkoj nošnji i narodnim pjesmama.

Sve to – iz Tübingena, njemačkog univerzitetskog grada, da nije nikada posjetio Grčku. Nije imao finansijskih mogućnosti za putovanje, a kako je sam često naglašavao, predavanja su ga u potpunosti zaokupljala.

Kako je Crusius postao najistaknutiji evropski stručnjak za Osmansku Grčku?

Njegova opsežna arhiva daje mnoge odgovore. Ostavio je dnevnik u devet svezaka, svaki od hiljadu stranica, brojne bilježnice i stotine knjiga prepunih bilješki. U tim dokumentima stapaju se privatno i profesionalno: jednako pomno bilježi raspored sjedenja za večerama i studente koji su kod njega stanovali kao i knjige koje je čitao, vijesti koje su ga dosegle i sve što je „otkrio“ o Osmanskoj Grčkoj.

Putopisi Pierrea Belona (1517.–64.) i grčke historije Laonikosa Halkokondila (oko 1430.–70.) poveli su Crusiusa u svijet koji nikada nije vidio, dok su grčki tekstovi – poput knjige s pomorskim uputama ili prevoda Ilijade i Ezopovih basni – pokazali kako se jezik mijenjao.

Drugi važan izvor bili su njemački informatori iz Istanbula: bivši studenti univerziteta u Tübingenu postajali su kapelani u carskom poslanstvu, odakle su Crusiusu slali pisma, rukopise, predmete – uključujući drevni bronzani novčić s likom Homera – te detaljna zapažanja o crkvama koje su posjećivali, obredima kojima su prisustvovali i ljudima koje su upoznavali.

Godine 1573., naprimjer, Stephan Gerlach poslao je u Tübingen dojmljiv opis ženske nošnje:
„Kosom se pokrivaju najčišćim zlatom. Glavu i uši kite draguljima i raskošnim naušnicama… A s ostalim ukrasima ne samo da se natječu s našom caricom – već ju ostavljaju daleko iza sebe.“

Više od svega, Crusius je učio razgovarajući s Grcima – ne u Grčkoj, nego u vlastitom domu. Sveukupno je ugostio gotovo 40 Grka i Grkinja koji su putovali kroz kršćansku Evropu tražeći milostinju i slučajno prošli kroz Tübingen. Pružao im je smještaj, hranu i novac. Zauzvrat su ga podučavali o svom jeziku, kulturi i vjeri. Pomogli su mu crtati karte – Atene, ali i Svete Gore – te su mu opisivali grčki svijet živopisnim opisima koje je Crusius nazivao „verbalnim slikama“. Jedan od njih skuhao mu je ciparsko jelo, dok mu je jedna žena – po imenu Antonia – otpjevala pjesmu o patnjama koje je doživjela u zarobljeništvu, svirajući pritom na njegovoj liri.

Gosti su mu pomagali i u razumijevanju knjiga na narodnom grčkom jeziku, koje su ga isprva zbunjivale jer je bio naviknut na antički grčki koji je predavao. Njegov prvi grčki gost, Stamatius Donatus, koji je stigao u Tübingen 1579., postao je – kako je Crusius napisao – „živi leksikon“, objašnjavajući hiljade riječi tokom sedmice zajedničkog čitanja.

Donatus nije znao ni čitati ni pisati i govorio je tek nekoliko riječi njemačkog. Zato su koristili više jezika – talijanski, latinski – i druge načine komunikacije: „Često mi je objašnjavao značenje riječi gestama, rukama i parafrazama“, zapisao je Crusius.

Zajedno su proučavali i Crusiusovu kuću – prostor pun svakodnevnih predmeta, ali i studenata podstanara, njegove supruge i djece, te povremene služavke. Donatus bi ga vodio za ruku i davao grčke nazive dijelovima kuće i pojedinim stvarima. Takvo zajedničko čitanje nastavljalo se i s drugim gostima. Jednom prilikom Crusius se toliko zanosio da mu je „glava bila prepuna grčkog i zujala mu je“, te je priznao da je iscrpio svog gosta, svećenika po imenu Calonas.

Čak i kad je Calonas odlazio, Crusius ga nije puštao na miru: ispratio ga je do gradskih vrata, s papirom i perom u ruci. Dok je Calonas „čitao“ grad, pokazujući i prevodeći nazive predmeta, Crusius je zapisivao nove riječi.

Rezultat Crusiusovog cjeloživotnog istraživanja bilo je znanje bez premca za to doba. Dio je objavio u knjizi Turcograecia iz 1584., koja je sadržavala toliko vrijednih podataka da ih je Edward Gibbon kasnije obilno koristio u svojoj Historiji propasti i pada Rimskog Carstva (1776.–89.). No Turcograecia je uglavnom pala u zaborav, baš kao i Crusius i njegove bilježnice. Leopold von Ranke ga je opisao kao prvog evropskog filhelena, ali nije duboko poznavao njegov rad. Turcograecia se slabo prodavala, a mnoge živopisne bilješke iz njegovih dnevnika ostale su neistražene sve do 20. stoljeća.

Ne bez ironije – i sigurno na način koji bi Crusius cijenio – bio je to Grk iz Osmanskog Carstva, Basileos Athanasiou Mystakides (1859.–1933.), koji je skrenuo pozornost na Crusiusovu arhivu kao vrijedan, a neiskorišten izvor za historiju Osmanske Grčke. Nakon trogodišnjeg boravka u Tübingenu, Mystakides je objavio niz članaka s izvacima iz Crusiusovih dnevnika i bilježnica te ponovo otkrio kako je Crusius, da nije nikad putovao, postao vodeći stručnjak za Osmansku Grčku svoga vremena.

Richard Calis je autor knjige “Otkrivanje Osmanske Grčke: Znanje, Susret i Vjera u Mediteranskom Svijetu Martina Crusiusa”, ovaj je tekst napisao za magazin History Today