Institucija mora nadživjeti sve nas. A za to  je neophodno da razvijamo međusobno povjerenje, posebno među generacijama naših džematlija, da ovi koji su mlađi uvažavaju starije, a da stariji važne procese sve više prepuštaju mlađima

Dr. Sabahudin ef. Ćeman muftija je Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini za Sjevernu Ameriku. Njegovi su porijeklom iz Tešnja, a on je rođen u Sanskom Mostu, gdje mu je otac radio kao imam. Gazi Husrev-begovu medresu završio je 1989. Od 1980. godine živi u Prijedoru, gdje je nakon završene medrese radio kao imam u Gornjoj Puharskoj.

Na početku Agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu odveden je u logor sa drugim Bošnjacima toga kraja. Na službovanje u SAD došao je 1993. godine. Na mjesto glavnog imama za Sjevernu Ameriku postavljen je 2012. godine, a do tada je obavljao dužnost generalnog sekretara Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike. Odlukom Sabora Islamske zajednice u BiH, a na prijedlog reisu-l-uleme dr. Huseina ef. Kavazovića, 28. aprila 2018. godine imenovan je za muftiju za Sjevernu Ameriku.

Fakultetsko obrazovanje stekao je na Graduate Theological Foundation u South Bandu, Indiana, gdje je 2009. godine diplomirao na Odsjeku za islamsku vjeronauku (Bachelor of Religious Education in Islamic Studies). Master studij uspješno je završio 2011. godine na Graduate Theological Foundation u South Bandu i stekao zvanje magistra islamskih nauka (Master of Theology in Islamic Studies). Zvanje doktora islamskih nauka (PhD in Islamic Studies) stekao je 2017. godine nakon uspješne odbrane doktorske disertacije naslova Fiqh Issues of Bosniak Community in the West, tj. Fikhski problemi Bošnjačke zajednice na Zapadu. Oženjen je i ima dva sina.

BOSNA:  Zamolio bih Vas da prokomentirate trenutno stanje u američkom društvu nakon pobjede predsjednika Trumpa. Šta možemo očekivati u odnosu prema bošnjačkoj zajednici u SAD, i u odnosu prema Bosni i Hercegovini?

ĆEMAN: To jeste sigurno tema koja zanima mnoge, i u Americi i širom svijeta. Evidentno je da se s ovim drugim izborom predsjednika Trumpa stvari dešavaju na način na koji ni američka administracija nije navikla. Ogromna su bila očekivanja jer su se izgovarala krupna obećanja. Sad su ljudi uglavnom zatečeni. Teško je dati procjenu kakav će bit ishod svega toga. Kao neko ko tamo živi i ko je do sada svjedočio a i učestvovao na sedam predsjedničkih izbora, mogu samo reći ova će sadašnja vlast definitivno biti zapamćena, samo još nisam siguran kako, da li po dobrim ili po lošim promjenama. Jedno je pitanje ekonomije i stanja stanovnika SAD-a, a drugo je pitanje međunarodnog političkog utjecaja i odnosa s drugim državama u pogledu geopolitičkih procesa.

U oba aspekta novi je predsjednik zauzeo sasvim novi pristup, koji se gotovo svakodnevno mijenja tako da ne možemo praviti pravu procjenu. Demokrati su izgubljeni, ne znaju na šta da reagiraju jer ima toliko stvari – od kršenja Ustava do nepoštivanja odluka suda. S druge strane, većina republikanaca je u strahu. Kad se ne slažu s nekim njegovim odlukama, ne govore to javno jer se plaše reakcija samoga Trumpa i njegovih najbližih saradnika. Američki političari ne znaju šta da rade – da li da budu dio aktuelnih procesa ili da im se suprotstave. Zato je nemoguće znati u kojem će to sve pravcu ići, i u američkom društvu i na međunarodnoj sceni.

Obećao je da će prvi dan zaustaviti rat između Rusije i Ukrajine, a nakon više od 100 dana čini se da čak i odustaje od tog problema. S druge strane, postoje određene stvari koje se mogu vidjeti kao pozitivne. Što se tiče BiH, ne mislim da će se tu nešto bitno promijeniti i očekujem da će odnos prema našoj domovini i njenom  suverenitetu ostati isti. Mislim da je nama mnogo veće iskušenje sama naša zrelost ili nezrelost i mogućnost funkcioniranja države na osnovu Dejtonskog sporazuma.  

BOSNA: U kojoj su mjeri Bošnjaci u Americi politički aktivni?

ĆEMAN: Za mene je porazno koliko malo se naših ljudi registrira za glasanje u Bosni i Hercegovini, a te brojke nisu puno drugačije ni kad je riječ o glasanju u SAD-u. Neki smatraju da taj njihov glas nije bitan, da se nikakve promjene ne mogu napraviti, ali ja mislim da je to naše i pravo i obaveza. Mi čak imamo gradove, kao što je Bowling Green u državi Kentucky ili Utica u državi New York, gdje Bošnjaci mogu odlučiti ko će biti gradonačelnik jer ih ima u procentu stanovnika dovoljno da budu odlučujući faktor. Također, u mnogim drugim sredinama, Bošnjaci mogu značajno utjecati, čak biti i odlučujući faktor, prilikom izbora kongresmena. Nažalost, naša svijest još uvijek nije na tom nivou.

Neki Bošnjaci nisu uzeli ni američki pasoš, imaju tzv. “zeleni karton”, koji im omogućava sva prava osim glasačkog. Američka administracija nije sprečavala da neko zadrži svoje državljanstvo i uzme američko, što je velika prednost u odnosu na iseljenike u mnoge evropske ili druge zemlje. Zato ja smatram da je naša dužnost da smo registrirani za glasanje u Americi, a u isto vrijeme da se držimo naše odgovornosti prema Bosni i Hercegovini. Nažalost, razočaravajući je naš odnos prema aktivnom biračkom pravu. Nadamo se da će naše mlade generacije imati drugačiji pristup. Ta se promjena možda već osjeti, s tim da su njihovi pogledi i razmišljanja drugačiji od prvih generacija useljenika.

BOSNA: Kako je izgrađivan sistem Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike, od prvih džemata do jedne vrlo respektabilne i ozbiljne krovne organizacije koju imamo danas?

ĆEMAN: Duga je to historija. Naši su ljudi u Chicagu  još 1906. godine registrirali organizaciju Džemijetul Hajrije, koja je prva uopće muslimanska organizacija u Americi. Osnovana je kako bi prvim useljenicima pomogla da riješe dva ključna pitanja – kako da se liječe i kako i gdje da se ukopaju. Prva naša džamija napravljena je u Chicagu 1967. godine, gdje je prvi imam bio Ćamil ef. Avdić. Ta je zajednica kasnije izgradila džamiju u elitnom predgrađu Chicaga, u Northbrookeu, gdje je kasnije imam bio naš bivši reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić, a nakon njega dr. Senad ef. Agić. Danas je imam dr. Hazim ef. Fazlić.

Stara emigracija iz Plava i Gusinja uspostavila je džemat u New Yorku, a džamiju su otvorili 1991. godine. Bajram ef. Mulić bio je njihov prvi imam. Na području Kanade, u Torontu, postojao je tzv. Hrvatski islamski centar koji i danas postoji, a Gazi Husrev-begova džamija u Torontu, formirana je 1982. godine. To su bila četiri džemata prije 1995. godine.

U februaru 1993. dolaze prve izbjeglice iz BiH i do 1996. u Sjevernu Ameriku stiže oko 200.000 Bošnjaka.  U drugom valu od 1998-2001 dolazi još izbjeglica na područje Sjeverne Amerike tako da sada živi oko 300 hiljada Bošnjaka u SAD-u i oko 50 hiljada u Kanadi. Od 1995. počeli su se formirati džemati: u Detroitu, Grand Rapidsu i drugim mjestima širom Amerike. Kada smo 2003. godine formirali krovnu organizaciju pod nazivom Islamska asocijacija Bošnjaka Sjeverne Amerike (IABNA) imali smo 13 džemata. Tada je glavni imam za SAD bio dr. Senad ef. Agić, za Kanadu Taib ef. Pašanbegović, dok je predsjednik IABNA-e bio  Bajram ef. Mulić. U sljedećih 10-ak godina nicali su džemati širom Sjeverne Amerike, da bismo danas u sastavu Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike (IZBSA ili eng. ICNAB) imali 65 džemata. Postoje i tri bošnjačka džemata koja nisu u sastavu Islamske zajednice u BiH. Od 2012, kada sam imenovan za glavnog imama, pokrenuli smo administrativnu reorganizaciju zajednice i džemata.

Budući da su džemati stihijski nastajali, imali smo različite pravilnike, statute. Prvo smo došli do promjene imena jer nismo smatrali da smo asocijacija nego zajednica. Danas smo organizirani kroz četiri medžlisa u muftijstvu kojima džemati pripadaju. Oformili smo urede za izdavačku djelatnost, za hadž i za vjerske poslove. U svakom segmentu funkcioniramo na osnovu Ustava Islamske zajednice u BiH i svi su naši akti usaglašeni s pravnom službom Rijaseta IZ u BiH. Naša je veza veoma jaka jer smatramo da možemo opstati samo ako smo dio institucionalnog organiziranja.

Nama nije bio problem formirati džemate zbog jake volje i truda pojedinaca u gradovima gdje su naši džemati sa njihovim Imamima, ali je krucijalno da to institucionalno objedinimo. Za naš je opstanak ključno da gradimo institucije za ljude, a ne da pravimo institucije od ljudi. Institucija mora nadživjeti sve nas. A za to  je neophodno da razvijamo međusobno povjerenje, posebno među generacijama naših džematlija, da ovi koji su mlađi uvažavaju starije, a da stariji važne procese sve više prepuštaju mlađima.

BOSNA: Postoji li saradnja s drugim zajednicama u Americi?

ĆEMAN: Postoji ponegdje, ali je to više na lokalnom nivou. U svakom gradu postoje i drugi džemati, nebošnjački, a ponegdje u džematskim odborima zajednički djeluju Bošnjaci i pripadnici drugih muslimanskih naroda. Kad je riječ o saradnji s nemuslimanskim zajednicama i međureligijskom djelovanju, također imamo različite pristupe od mjesta do mjesta. Volio bih da se to promijeni i da sistemski radimo na toj vrsti integracije. Individualna i porodična integracija je završena jer u Sjedinjenim Državama u prosjeku živimo 25 godina. Možemo reći da nastavu u našim mektebima pohađaju američka djeca, koja su bošnjačkoga porijekla. Džemati trebaju biti mjesta koja će čuvati našu vjeru i naš identitet, ali ujedno biti glavni sudionici u svim dešavanjima u lokalnoj zajednici.

Samo tako možemo biti relevantni i očekivati dugotrajni opstanak naših džemata i cijele zajednice na području Sjeverne Amerike. Moja je procjena da se 99% naših ljudi neće vratiti da živi u BiH i to je realnost koju trebamo prihvatiti. Zbog toga je važna integracija. U isto vrijeme moramo biti sigurni da naša veza sa IZ u BIH i sa domovinom bude jaka kako bismo sačuvali nacionalni, duhovni i kulturni identitet, za šta smo mi konkretno i odgovorni jer džemati IZ su jedine organizacije u dijaspori koje imaju kontinuitet i opstaju.

BOSNA: Koje su najkrupnije aktivnosti koje organizira IZBSA?

ĆEMAN: To su prije svega Susreti Bošnjaka, koji su originalno prvi put organizirani 1995. godine u Torontu. A 2000. godine prvi put dolazi do spajanja Bošnjaka Kanade i SAD-a. Tada su Susreti održani u Chicagu. Te je godine formiran i Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike, čiji je cilj bio da se bavi ovim drugim segmentima našeg identiteta, osim vjerskog. Od tada do danas održavamo ovu veliku manifestaciju, a od 2015. IZBSA kao krovna organizacije nosilac je organizacije. Do tada su to bili pojedinačni džemati.

Takve manifestacije, kako ja to vidim, moraju imati za cilj čuvanje kompletnog identiteta – jezika, tradicije, kulture, svega onoga što nas čini Bošnjacima. U posljednjih nekoliko godina Susreti su podignuti na visok nivo. Bude to jedan prelijep vikend, sa oko 1.000 do 1.500 učesnika i gostiju. Imamo tu vjerska predavanja, predavanja o genocidu, kulturi, tradiciji i o nacionalnom identitet. Budu upriličeni programi za omladinu, za žene, smotre folklora, horova. Ove godine Susreti će biti u Jacksonvilleu na Floridi, prvog vikenda u mjesecu septembru.

Drugi važan projekt je Mala medresa, koji traje već dvanaest godina. Kroz tu aktivnost je omogućeno našim tinejdžerima uzrasta od 14 do 18 godina da provedu dvije sedmice u visočkoj medresi Osman ef. Redžović, gdje sam program podrazumijeva nastavne časove i posjećivanje gradova i upoznavanje kulture. To je projekt koji nam daje najljepše rezultate. Pokazalo se da je to najbolji način kako našu omladinu povezati s domovinom. Na lokalnom nivou organiziraju se brojni manji programi i manifestacije, od obilježavanja vjerskih blagdana i državnih praznika do raznih kulturnih, obrazovnih i zabavnih programa.

BOSNA: Mnogi naši ljudi uspješni su biznismeni, menadžeri, stručnjaci u velikom kompanijama. Možemo li mi u Bosni i Hercegovini bolje iskoristiti njihove kapacitete, znanje, sposobnosti?

ĆEMAN: Allah, dž. š., omogućio je da naši ljudi dođu u Sjevernu Ameriku gdje su dobili priliku da se obrazuju na visokom nivou, zbog čega su naši Bošnjaci izuzetno uspješni u različitim sferama profesionalnog i poslovnog života. Isprva sam očekivao da ćemo mi to u domovini moći iskoristiti. Kada se o tome govori, vidi se da s obje strane postoji želja, ali se na kraju ostvari veoma malo. U sjevernoameričkoj kulturi, kao i u administraciji, stvari se rješavaju na jednostavan način, dok je to kod nas drugačije. Uspješni poslovni ljudi se razočaraju kada žele investirati novac jer naiđu na određene zapreke koje im onemogućavaju da budu uspješni u svom poslu. Bespotrebno gube vrijeme, a svima je poznata američka izreka da je vrijeme novac.

Kad je riječ o stručnjacima koji su prepoznati u Americi, postoji problem u shvatanju sistema i nadam se da ćemo ga nekada prevazići. Naprimjer, kada se u Americi neko obrazuje u jednoj nauci i tome se posveti, on postaje ekspert za tu oblast i prepoznat je kao takav, a njegovo mišljenje postaje validno, ali samo u onome što mu je struka. Kada dođe u domovinu, osjeti da to njegovo znanje nije prepoznato jer na Balkanu ljudi često misle da su stručnjaci za sve. To je bitna razlika, koja je često prepreka za realizaciju značajnijih poslova. Zato nema dovoljno saradnje i komunikacije, niti se znanje sa Zapada dovoljno koristi. U isto vrijeme, mislim da se naši stručnjaci iz Bosne I Hercegovine nisu dovoljno predstavili u SAD-u. Dakle, bogatstvo imamo, ali nismo našli pravu metodu kako da ga iskoristimo.    

BOSNA: Šta je s bosanskim školama, nastavom bosanskoga jezika, historije, bošnjačke kulture? Imate li udžbenike, nastavni kadar, programe?

ĆEMAN: Nemamo puno džemata koji su tome posvetili dovoljno pažnje. Sve se svodi na mekteb, što nije najbolji pristup. Imamo nekoliko bosanskih škola i pojedinaca koji se žrtvuju i uporno rade, ali na nivou zajednice to nije dovoljno.

Jedan od problema je i nedostatak adekvatnih udžbenika i neusklađenost. Evo, prošle godine je usvojena rezolucija u UN-u o Genocidu u Srebrenici. Ona nije obavezujuća za države, ali nama daje mogućnost da uđemo u obrazovni sistem. Mi bismo mogli pokrenuti inicijativu da se o Genocidu uči u američkim školama, ali je glavni preduslov za to da imamo udžbenike, koji su verificirani od nadležnih institucija u BiH. Kongres Bošnjaka u Sjevernoj Americi  u saradnji s Memorijalnim centrom Srebrenica pokušava pokrenuti proces izrade udžbenika koji bi bio široko prihvaćen, a onda bismo mi mogli djelovati da se to prihvati i izučava kao historijska činjenica u javnim školama u državama širom SAD-a. Tako bismo postigli da se Genocid nad Bošnjacima spomene svaki put kad se spomene i Holokaust nad Jevrejima. 

Očuvanje jezika je nešto s čim se nosimo i u kući i u džematu i u zajednici, a to nije nimalo lahko. I u Bosni omladina sve više govori engleski. To je trend u savremenom društvu. Svoj jezik gube i drugi narodi. Dosadašnja rješenja nisu se pokazala kao najbolja. Svi imamo želju, ali nismo se svi potrudili da u tome uspijemo. Dobar su primjer Albanci. Nisam upoznao još nijednog da ne zna albanski, iako je rođen u Americi.

BOSNA: Kako vidite budućnost IZBSA?

ĆEMAN: Naša budućnost zavisi od toga kako ćemo džemate i zajednicu integrirati u društvo. Veoma je zahtjevan proces, a nemamo svi podjednako razumijevanje tog problema. Naši Bošnjaci su gotovo iz ničega napravili puno u posljednjim decenijama, danas imamo objekte vrijedne preko 200 miliona dolara. Sve su to napravili oni koji su se istovremeno borili za preživljavanje. Ta je generacija svoj posao obavila najbolje što je znala i na tome im svi moramo biti zahvalni. Sad u Americi, a i u našim džematima, imamo čak četiri generacije Bošnjaka. Prva je generacija onih koji su silom prilika u svojim 40-im i 50-im godinama došli u Sjevernu Ameriku. To su oni koji su postavili temelje zajednici. Žive u Americi, a dušom su u BiH. Bez njih ne bismo danas imali ništa.

Drugu generaciju čine oni koji su došli u 20-im i 30-im godinama života, imaju iskustvo Bosne i nose ga u srcu, ali su se obrazovali u američkom sistemu i razmišljaju na taj način. Tu generaciju nazivam “bošnjačkim Amerikancima”. I ja sam u toj grupi. Treća generacija su “američki Bošnjaci”, oni koji su se doselili kao djeca. Oni znaju da postoji Bosna, ali su sve vrijeme svoga školovanja proveli u Americi. Njihove su uspomene vezane za Ameriku i njima Bosna nije u srcu kao ovim starijima. Četvrta generacija su oni koji su rođeni u SAD, a oni se već žene i udaju, dobijaju svoju djecu. Oni vole Bosnu zato što znaju koliko je ona nama važna, vole da dođu i da je posjete, ali ne znaju sve ono kroz šta smo mi prošli. Tako da imamo četiri različite vizije šta džemat i Islamska zajednica trebaju raditi i kako se razvijati. A to je jedina organizacija koja je opstala i zato se na nju stavlja najveći teret.

Uskladiti sve te četiri generacije, dati svakoj ono što joj pripada i tražiti od njih da imaju razumijevanje za generacije koje tek dolaze, to je najveći izazov i zadatak. Nadam se da ćemo početi djelovati na takav način. Mi smo sa gradnjom uglavnom završili, sada moramo učiniti sve da izgrađeni objekti i zajednica opstanu i da ih predamo novim generacijama. Zadatak nam je da čuvamo identitet, a istovremeno da se na pravi način postavimo u američkom društvu.

Moramo osigurati i način dugoročnog finansiranja kroz živi vakuf, kroz resurse koji će donositi sredstva za budućnost. Kupovati objekte i iznajmljivati ih. Mi smo kao zajednica kupili objekat u Washingtonu, nedaleko od Bijele kuće. Tu će u jednom dijelu biti smješten ured Muftijstva, a drugi dio ćemo izdavati. To je model koji se može svugdje primijeniti, kako bismo dugoročno osigurali sredstva za funkcioniranje džemata i zajednice. Mnoge su crkve u Americi propale jer oni koji su ih vodili nisu stvari postavili strateški.  Također, kada naše sjedište preselimo u Washington, mnogo ćemo lakše pristupati fondovima i grantovima iz kojih se mogu finansirati mnoge naše aktivnosti, Samo moramo biti aktivni, konstruktivni i konkretni.