Njegovi stihovi govore o kućama koje se ruše, pticama koje bježe, tijelima bez udova, o prašini, tišini, boli. Govore i o snazi. Jedan od najpotresnijih stihova kaže: „Treniramo oči da krivo izbroje naše nestale udove.“ Riječ je o djeci i odraslima koji su ostali bez ruku i nogu – često bez anestezije – i o tome kako pokušavaju prebroditi vlastitu bol zamišljajući tijela svojih bližnjih kao cijela
„Naše emocije su kao mrtve. Na dženaze idemo mehanički, kao da idemo na tržnicu.“ Ovim riječima palestinski pjesnik Nasser Rabah, iz svoje polurazrušene kuće u izbjegličkom kampu Al-Maghazi u središnjem Pojasu Gaze, sažima dubinu tragedije koja svakodnevno pogađa njegov narod.
U ratu koji traje od oktobra 2023. godine, Rabah ne prestaje pisati – svoje stihove doživljava kao patriotsku dužnost i misiju dokumentiranja humanitarne katastrofe koja se odvija pred njegovim očima.
Rođen 1963. godine, Rabah je jedan od najvažnijih savremenih palestinskih pjesnika. Objavio je brojne zbirke poezije na arapskom, španskom, engleskom i francuskom jeziku. Njegova najnovija knjiga, „Gaza: Pjesma je ispunila svoju zadaću“, ovih je dana objavljena u Španiji a velikim dijelom napisana je upravo tokom posljednjih mjeseci rata.
„U trenucima rata poeziju doživljavam gotovo kao nacionalnu zadaću – misiju da zabilježim historijsku katastrofu i izrazim tjeskobe ljudi izloženih bombardiranju i raseljavanju“, kaže Rabah.
Iz njegovig doma, udaljenog tek kilometar od izraelske granice, dolaze riječi o životu u sjeni smrti, o svakodnevnoj borbi za opstanak. Njegova kuća djelimično je uništena u izraelskom bombardiranju, no unatoč svemu, nije otišao. „Ovih dana živimo vrlo teško. Bombardiranja ne prestaju, a hrane i novca nema“, kaže.
U jednom trenutku njegova je porodična kuća bila napuštena 40 dana – spas su potražili u drugom domu, a potom u šatoru. Vratili su se unatoč ruševinama. Dvije sobe su potpuno uništene, a posebno bolan gubitak bila je njegova biblioteka, uništena tenkovskom granatom. „Imam osjećaj da je biblioteka namjerno gađana“, priznaje.
Rabah piše na zaslonu mobitela, iscrpljen nakon što završi svakodnevne zadaće – traženje hrane, prikupljanje drva za grijanje, pokušaji održavanja minimalne higijene i zaštite djece od gelera i metaka. Unatoč svemu, piše jer, kaže, to ga oslobađa ugnjetavanja i daje mu snagu da izdrži.
„U ratu više ne brinemo o strukturi pjesme, muzikalnosti jezika ili metaforama. Pišemo šta se događa, što vidimo, jednostavno, iskreno. I upravo ta jednostavnost, oslobođena artificijelnosti, stvara novu ljepotu, gotovo filmsku, jer stvarnost u Gazi doista nadilazi fikciju“, objašnjava.
Njegovi stihovi govore o kućama koje se ruše, pticama koje bježe, tijelima bez udova, o prašini, tišini, boli. Govore i o snazi. Jedan od najpotresnijih stihova kaže: „Treniramo oči da krivo izbroje naše nestale udove.“ Riječ je o djeci i odraslima koji su ostali bez ruku i nogu – često bez anestezije – i o tome kako pokušavaju prebroditi vlastitu bol zamišljajući tijela svojih bližnjih kao cijela.
Na pitanje o najnovijoj pjesmi koju je napisao, Rabah odgovara: „Zove se ‘Kako umiremo’. Završio sam je prije dva dana. Evo dijela: ‘Koliko ih je umrlo, više nije važno. Koliko nas je umrlo, nema više sjećanja da broji. Rat je ružno nebo, pozadinska glazba ponovljenog holokausta. Koliko ih je umrlo, više nije važno, izgorjele ruke ne mogu brojiti.’“
Ovo nisu samo pjesme o smrti, nego i o otpornosti. Iako su tužne, Rabah u njima vidi način da održi ljudskost u neljudskim uvjetima. „Moji stihovi govore o rani koju nam je ovaj rat zadao, ali i o preživljavanju, o snazi naroda i njegovoj čovječnosti koja se opire unatoč pokušajima da se zgazi.“
Osvrćući se na sve veći broj poginulih kulturnih radnika i razaranje kulturnih i obrazovnih institucija, Rabah kaže: „Mislim da je cilj Izraela uništiti svaku mogućnost palestinske političke stvarnosti u budućnosti. Uništavaju kuće, bolnice, škole, džamije, kulturne institucije, arheološke lokalitete, i ubijaju što više civila. Izgladnjuju nas kako bi ideja o napuštanju Gaze postala jedina opcija.“ IZVOR: El Pais
