Najmlađa žrtva, Augustina Grebenar, imala je svega devet godina. Uz nju su poginuli i njen brat Velimir, brat i sestra Sanja i Milan Garić, te Dragan Ramljak, Dražen Čečura, Boris Antičević i Sanja Križanović

Na današnji dan, 10. juna 1993. godine, u selu Podgradina kod Viteza, u Srednjoj Bosni, dogodio se jedan od najstrašnijih zločina nad djecom tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu.

U poslijepodnevnim satima, iako je istog dana bilo potpisano primirje između Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije Bosne i Hercegovine (ARBiH), u eksploziji minobacačke granate ispaljene s položaja ARBiH ubijeno je osmero hrvatske djece. Šestero djece je ranjeno.

Tokom suđenja u Haagu, Enver Hadžihasanović je oslobođen krivice za ovaj zločin jer mu tužiteljstvo nije uspjelo dokazati namjeru. Pred Sudom Bosne i Hercegovine još niko nije odgovarao iako je, navodno, slučaj u fioci nekog od istražitelja.

Najmlađa žrtva, Augustina Grebenar, imala je svega devet godina. Uz nju su poginuli i njen brat Velimir, brat i sestra Sanja i Milan Garić, te Dragan Ramljak, Dražen Čečura, Boris Antičević i Sanja Križanović.

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović odao je počast poginuloj djeci objavom na društvenim mrežama:

„Sjetimo se danas, s tugom i dubokom sućuti, velike tragedije koja se dogodila prije 32 godine u dječjem parku u Vitezu koja je prekinula osam mladih života. Osmero nevine djece ubijeno je u stravičnom zločinu iza kojega je ostala samo trajna i neizmjerna bol za njihove obitelji i za cijeli hrvatski narod u Bosni i Hercegovini jer do danas nema pravde i osude stradanja viteške djece.“

Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović također je podsjetio na zločin, naglasivši kako „za prekinute dječje živote i nezamislivu bol njihovih bližnjih još nitko, desetljećima kasnije, nije odgovarao“.

Ivan Garić, predsjednik Udruge za čuvanje sjećanja na djecu žrtve rata „Osmica“ iz Viteza i brat dvoje poginule djece, kazao je u izjavi za Fenu:

„Prošle su 32 godine, svaka godina ništa manje bolna. Žalosno je da nakon toliko vremena i dalje govorimo o neprocesuiranju, iako se zna s koje je strane granata ispaljena. U posljednje dvije-tri godine u Tužiteljstvu se intenzivnije radi, pa ćemo vidjeti kakav će biti epilog.“

Garić je najavio niz inicijativa koje Udruga provodi kako bi se očuvalo sjećanje na stradalu djecu i dostojno obilježilo mjesto njihove pogibije. U toku je proces ishođenja potrebnih dozvola za trajnu zaštitu spomen-obilježja, koje je jedno od rijetkih mjesta gdje, kako kaže Garić, „i dalje odzvanja dječji smijeh i život“.

Takođe je najavio promjenu imena Ulice Marina Držića u Vitezu u Ulicu osam viteških anđela te otvaranje multimedijalne spomen-sobe „Osmica“ u neposrednoj blizini spomenika. Projekt uključuje edukaciju učenika i posjete iz cijele BiH i Hrvatske, a podršku imaju, kako tvrdi, iz svih razina vlasti.

Napad se dogodio unatoč potpisanom primirju koje su 10. juna 1993. u 14 sati sklopili generali Rasim Delić (ARBiH) i Milivoj Petković (HVO), uz posredovanje UNPROFOR-a. Primirje je trebalo omogućiti i humanitarni prolaz tzv. „Konvoja radosti“, koji je sa stotinama civila i humanitarnom pomoći krenuo iz Splita prema Tuzli.

Unatoč dogovoru, granatiranje je nastavljeno. U poslijepodnevnim satima, iz pravca Busovače ispaljeno je osam projektila na Zenicu, dok je u Tolovićima kod Viteza poginulo bošnjačko dijete. U Novom Travniku, snajperskim hicima HVO-a teško je ranjen jedan borac ARBiH i četverogodišnje dijete.

Naveče istog dana, dogodio se još jedan zločin – napad na konvoj humanitarne pomoći kod Novog Travnika. Prvi dio konvoja HVO je zaustavio kod Franjginih Kuća, gdje su ubijeni vozači – prema nekim izvješćima njih osam, a prema drugima deset. Istovremeno kada se odigravao ovaj napad, u Vitezu su ubijena djeca.

Tog dana Armija BiH, prema dostupnim informacijama, ispalila je minobacačku granatu koja je usmrtila djecu u Podgradini. Istog dana HVO je počinio zločin nad civilima u humanitarnom konvoju kod Novog Travnika.

Lašvanska dolina u to je vrijeme bila poprište krvavih sukoba HVO-a i ARBiH, pri čemu su obje strane koristile artiljeriju iz naseljenih područja i protiv ciljeva u blizini civila. Vitez i okolna mjesta bila su u okruženju, Stari Vitez pod opsadom, a UNPROFOR je djelovao u ograničenom kapacitetu.