Najizrazitiji oblik Napoleonove pragmatične genijalnosti bio je njegov pristup islamu. Duboko svjestan važnosti vjere u svakodnevnom životu Egipćana, Napoleon je od početka tvrdio da poštuje i podržava islam. U prvim proglasima Kairu, obraćao se kadijama, šejhovima i imamima tvrdeći da su Francuzi “istinski muslimani”, jer su, kako je rekao, “uništili papu, neprijatelja islama”.
Godine 1798. Napoleon Bonaparte, tada već proslavljeni general Francuske Republike, započeo je vojnu ekspediciju koja nije imala samo strateške ciljeve, već i duboko kulturne i političke implikacije. Egipat, tada u rukama dekadentnih mameluka i nominalno pod osmanskom vlasti, postao je meta francuske ambicije da oslabi britansku imperijalnu silu te da se predstavi kao nositelj prosvjetiteljskih ideala na orijentalnom tlu. No ono što ovu ekspediciju čini posebno zanimljivom jest Napoleonova sposobnost da pragmatično koristi vjersku simboliku i islam kako bi zadobio podršku lokalnog stanovništva i umanjio otpor muslimanskih elita.
Francuski interesi za islamski svijet sežu u srednji vijek, još od sukoba s “sarracenima” u južnoj Francuskoj tokom osmog stoljeća, preko sudjelovanja u križarskim ratovima, sve do raznih putopisaca i istraživača iz 16. i 17. stoljeća. Međutim, u 18. stoljeću dolazi do nove faze francuskog interesa za arapski svijet, obilježene otkrićem “Hiljadu i jedne noći” i fascinacijom orijentalizmom.
U tom kontekstu, Napoleonova odluka da osvoji Egipat nije bila samo vojna strategija protiv Britanaca, već i projekat civilizacijske “misije”, u skladu s idejama prosvjetiteljstva i rastućeg francuskog imperijalizma.
S više od 50.000 vojnika, 400 brodova i stotinama naučnika, inženjera i umjetnika, Napoleon je u julu 1798. stigao na egipatske obale. Brzom vojnom kampanjom slomio je mamelučki otpor kod Aleksandrije i kod piramida u Gizi. U legendarnoj izjavi pred bitku, Napoleon je rekao: “Vojsko, s vrhova ovih piramida četrdeset stoljeća vas promatra!”, čime je simbolički povezao svoje osvajanje s historijskom veličinom Egipta.
No Napoleon nije bio tek osvajač. Već pri dolasku u Kairo, uspostavio je lokalnu vlast uz pomoć vijeća od devet egipatskih šejhova, savjetovanih od strane francuskih zvaničnika. U svakoj od 14 provincija osnovao je slične odbore (divane), s ciljem uvođenja upravnog reda i kontrole. Uveo je poštansku službu, kovnicu novca, sistem za opskrbu hranom, bolnice i sanitarne mjere protiv kuge. Egipat je, barem formalno, trebao biti moderniziran pod francuskom upravom.
Najizrazitiji oblik Napoleonove pragmatične genijalnosti bio je njegov pristup islamu. Duboko svjestan važnosti vjere u svakodnevnom životu Egipćana, Napoleon je od početka tvrdio da poštuje i podržava islam. U prvim proglasima Kairu, obraćao se kadijama, šejhovima i imamima tvrdeći da su Francuzi “istinski muslimani”, jer su, kako je rekao, “uništili papu, neprijatelja islama”.
Nastupao je kao zaštitnik Poslanika Muhameda, slavio njegov rođendan organiziranjem javnih svečanosti, paljenjem vatrometa i ispaljivanjem počasnih plotuna. Čak je predlagao izgradnju ogromne džamije kako bi francuski vojnici mogli obavljati molitve. Bonaparte je čitao Kur'an, koji je opisao kao “uzvišen” i sudjelovao u teološkim raspravama s egipatskim muftijama. Kada su ga ovi upitali je li spreman prihvatiti islam i podvrgnuti se obrezivanju, Napoleon je diplomatski odbio, no nagodio se: priznat će islam i štititi ga, ako oni njega priznaju kao “Božjeg glasnika i prijatelja Poslanika”.
Ova vjerska mimikrija nije bila plitka prevara, već izraz dubokog razumijevanja političke moći religije. Njome je Napoleon izbjegao otvoreni sukob s muslimanskim stanovništvom i zadržao stabilnost tokom svoje kratke vladavine u Egiptu.
Ipak, unatoč svim naporima, otpor nije u potpunosti izostao. Jedna pobuna u Kairu, potaknuta od strane vjerskih fanatika, odnijela je živote mnogih francuskih vojnika. Napoleon je tada, unatoč pritiscima iz Pariza da spali džamije i pogubi sve imame, odbio takve brutalne mjere. Umjesto toga, pogubio je samo vođe pobune, a ostatak situacije prepustio smirivanju. Ova reakcija dodatno je učvrstila njegov imidž kao razumnog, tolerantnog vladara.
Međutim, gubitak flote u bitci kod Abukira i potpuna izolacija od Francuske stavljali su francusku poziciju u Egiptu pod sve veći pritisak. Napoleon se krajem 1799. diskretno povukao u Francusku, ostavljajući zapovjedništvo generalu Kléberu.
