Postoji obilje dokaza da su u drugoj polovini 15. stoljeća srpski sveštenici imali ulogu sakupljača državnih prihoda. Stoga su, u određenom smislu, pod osmanskom vladavinom obavljali dvije funkcije istovremeno – vjersku i fiskalnu, uz to sudjelujući zajedno s osmanskim službenicima u prvim popisima lokalnog stanovništva

U kontekstu promjenjivih balkanskih prilika, današnji istočni albanski regioni, dolina Preševa, kao i regije Skopje, Kumanovo, Kratovo, Štip, ali i dalje, nakon raspada bizantske kohezije, našli su se u novim administrativnim organizacijama. Podsjetimo da je od kraja septembra 1391. do početka januara 1392. započelo formiranje Skopske pokrajine, dok je dolina Preševa s okolnim područjima uključena u Sandžak Kjustendil, koji je formiran oko 1402. godine.

Da privilegije Crkve i pravoslavnih vjernika nisu bile narušene od strane novih vladara u navedenim regijama, svjedoči ferman koji govori o obitelji redovnika iz Sandžaka Kjustendil, a vrijeme njegova proglašenja poklapa se s godinom formiranja ovog sandžaka.

Podsjećajući na stanje vjerskih objekata na područjima već formiranog sandžaka, ali i dalje, treba napomenuti da su u istočnim albanskim regijama i susjedstvu „obnova crkava i samostana“ bila posebno izražena tokom 13. i 14. stoljeća. Zapravo, neki od njih su bili radikalno promijenjeni kada je kralj Milutin (vladao 1282.-1321.) proširio svoju vlast na istočne albanske regije, kao i na današnju Sjevernu Makedoniju. Promjene ili preinake pod krinkom „obnove“ crkava i samostana nisu prestale ni kasnije.

Tako je krajem 15. stoljeća jedan od poznatih samostana, Pčinja (danas uključen u općinu Bujanovac – SL), bio „obnovljen“, i može se reći da su od tog vremena svi tragovi bizantskog doba iz njega izbrisani. Posljednji simboli u njemu izbrisani su 1489. godine od strane „obnovitelja“ Marina, koji je došao iz grada Kratova, a koji je prvi (ponovno) oslikao zidove ovog samostana.

Što se tiče situacije u srednjovjekovnom Kosovu, kao što je poznato tokom osmanske vladavine, Pećka patrijaršija ostala je jedinstvena crkvena organizacija svih pravoslavnih vjernika pod čijom su jurisdikcijom bili uključeni i Kosovari koji su u posljednjim stoljećima prešli na pravoslavlje, kao i oni koji su uspjeli očuvati svoj katolicizam.

Osim vlasti plemića, koja je bila prilično razgranata i koja je zapravo bila u procesu raspada, prvenstveno zbog fragmentacija koje su već bile prisutne u predosmanskoj fazi, pogoršanje situacije bilo je uzrokovano činjenicom da je osmanska vlast, oslanjajući se na vladajuću filozofiju, sama ojačala unutarnju organizaciju Pećke patrijaršije, dajući pravoslavnom svećenstvu državni karakter.

Ovaj ujedinjujući faktor, odnosno vjerski ili ovaj „žrtveni jarac“ Osmanskog Carstva, „pravoslavni svećenici materijalizirali su uzdizanjem kneza Lazara kao legitimnog vladara svih Srba, dok sam knez nije bio okrunjen“, pišu srpski historičari.

Sljedeća povlastica koju su pravoslavni svećenici dobili i koja je još više učvrstila njihovu saradnju s novim osmanskim vladarima bila je kontrola nad javnim novcem. Dakle, kada su nakon pada lokalnih srpskih i bugarskih vladara (nad istočnim teritorijima bilo je nekoliko neujedinjenih vladara) sveštenici već izgubili svoje mjesto u društvenoj hijerarhiji, a s tim i posjede i materijalnu podršku vladajuće elite, osmanska administracija, kako bi očuvala unutarnju koheziju i mir u zemlji, vratila ih je na scenu, još jače i sigurnije nego ikad prije.

Postoji obilje dokaza da su u drugoj polovici 15. stoljeća srpski crkveni čelnici dobili ulogu sakupljača državnih prihoda. Stoga su, u određenom smislu, pod osmanskom vladavinom obavljali dvije funkcije istovremeno – vjersku i fiskalnu, uz dodatak slučajeva kada su bili glavne osobe uključene zajedno s osmanskim službenicima u prvim popisima lokalnog stanovništva.

Stoga nije iznenađujuće da su mnoga imena na albanskim teritorijima tog doba, bilo da se radi o toponimima ili osobnim imenima, bila značajno iskrivljena.

Sljedeće zbližavanje između osmanskog sultanova dvora i srpskog faktora tog vremena došlo je u obliku brakova, kada su istaknute žene iz srpskih porodica slane na osmanski dvor. Od početka širenja svoje moći, osmanski sultani sklapali su političke brakove s kršćanskim princezama (bizantskim, srpskim, bugarskim i drugim). Smisao takvih brakova, u prvom redu, bio je osigurati ili postići saveze i potpunu podložnost teritorija na kojima su Osmanlije već kročile.


Brak kneževe kćeri Lazara, Olivere, s Bajazidom I primjer je takve politike, kao i kasnije slanje Mare, kćeri Đurđa Brankovića, Muratu II. Čak je i Lazarova kći, Olivera, postala poznata po uvođenju noviteta na sultanov dvor, uključujući konzumaciju alkoholnih pića i orgije.

No, što se tiče Arbanasa istočnih regija, tačnije onih iz doline Preševa, regije Kumanovo, Karadaka Skopja, Karadaka Gjilana, regija Gollak i Toplica, sljedeći brak na sultanovu dvoru, naime onaj Mare, loše se odrazio u smislu posljedica na organizaciju i iskazivanje njihovih vjerskih osjećaja, uključujući napore za očuvanje katoličke vjere ili povratak na prijašnju vjeru lokalnog stanovništva, posebice onih koji su živjeli u nizinama.

Kada je sultan Murat došao u Adrianopolj, poslao je Saruxha-pašu da dovede Maru na njegov dvor, a kada se vratio, doista je doveo „nevjestu“, ali su je pratila njezina dva brata. Sultan Murat već je imao drugu suprugu, ali kronike tog vremena kažu da je više volio Maru, koja je bila ljepša. Nakon što je veličanstvena svadba završila, sultan je ispratio nevjestinu braću, darivajući ih mnogim darovima. Zadovoljan Marom, sultan je organizirao zabave na kojima nije nedostajalo čak ni pića, koja su bila zabranjena muslimanima, napisala je istraživačica Ružica Čuk (1949. – 2007.).

Prema historičaru Mihailu Diniću (1899. – 1970.), „Mara je sultanu dala kao miraz Toplicu i Dubočicu, zatim neka područja sjeverno od planine Gollak. To se može dokazati u knjizi dugova Mihaila Lukarevića, za godine 1433., 1436. i 1438. godine, gdje su navedeni osmanski teritoriji u regiji Toplice: Slishani, Kamenica, Ivanja, Tupala, Dobroselani, Tolenoc i Kozlen“. Vijesti o Marinom braku nalazimo i kod bizantskog historičara Duke.

U međuvremenu, osmanski historičari, poput Ašikpašazadea i Neşrija, također su pisali o ovom događaju. No, postojao je i uvjet ovog braka koji je trebalo ispuniti. Osim plaćanja danka, sultan Murat II zatražio je snažne garancije da Mađarima neće biti dopušten prolaz kroz balkanske zemlje. Dakle, kako se može vidjeti, komunikacija Balkana sa Zapadom morala je biti prekinuta, što se prvenstveno loše odrazilo na vjerskoj razini, iako se ne može reći da je isto vrijedilo za trgovačku saradnju.

Četvrt stoljeća kasnije, Osmansko Carstvo također je učinilo službenim miletima koji su već bili „smješteni“ unutar njegovog teritorija. Stoga su pod pokroviteljstvom sultana Mehmeda II Osvajača formirana četiri službena mileta: muslimanski, pravoslavni, jevrejski i armenski, a to se dogodilo u razdoblju od sedam godina. Temelji pravoslavnog mileta postavljeni su 1454. godine.

Pravoslavni milet nazvan je „Rum“ ili „Roma“. Naziv „Rum Milet“, kasnije poznat kao Rumelija, označavao je istočni milet, odnosno bizantski milet. Na čelu „Rum Mileta“ stajao je patrijarh Carigrada, koji je takođe bio odgovoran sultanu i nužno je bio garant stabilnosti pravoslavnih kršćana unutar carstva.

Jevrejski milet formiran je godinu dana kasnije. Sultan je osobno pozvao Musu Kapsaliju, koji je u to vrijeme živio u Carigradu, i imenovao ga glavnim rabinom (Hacam başi). Armenski milet formiran je 1461. godine, kada je sultan uputio sličan poziv armenskom biskupu Joakimu, koji je imenovan patrijarhom. Međutim, armenski vjernici bili su podijeljeni u dva mileta: armensko-gregorijanski i armensko-katolički.

Nakon osmanskog osvajanja Balkana, došlo je do dezintegracije i crkvene reorganizacije. Tako je Patrijaršija u Trnovu (Bugarska) bila podređena Carigradskom patrijarhu, dok je Pećka patrijaršija bila podređena Ohridskoj arhiepiskopiji. Uz islamizaciju, istovremeno su se pojavile tendencije (re)katolicizma među Balkanima (uključujući Albance istočnih regija).

„Opasnost od pokatoličavanja Slavena na Balkanu pojavila se u trenutku kada su Rim i neke zapadne zemlje obećavale vojnu i moralnu pomoć, a istovremeno iskazivale pretenzije na širenje katolicizma u zemljama kojima bi pomoć Rima i zapadnih zemalja bila pružena. U to vrijeme, mnogi katolički misionari krstarili su jadranskim zemljama, Hrvatskom, Bosnom, Srbijom i Rumunijom i uspjeli su privući pod papinu zastavu više ili manje kršćana (pravoslavaca). U nekim gradovima navedenih zemalja, ovi misionari podigli su crkve, uspostavljajući katoličke kolonije, koje su solidno funkcionirale“, napisao je bugarski istraživač Georgi Dančev.

Što se tiče Albanaca i njihovih napora da očuvaju svoj identitet, sljedeće mišljenje, iako se može smatrati ne baš optimističnim, ipak prikazuje situaciju i raskrižje s kojima su se suočavali u prvim osmanskim stoljećima. „Albanci (Arbanasi) prihvatit će islam pod turskim pritiskom i postat će najžešći neprijatelji kršćanstva!“, napisao je apostolski prefekt u Albaniji, fra Kerubini, u svojim komunikacijama s venecijanskim krugovima.

Tačno, oko dva stoljeća ranije, odnosno kada je fra Kerubini podigao uzbunu, prema bugarskom učenjaku Georgiju Danevu, Novo Brdo postalo je središte gdje je započeo sukob crkvenih interesa. Kao dokazano privredno i kulturno središte, Novo Brdo postalo je poznato i po osobama koje su tamo živjele, među njima i konzul Dubrovnika. Kasnije se tamo smjestila i poznata bizantska porodica Kantakuzena. Tako je najpoznatiji član ove porodice u to vrijeme, Dimitrije Kantakuzen (1435.-1487.) preuzeo inicijativu za pokretanje antikatoličke kampanje već početkom 15. stoljeća.

To takođe dokazuje da su Novo Brdo, ali i srednjovjekovno Kosovo, postali teritorija gdje su se sukobili interesi zapadne i istočne crkve. Porast katoličkih vjernika u Novom Brdu i okolnim područjima, dolazak rudara u velikom broju, te rast dubrovačkih i jadranskih kolonija u ovom gradu nedvojbeno su bili okolnosti koje su utjecale na kontinuirani porast broja katolika, uz potporu propagande raznih misionara.

IZVOR: KOHA DITORE