Znate li da se na gradilištu u Zagrebu ne slažu samo cigle? Sukob Indijca i Pakistanca, jedan Bosanac između njih, dizalica iznad — i raspjevani Halid na Nokiji. Dobrodošli u nuklearni rat na Trešnjevci, gdje će posljednje riječi prije potopa možda izreći Mujo i Haso.

Na gradilištu u srcu Trešnjevke, dok sunce udara po hrđavim skelama i vrećama cementa, dvojica „crnih“ i jedan „Bosančeros“ miješaju život. Tako ih zovu hrvatski domorodci, Zagrepčani s dna kace, prolaznici… kada nisu politički korektni u izjavama za hrvatske medije.

“Crni” i “muslići”; Jedan iz New Delhija, drugi iz Islamabada, treći iz Zenice. Jedan Pakistanac, drugi Indijac, treći Bošnjo koji se odaziva na ime „Bosanac“. Oni među sobom znaju razliku. Znaju je u jeziku, u mirisu hrane, u tonalitetu molitvenih šaptanja prije spavanja. Ali u očima domaćih — isti su. Dva tamna tijela na suncu. I jedan pride izašao iz vica. Dvije sjene s juga i jedna sa sredine Balkana, s natpisom na radničkoj majici: “Je*** zemlju koja Bosne nema!”

Smrde, kažu, na curry, incense, patchouli, garam masalu, luk i ćevape. Iako nikome ne smeta miris roštilja iz birtije preko puta, gdje se na ražnju vrti krme uvezeno iz britanskog Yorkshira. Sve su ispekli — i kolonije, i krmad, i laži. Samo je propaganda ostala krvava iznutra. Medium rare.

Jedan miješa beton, drugi slaže cigle, treći im dovikuje: “Nema odmora dok traje obnova.” Jedan sanja o vizi za dalje na Zapad. Možda dođe do Londona. Možda nađe zlatno krme. Ponekad noću, kad zaspe kasnije, vidi majku kako mu maše s terase i pita: “Jesi gladan, sine?”

Drugi bi da umjesto cementa miješa švicarsku valutu.

Treći samo hoće da ga puste da puši u rahatluku i da ga više niko ništa ne pita. On ima iskustvo rata i tampon-zone. Kad ga pitaš ko je prvi počeo, samo slegne ramenima i odgovori: “Duga priča, a život kratak.” Ne bi on da se nikome zamjeri.

Sva trojica spavaju u istoj baraci koja je prije toga služila kao spremište za azbest i neplaćene dugove. Spavaju uz šum strojeva, pod zveckanjem praznih limenki i pod istim krovom koji prokišnjava.

Gradilištem komandira Ivek iz Bedekovčine. Ivek zna sve. Zna kad treba stegnut plaću, kad treba složit laži u jeftini sendvič iz Konzuma i kad treba viknut “ajmo, majstore”. Ivek ne razlikuje Islamabad od New Delhija, niti Zenicu od Teherana, ali zna da su svi oni jeftiniji od Poljaka. Ivek ima oči mutne od betonske prašine i rukavice koje nikad ne skida — samo red, red i još jedan podzid.

U toj baraci, pod istim jastukom, rasplamsa se stari plamen. U vijestima – rakete preko Kašmira. Na gradilištu – tišina. Pa trzaj. Pa riječ na riječ. Pa pogrda. Sijevne nešto.

Jedna cigla, kao da je pala s neba, udara u pod. Zatim druga. Onda šaka. Onda mržnja. Dva muškarca, isti znoj, iste kosti, iste vene, tuku se ciglama kao da se tuku stotine godina kolonijalizma. Krv iz nosa Pakistančeva miješa se sa suzom u oku Indijca. Bosanac ih gleda kao da je Nesvrstani, kao da je službenik UNPROFOR-a. Malo šuti. Malo kaže: “Ko nas to zavadi, je** vas Tito!”

A iznad njih — samo dizalica, koja ne zna čiji su mrtvi. Lebdi iznad njih kao ravnodušno božanstvo građevinskog poretka — vidi sve, diže sve, ali ne spušta ništa osim tereta.

Navečer se vraćaju u istu baraku. Ušute. Jedan ima ogrebotinu. Drugi gleda kroz nju. Treći puši cigar iz bočne rupe. Sutra opet skela. Opet beton. Opet Ivek.

I dok se oni bore ciglama i šutnjom, iz susjedne zgrade dopire dimna zavjesa indijskih mirišljivih Shiva Shakti štapića. Gospođa Melita s drugog kata vježba jogu, s nogom iza vrata i glavom u oblacima. Stan joj je bijel, minimalistički, s bonsai drvcem pored prozora i difuzorom na ormariću koji tiho zuji. Na zidovima vise apstraktne slike u bojama čakri. Ništa nije prljavo, ali sve je prazno kao frižider u petak navečer. Meditira na prazninu, pokušava se ‘resetirati’ od teškog života u marketinškoj agenciji. U sobi joj vise mandale, kristali, tibetanske zdjele, vibrator i knjiga o tantričkom iscjeljenju.

„Om Shanti“, mantra, i spaja se s univerzumom, dok pije antibaby pilule zbog hormonske terapije i razmišlja hoće li prije menopauze naići na kakvog gurua koji će joj pronaći G-točku za kozmički orgazam.

Ispod nje, Pakistanac i Indijac brišu krv s rukava i šute. Bosanac pritisne replay na staroj Nokiji. Pusti se Halid — “…Ko bi rek'o čuda da se dese pa Miljacka mostove odnese.“

Na zidu između njih viri novinski naslov: “Kašmir na ivici nuklearnog rata.”

A onda — kao da se svijet sjeti samog sebe — dođu monsuni.

I padaju.

I padaju.

I peru Zagreb, Trešnjevku, beton, krv, sve slojeve koje su ljudi naslagali od nesporazuma i gnjeva.

Možda će nas Miljacka odnijeti negdje daleko.

Svaka mržnja je egzil iz razuma.

Kažu da je baba Vanga prorekla: posljednje riječi prije potopa izreći će Mujo i Haso.

I svi će umrijeti — od smijeha.