Desetogodišnja borba za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju Bošnjaka muslimana svoj vrhunac dosegla je 15. aprila 1909. godine kada je Zemaljska vlada ozakonila Statut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova, poznatiji kratko kao Štatut

Austro-Ugarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine označila je prekretnicu za Bošnjake, odnosno, muslimansko stanovništvo koje je stoljećima živjelo u okviru Osmanskog carstva. Dolaskom nove vlasti, tradicionalni sistemi upravljanja vjerskim, prosvjetnim i vakufskim poslovima bili su narušeni, a Bošnjaci su se suočili s prijetnjama svom identitetu, vjeri i imovini.

Ova situacija potakla je organizirani otpor poznat kao Pokret za vjersku i prosvjetnu autonomiju, koji je kulminirao donošenjem Statuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova 1909. godine. Ovaj dokument, iako ograničen u svom dosegu, predstavljao je značajan korak u borbi Bošnjaka za očuvanje svojih prava pod okupacijskom vlašću.

Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine, Austro-Ugarska je dobila mandat za upravljanje Bosnom i Hercegovinom, čime je Osmansko carstvo izgubilo stvarnu kontrolu nad ovim područjem. Novopazarska konvencija iz 1879. godine jamčila je muslimanima slobodu vjeroispovijesti, pravo na održavanje veza s halifom u Carigradu, te sigurnost njihove imovine. Međutim, stvarnost je bila daleko od tih obećanja. Austro-Ugarska vlast nastojala je centralizirati upravu, uključujući kontrolu nad islamskim institucijama, što je izazvalo otpor Bošnjaka.

Prvi reisul-ulema, Mustafa ef. Hadžiomerović, imenovan je carskim dekretom, što je izazvalo sumnju među Bošnjacima u njegovu nezavisnost. Osim toga, vakufska imovina, ključna za finansiranje vjerskih, obrazovnih i humanitarnih aktivnosti, bila je izložena oduzimanju ili preusmjeravanju. Naprimjer, sarajevsko groblje Čekrkčinice pretvoreno je u javni park, a na vakufskom zemljištu Musalle izgrađena je zgrada Zemaljske vlade, danas Predsjedništva BiH. Ovi potezi doživljavani su kao napad na islamski identitet.

Ključni događaj koji je pokrenuo organizirani otpor dogodio se u Mostaru 1899. godine. Petog maja građani su se okupili na skupštini povodom otmice i prisilnog pokrštavanja maloljetne djevojčice Fate Omanović iz sela Kuti. Vijest da je djevojčica nestala, uz sumnje da su je katolici odveli u Dalmaciju radi pokrštavanja, izazvala je snažan bijes. Skupština je rezultirala osnivanjem Odbora od 12 članova na čelu s hercegovačkim muftijom Ali Fehmi ef. Džabićem, uglednim vjerskim i intelektualnim vođom.

Odbor je isprva zahtijevao od vlasti pronalazak i povratak Fate Omanović, no slučaj je brzo prerastao u širi izraz nezadovoljstva. Bošnjaci su bili frustrirani austrougarskom politikom prema vjerskim institucijama, imenovanjem zvaničnika i upravljanjem vakufima. Mostarski odbor postao je središte otpora, a slučaj Fate Omanović katalizator za artikuliranje zahtjeva za autonomijom u vjersko-prosvjetnim i vakufskim poslovima.

U oktobru 1899. godine, Odbor je izradio nacrt statuta za autonomnu vakufsko-mearifsku zakladu u Hercegovini. Ovaj dokument bavio se ključnim pitanjima, uključujući nadzor nad vjerskom literaturom, odnosno, osiguravanje da se islamska literatura ne cenzurira ili zabranjuje. Među zahtjevima su bili i onaj o sprječavanju vrijeđanja islamskih institucija, tačnije, zahtjev za zaštitu islamskih običaja u javnim ustanovama poput škola, bolnica i vojske, zatim osnivanje autonomnih institucija, odnosno, formiranje vjerskih i vakufskih organa neovisnih o vlastima.

Nacrt je izražavao nepovjerenje prema zvaničnicima imenovanim od strane Vlade te zahtijevao samostalnost u upravljanju islamskim poslovima. Austrougarska vlast odbila je nacrt 1900. godine, smatrajući ga neosnovanim. Umjesto popuštanja, vlasti su pojačale pritisak: muftija Džabić smijenjen je s dužnosti, a mostarska kiraethana, mjesto okupljanja opozicije, zatvorena je.

Ove mjere nisu ugušile pokret, već su ga proširile na cijelu Bosnu i Hercegovinu. I drugui gradovi pridružili su se mostarskom otporu, a Bošnjaci su počeli prikupljati potpise i sredstva za daljnju borbu. Pokret je dobio široku podršku, uključujući i podršku uglednika poput Ali-bega Firdusa i Bekir-bega Tuzlića, koji su kasnije preuzeli vođstvo.

Krajem februara 1901. godine započeli su pregovori između bošnjačkih predstavnika i austrougarskih vlasti, predvođenih Hugom von Kutscherom, diplomatom i orijentalistom zaduženim za kulturnu integraciju Bosne i Hercegovine. Pregovori su bili složeni zbog dubokih razlika u stajalištima. Bošnjaci su zahtijevali autonomiju u vjerskim i vakufskim poslovima, dok su vlasti nastojale zadržati kontrolu, posebice kako bi spriječile bilo kakav utjecaj osmanskog sultana. Kada je u pitanju bio izbor i sastav Ulema-medžlisa, Bošnjaci su tražili da ovaj vrhovni vjerski organ biraju sami, dok su vlasti insistirale na svom utjecaju. Raspravljalo se o imenovanju reisul-uleme i muftija, ko ima pravo birati i potvrđivati najviše vjerske zvaničnike.

Sporna je bila i nadležnosti carigradskog mešihata jer su Bošnjaci željeli očuvati simboličnu vezu s Carigradom kroz izdavanje Menšure kao i državne subvencije, odnosno, finansiranje vjerskih institucija i njihova nezavisnost od državnog budžeta.

Pregovori su bili odugovlačeni, djelimično zbog Kutscherine strategije da zamori bošnjačke pregovarače. Godine 1902. muftija Džabić otputovao je u Carigrad kako bi se posavjetovao s vjerskim autoritetima, što je vlast iskoristila za zabranu njegovog povratka, optuživši ga za nagovaranje Bošnjaka na iseljavanje. Ova odluka izazvala je proteste koji su kulimnirali odlaskom delegaciju koja je 1902. godine u Budimpešti predala protest austrougarskom parlamentu.

Nakon Džabićevog odlaska, vođstvo su preuzeli Ali-beg Firdus i Bekir-beg Tuzlić. Godine 1906. održani su izbori među muslimanskim stanovništvom, na kojima su izabrani delegati koji su formirali Egzekutivni odbor. Ovaj odbor postao je ključno tijelo za daljnje pregovore, proširivši agendu na politička i agrarna pitanja, što je izazvalo kritike zbog odvajanja od primarnih ciljeva.

Glavni razlog bošnjačkog nezadovoljstva bila je austrougarska politika prema vakufskoj imovini. Vakufi su bili ključni za finansiranje džamija, medresa, humanitarnih ustanova i obrazovanja, ali su bili izloženi oduzimanju ili preusmjeravanju. Sarajevski memorandum iz 1900. godine detaljno opisuje nepravde, uključujući rušenje džamija, pretvaranje grobalja u parkove i gradnju javnih zgrada na vakufskom zemljištu. Bošnjaci su optuživali vlasti za agresivnu katoličku propagandu, posebice zbog prozelitizma koji je ugrožavao njihov vjerski identitet.

Memorandum je isticao da su povrede islamskih svetinja dovele do iseljavanja Bošnjaka u Osmansko carstvo, što je predstavljalo prijetnju opstanku zajednice. Narimjer, reisul-ulema je bio kritiziran zbog traženja izjava lojalnosti od muslimana, što je doživljavano kao izdaja interesa zajednice.

Nakon godina borbe, u decembru 1908. godine nastavljen je rad na izradi Štatuta, posebno nakon aneksije Bosne i Hercegovine, koja je smanjila političku osjetljivost veza s Carigradom. Posebna komisija, sastavljena od predstavnika vlasti i Egzekutivnog odbora, usuglasila je tekst Statuta, koji je car Franjo Josip odobrio 15. aprila 1909. godine. Statut je stupio na snagu prvog maja iste godine.

Statutom je uspostavljen Vakufski sabor, sastavljen od reisul-uleme, muftija, direktora vakufa i 24 člana, zadužen za upravljanje vakufskom imovinom. Uspostavljen je i ulema-medžlis, vrhovni vjerski organ, biran od strane muslimanskog stanovništva. Riješeno je i pitanje izbora reisul-uleme, kompromisno rješenje gdje „izborna kurija“ bira tri kandidata, car imenuje jednog, a šejh-ul-islam izdaje Menšuru. Prije toga prva dvojica reisul-ulema, Mustafa ef. Hadžiomerović i Mehmed Teufik ef. Azapagić, nisu uopće dobili menšure od šejhul-islama.

Statut je regulirao upravljanje vakufima, osiguravajući da služe vjerskim i prosvjetnim svrhama, te omogućio reforme poput obnove Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu i Fejzije u Travniku. Odmah po donošenju Štatuta, tadašnji reisul-ulema Azapagić podnio je ostavku te je novi reisul-ulema hafiz Sulejman ef. Šarac izabran i imenovan po odredbama Štatuta, odnosno, dobio je menšuru od šejhul-islama iz Istanbula.

Unatoč značaju, autonomija je bila ograničena. Austro-Ugarske vlasti zadržale su utjecaj u imenovanju zvaničnika i upravljanju vakufima. Aneksija 1908. godine umanjila je simbolički značaj postignute autonomije, a vlasti su zadržale ingerencije u ključnim pitanjima. Autonomija je ukinuta 1930. godine u Kraljevini Jugoslaviji, kada je reisul-ulema Džemaludin Čaušević odbio podrediti se diktaturi kralja Aleksandra.