Logistika ovog morbidnog turizma bila je zastrašujuće jednostavna i oslanjala se na legalne kanale lovnog turizma. Osumnjičeni su granice prelazili sa urednim dozvolama za transport lovačkog naoružanja, tvrdeći da idu u lov na krupnu divljač u unutrašnjost Srbije ili na Romaniju. Profil počinilaca koji izranja iz spisa šokirao je javnost

Opsada Sarajeva, najduža u modernoj historiji ratovanja, decenijama je tretirana kao sukob vojski i ideologija. Međutim, mračna fusnota o „stranim turistima“ koji su plaćali da bi sa položaja Vojske Republike Srpske pucali na civile, godinama je opstajala na margini, između urbane legende i potisnutog svjedočanstva.

Istraga koju je u novembru 2025. godine pokrenulo tužilaštvo u Milanu, a koja je kulminirala operacijama u Torinu i Alessandriji u martu 2026. godine pretvorila je ove jezive priče u konkretne sudske spise. Italijanski istražitelji sada slažu mozaik u kojem glavne uloge ne igraju profesionalni plaćenici, već naizgled uzorni građani Pijemonta, strastveni lovci koji su divljač zamijenili ljudskim metama.

Tužitelj Alessandro Gobbis fokusirao je istragu na grupu Italijana osumnjičenih za učešće u takozvanom „Sarajevo Safariju“. Prema navodima iz torinskog izdanja lista La Repubblica, tragovi vode do penzionera, bivših vozača kamiona i preduzetnika iz okoline Pordenonea, Trsta i Torina. Ono što ovaj slučaj čini pravno specifičnim jeste kvalifikacija djela: ubistvo s predumišljajem i posebnom okrutnošću. U italijanskom pravosuđu takva djela ne zastarijevaju, što omogućava procesuiranje zločina počinjenih prije više od tri decenije. „Zločin ne zastarijeva jer se radi o ubistvima s predumišljajem počinjenim s posebnom okrutnošću. Identifikacija torinskih kontakata ključna je jer su oni bili logistički most između Italije i Pala“, pojašnjava izvor blizak istražnom timu.

Logistika ovog morbidnog turizma bila je zastrašujuće jednostavna i oslanjala se na legalne kanale lovnog turizma. Osumnjičeni su granice prelazili sa urednim dozvolama za transport lovačkog naoružanja, tvrdeći da idu u lov na krupnu divljač u unutrašnjost Srbije ili na Romaniju. Profil počinilaca koji izranja iz spisa šokirao je javnost.

„Nisu to bili profesionalni vojnici, već ljudi iz susjedstva, strastveni lovci koji su zamijenili divljač u šumama Pijemonta za ljudske mete na sarajevskim ulicama. Među njima su poduzetnici i umirovljenici koji su desetljećima čuvali ovu mračnu tajnu iza fasade uglednih građana“, navodi se u dokumentaciji tužilaštva.

Putanja je bila precizno utvrđena i dobro podmazana novcem. „Organizacija je bila besprijekorna: polazak iz Trsta, prelazak granice s dozvolama za lov na krupnu divljač, a potom privatnim kanalima do Pala. Tamo su ih čekali vodiči koji su ih, uz plaćanje u gotovini, tadašnjim njemačkim markama, odvodili na položaje odakle se grad vidio kao na dlanu“, stoji u opisu rute kojom su se kretali ovi morbidni turisti.

Cijena jednog „vikenda ubijanja“ varirala je, ali istražni dokumenti spominju iznose između 5.000 i 10.000 tadašnjih njemačkih maraka. Najmračniji detalj istrage odnosi se na posebnu tarifu za najranjivije mete. „Posebna ‘nadoplata’ tražila se za pogotke u djecu, što ovaj slučaj svrstava među najmorbidnije zločine zabilježene u modernoj europskoj povijesti“, stoji u izvještaju koji citira istražne dokumente.

Ključni podsticaj za otvaranje slučaja bio je dokumentarni film slovenskog režisera Mirana Zupaniča, ali su pravi zamah istrazi dali novi svjedoci – bivši obavještajci i vojnici koji su odlučili progovoriti nakon trideset godina šutnje. Jedno od svjedočenja, koje je postalo dio zvaničnog zapisnika, opisuje atmosferu na položajima iznad opkoljenog grada: „Vidio sam ih kako se smiju dok su provjeravali optiku na puškama. Pili su rakiju i ponašali se kao da su na običnom izletu, dok su s druge strane nišana bili ljudi koji su samo pokušavali natočiti vodu ili prijeći ulicu.“ Ova dehumanizacija žrtve, gdje se ljudsko biće tretira kao trofej, srž je optužnice koja se priprema u Milanu.

Pretresi izvršeni u okolini Alessandrije otkrili su materijalne dokaze koji prevazilaze puko svjedočenje. Zaplijenjeni su stari dnevnici putovanja, albumi sa fotografijama iz ratnog perioda i prepiske koje sugerišu da su ovi „izleti“ bili organizovani u malim, zatvorenim krugovima povjerenja. Istražitelji vjeruju da su torinski kontakti služili kao logistički most, organizujući prevoz i garantujući diskreciju.

Sarajevo je tokom opsade bilo laboratorija za razne oblike ljudske patologije, ali fenomen „safarija“ izdvaja se po svojoj čisto komercijalnoj prirodi. Dok su se strani dobrovoljci borili na različitim stranama iz ideoloških ili vjerskih pobuda, „turisti-snajperisti“ su dolazili iz čiste dokolice i sadizma, plaćajući privilegiju da oduzmu život bez rizika da budu pogođeni.

Pitanje koje se postavlja u javnosti Italije, ali i Bosne i Hercegovine, jeste kako je moguće da su ovakvi zločini ostali neistraženi ovoliko dugo. Odgovor leži u savršenoj krinki „lovnog turizma“. Devedesetih godina, carinske kontrole su bile fokusirane na šverc nafte, cigareta i teškog naoružanja, dok su lovačke dozvole i oprema bogatih zapadnjaka rijetko izazivale sumnju. Oni su bili „nevidljivi“ počinioci, zaštićeni svojim statusom stranaca i korumpiranošću lokalnih komandanata koji su u njihovoj morbidnoj radoznalosti vidjeli lak izvor čvrste valute.

Danas, u proljeće 2026. godine, pravda pokušava sustići vrijeme. Tehnološki napredak u analizi starih snimaka i fotografija, u kombinaciji sa prekograničnom saradnjom policijskih agencija, suzio je prostor za manevar onima koji su mislili da su njihovi zločini ostali zakopani u brdima oko Sarajeva. Alessandro Gobbis i njegov tim ne traže samo izvršioce, već i one koji su profitirali od ove trgovine smrću.

Ovaj slučaj nije samo pravni proces; on je suočavanje sa najmračnijim porivima ljudske prirode koji se bude u uslovima nekažnjivosti. Dok se žrtve Sarajeva sjećaju svakog pucnja koji je prekinuo tišinu redova za vodu, Italija se budi uz saznanje da su neki od tih pucnjeva došli iz pušaka njihovih komšija, ljudi koji su se nakon „lova“ vraćali u mirne gradove Pijemonta, nastavljajući svoje život kao da se ništa nije dogodilo.

Pravda za Sarajevo, nakon tri decenije, sada bi mogla doći iz sudskih dvorana Milana i Torina, dajući odgovore na pitanja koja su predugo bila prešutkivana.