Saborska sjednica u Zagrebu 25. juna 1991. bila je kulminacija procesa započetog još u ljeto 1990, kada su u Hrvatskoj održani prvi višestranački izbori nakon Drugog svjetskog rata. Predsjednik Franjo Tuđman i novoizabrana politička elita već tada su nagovijestili želju za izlaskom iz zajedničke države, što je dodatno pojačano porastom velikosrpskih ambicija iz Beograda i jačanjem kontrole Slobodana Miloševića nad federacijom i vojskom

Na današnji dan prije 34 godine, 25. juna 1991. godine, Republika Hrvatska i Republika Slovenija istovremeno su proglasile svoju nezavisnost i time službeno započele proces raspada dotadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Taj historijski datum označio je kraj jedne epohe i početak krvavog razdoblja u kojem će bivše jugoslovenske republike pokušati ostvariti svoju državnost usred oružanih sukoba, političkih podjela i dubokih međunacionalnih tenzija.

Saborska sjednica u Zagrebu 25. juna 1991. bila je kulminacija procesa započetog još u ljeto 1990, kada su u Hrvatskoj održani prvi višestranački izbori nakon Drugog svjetskog rata. Predsjednik Franjo Tuđman i novoizabrana politička elita već tada su nagovijestili želju za izlaskom iz zajedničke države, što je dodatno pojačano porastom velikosrpskih ambicija iz Beograda i jačanjem kontrole Slobodana Miloševića nad federacijom i vojskom.

Rezultat referenduma održanog 19. maja 1991. bio je jasan: više od 92% birača izjasnilo se za samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku. Na osnovu toga, Sabor je 25. juna usvojio ključne dokumente – Deklaraciju o samostalnosti, Ustavnu odluku o suverenosti i Ustavne zakone o tranziciji. U isto vrijeme usvojena je i Povelja o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, što je bio pokušaj ublažavanja tenzija, iako u praksi nije naišla na šire povjerenje među srpskim stanovništvom.

U ekspozeu pred poslanicima, predsjednik Franjo Tuđman kazao je:

„S neskrivenim zadovoljstvom i ponosom objavljujemo cijelome svijetu suverenu volju hrvatskoga naroda da se današnjim danom Republika Hrvatska proglašava samostalnom i suverenom državom…“

Ipak, svjesni složenosti međunarodne situacije, saborske vlasti su ostavile otvorena vrata mogućem konfederalnom uređenju u obliku saveza suverenih država, ali pod uvjetom potpune jednakopravnosti.

Istog dana, 25. juna, i slovenski Državni zbor usvojio je odluku o samostalnosti. No za razliku od Hrvatske, Slovenija je bila kompaktna nacionalna zajednica, bez značajnih etničkih podjela, i stoga spremnija da odmah krene u sukob s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA), koja je 26. juna pokušala silom preuzeti granične prijelaze.

Počinje Desetodnevni rat – prvi oružani sukob u raspadu Jugoslavije. Slovenska Teritorijalna odbrana (TO), pod zapovjedništvom Janeza Janše, brzo i efikasno odgovara, koristeći taktičke metode odsijecanja kolona JNA, uništavanja logistike i blokiranja komunikacija. Uprkos slabijem naoružanju, Slovenci su pokazali efikasnost koja je iznenadila vojni vrh JNA.

Tokom desetodnevnog rata, JNA je izgubila između 44 i 65 vojnika, a više od 230 borbenih vozila je uništeno, uključujući 31 tenk i dva helikoptera. Slovenska strana imala je 18 poginulih – osam pripadnika TO, četiri policajca, šest civila – a život je izgubilo i šest stranaca. Među poginulima je i 23 državljana Srbije. Hiljade vojnika JNA, većinom mladih regruta iz cijele Jugoslavije, našlo se u zamci. Mnogi su zarobljeni ili ostavljeni bez podrške, što je izazvalo i unutrašnje frustracije unutar JNA.

Milan Kučan, tadašnji predsjednik Slovenije, kasnije je pred Haškim tribunalom posvjedočio da je otpor bio planiran jer je centralna vlast u Beogradu „kadrovski preuzimala republike“ putem mitinga i pritisaka, a pokušaj mitinga u Ljubljani iz 1989. bio je jasan pokazatelj da Slovenija više nije poželjni partner u zajednici kojom upravlja Milošević.

Reakcija Srbije bila je istovremeno agresivna i kalkulativna. Slobodan Milošević nije iskreno branio jedinstvo Jugoslavije, već je želio da zadrži kontrolu nad teritorijama gdje Srbi čine većinu, što je značilo da će se Slovenija pustiti – ali Hrvatska, s velikim srpskim stanovništvom, ne.

JNA je pokušala slomiti slovenski otpor bez pune političke podrške. General Marjan Čad je bez formalnog odobrenja poslao jedinice prema granici s Italijom i Austrijom, ali nije dobio potrebna naređenja iz Beograda, što je dodatno oslabilo moral vojske. Kada je postalo jasno da se Slovenija uspješno brani, prioritet je brzo preusmjeren na Hrvatsku, gdje je već počinjala otvorena pobuna Srba – u Kninskoj Krajini, na Baniji, u Lici i Slavoniji.

Hrvatska u tom trenutku nije imala pravu vojsku. Pokušaji da se tenkovske kolone JNA koje su išle prema Sloveniji zaustave, rezultirali su žrtvama među civilima – među njima i smrt Ravena Čuvala. Premijer Josip Manolić je te noći sazvao hitnu sjednicu Vlade, a donijeta je i odluka da se Sloveniji pruži pomoć, iako je vojno Hrvatska bila u podređenom položaju.

Sjednica je privukla pažnju američke diplomatije. Generalni konzul SAD-a Mike Einik odmah se interesovao za stav Hrvatske. Iako je diplomat Davorin Rudolf izjavio da će Hrvatska pomoći Slovencima, reakcija SAD-a jasno je pokazivala njihovu bojazan da bi otvoreni front na dvije strane bio katastrofalan.

Evropska zajednica je brzo reagovala, posredovanjem “Trojke” ministara vanjskih poslova iz Nizozemske, Luksemburga i Portugala. Brijunska deklaracija, potpisana sedmog jula, uspostavila je tromjesečni moratorij na sve odluke o nezavisnosti. JNA se u naredna tri mjeseca povukla iz Slovenije, što je označilo de facto priznanje slovenske samostalnosti.

Dan 25. juna 1991. ostaje jedan od najznačajnijih datuma u povijesti jugoistočne Evrope. Tog dana je Jugoslavija, kakva je postojala od 1918., a redefinisana 1945., prestala postojati kao zajednička država. Iako će ratne strahote tek uslijediti, tog dana su dva naroda – hrvatski i slovenski – jasno i javno odlučili da više ne žele biti dijelom unitarne države pod kontrolom jednog centra moći.