Kolumnist, novinar, profesor filozofije i sociologije Dragan Bursać u zagrebačkoj dvorani Novinarskog doma predstavio je knjigu „Žuta kabanica“ u organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine za Grad Zagreb. Knjiga je zbir kolumni i svjedočanstvo o žrtvama, zločinima, njihovim počiniteljima i nalogodavcima zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini 90-ih godina. Uz autora, o knjizi je govorio i ulomke čitao književnik Enes Kišević, dok je moderator prof. dr. Sead Alić vodio dijalog s publikom.

Okupljenima se obratio saborski zastupnik Armin Hodžić u ime Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba i podsjetio da je ovo okupljanje, u kontinuitetu i tradicionalno, „Dani bijelih traka“, prilika za prisjećanje na žrtve Prijedora i okolice, koje često ostanu po strani i zaboravljene.

„Današnja organizacija, a i vaše prisustvo, pokazuje da ih mi nismo zaboravili i da će i dalje živjeti u sjećanjima i da ćemo podsjećati na sve ono što se dogodilo. Osjećam se bijedno kada kažem da činim ovo da se nikad ne zaboravi i da se nikad ne ponovi iz jednostavnog razloga – jer se stalno ponavlja i stalno se zaboravi, unatoč svemu što radimo. Međutim, ponavlja se u još gorim oblicima, u Palestini, u Gazi i u Ukrajini, gdje nevini ljudi ginu, gdje ubijaju djecu, otprilike sve ono što se dešavalo i u BiH u 90-im godinama. Unatoč tome što se ovo nekada čini kao Sizifov posao, na nama je da ustrajemo, da podsjećamo, na nama je da ne zaboravljamo i da se sjećamo svih onih ljudi koji su nedužno stradali“, poručio je Hodžić.

Svoje misli i opservacije nakon pročitane prve priče iz knjige govorio je pjesnik Enes Kišević koji je, između ostaloga, rekao:

„Svojom knjigom ‘Žuta kabanica’, ovaj književnik i novinar podigao je spomenik dobrim ljudima u zlim vremenima. Ova je knjiga mala kao oko, ali u nju stane i nebo i zemlja, čak stane i ono što čovjek, ako je imalo čovjek, ne može ni zamisliti. Ovo je knjiga o ljudima i neljudima, o ljudskoj dobroti i ljudskim nemanima. Bosna i Hercegovina može uspjeti samo i jedino kao jedinstvena i nedjeljiva država svih njenih građana i to kroz legendarno moto: ni srpska, ni hrvatska, ni bošnjačka, nego i srpska, i hrvatska, i bošnjačka.

Bursaćeva je knjiga lakša od zraka, a teža od zemlje. Ona je jedina kost malenog Salmira, temeljna kost naše istine. Nije im uspjelo poubijati nas onako kako su planirali; ne samo da nas nema više među živima, nego da nas nema ni u smrti, ni u knjigama rođenih, ni u knjigama mrtvih.“

„Ako se sve svede na komemorativnu demokraciju, onda možemo i mi, nesretni kakvi jesmo, završiti u nekom novom fašizmu. Upravo zbog toga da to ne bi bilo tako, moramo uvijek i na svakom mjestu govoriti, govoriti, govoriti i postavljati pitanja“, naglasio je profesor Sead Alić.

Pojašnjavajući svoj dojam o autoru, Alić ga je definirao kao nekoga ko “čvrsto stoji iza stavova o jedinstvenosti Bosne i Hercegovine, iza pokušaja da se pronađu ljudi unutar Bosne i Hercegovine, osobu koja izvlači lijepe primjere ljudskog ponašanja u najtežim mogućim situacijama“.

Na kraju se okupljenima obratio i autor Dragan Bursać, ocijenivši kako je  naum svim okupljenima u Novinarskom domu zajednički – jedinstvena i multietnička Bosna i Hercegovina:

„Ljudi u Sarajevu moraju da shvate da su Banja Luka, Doboj Bosna, Trebinje, Široki Brijeg, Lištica – Bosna i Hercegovina. Za mene je Bosna i Hercegovina jedinstven prostor duha. To nije samo nužno prostor naroda i građana, to je prostor duha, stanje duha – transcendentno i prenosivo. Bosna i Hercegovina je poprilično mobilna stvar, poprilično transcendentna i stvar srca, duše i razuma. Dakle, nje ima, koliko god oni tvrdili da je nema, čak i oni koji tvrde da je nema su nekako nesrećni.“

Bursać je istaknuo kako knjiga “Žuta kabanica“ većinom opisuje događaje u kasno proljeće i rano ljeto 1992. godine, kako se to nekad zvalo u Visokoj krajini – Prijedor, Kozarac, Sanski Most, Ključ, Biljani…

„Taj period po meni je početak onoga što jeste genocid. Genocid nije izdvojeni incident koji se desio u dva dana u Srebrenici. Genocid je nastao u glavama ljudi u srpskoj Akademiji još 80-ih godina. Planiran je, logistički je izveden, i trajalo je zatiranje naroda, bošnjačkog, a bogme i hrvatskog u Krajini, zatiranje naroda samo zbog drugačijeg imena i prezimena i načina na koji se Bogu moli. Na taj način da su ubijana i djeca u kolijevici, čak su flora i fauna mijenjani.

Agresija na BiH, do agresije na Ukrajinu je najdokumentiraniji sukob u historiji čovječanstva, podsjetio je autor, ukazavši kako postoje forenzički i sudski nalazi, izjave svjedoka, izjave preživjelih, čak i topnički dnevnici zločinaca… arhipelag dokaza.

„Priče koje sam pisao prije pet godina, deset godina, već sad ih ne mogu tako napisati jer nema više živih svjedoka. Biologija čini i svoje. Autentičnu priču iz usta preživjelog nikad ne možete ponoviti tako što ćete nešto prepričati ili staviti suvi dokaz koji ste našli negdje. Za pet ili deset godina biće gotovo nemoguće rekonstruirati onu životnu priču, a za petnaest godina će oni koji govore i sad kako genocida nije bilo, oni će likovati.

druga smrt, ubistvo zaboravom je nakon prvog ubistva možda jedna od užasnijih stvari, zato što niko neće spominjati te ljude. Ti ljudi će biti pretvoreni prvo u brojke i slova, a nakon toga ni toga neće biti.“, rekao je Bursać.

Zločin šutnije, zločin zataškavanja, zločin manipulacije poenta je knjige „Žuta kabanica“ koja ne poetičan, metaforički način priča o ratu koji je opustošio Bosnu i Hercegovinu, njezine ljude i krajeve.

ULOMAK IZ KNJIGE „ŽUTA KABANICA“ (prva priča):

Znate li strašnu priču o plavom leptiru?

Plavi leptir, jedno od najljepših bića u prirodi. E taj plavi leptir slijeće i oprašuje cvijet divljeg pelina. A divlji pelin, naraste ponekad u visini čovjeka i krije jednu od najmračnijih tajni ovoga svijeta. Divlji pelin raste najjače i najgušće na zemljištu bogatom mineralima, na dijelovima terena koji se stručno nazivaju geofizičke anomalije tla. Taj divlji pelin odlično je uspijevao u istočnoj Bosni u drugoj polovini devedesetih godina prošloga stoljeća upravo zbog geofizičkih anomalija na pojedinim područjima. Minerale koje su dolazili iz plitke zemljine utrobe, davali su ostaci ljudskih bića. Dekompozirajuća tijela su poklanjala bogatstvo njenom sastavu kako bi divlji pelin rastao u enormnom broju i kvalitativno i kvantitativno. To je dovelo čitave kolonije plavog leptira na ta područja, na tla koja se nazivaju masovnim grobnicama. Priča se da su početkom rata u BiH, 1992. godine, u moju zemlju doletjeli plavi leptiri. Masovne grobnice oblijeću rojevi plavih leptira sa bijelo obrubljenim krilima. Smrt je davala, život osjetljiv poput krila leptira, a pelin divlji dao je gorku notu istinu. Uistinu, zaklela se zemlja raju da se sve tajne doznaj. I kad ljudi neće reći gdje su pokopali ljudske ostatke, hoće priroda.

Amor Mašović, predsjednik Federalne komisije za traženje nestalih kaže da su članovi njegove komisije, pored drugih metoda, masovne grobnice otkrili uz pomoć plavog leptira, odnosno divljeg cvijeta. I nisu samo na tome stali. „Na sve načine pokušavamo da otkrijemo posmrtne ostatke nestalih ljudi. Promjena vegetacije na mjestima gdje se nalaze masovne grobnice pomažu nam u njihovom lociranju.“