S očiglednim manjkom znanja i viškom samopouzdanja, pokušao je arogancijom prikriti apologetsku, bolje reći poltronsku ulogu koju mu je povjerio radikalni lider „srpskog sveta“, onaj koji je nekada prijetio da će ubijati „sto Muslimana za jednog Srbina“

Ovih dana u Sarajevu boravi, u nekakvoj službenoj posjeti, ministar Aleksandra Vučića za pomirenje, regionalnu saradnju i društvenu stabilnost Usame Zukorlić, sin preminulog srbijanskog političara i prethodno dugogodišnjeg sandžačkog muftije Muamera Zukorlića.

Prije dolaska prilično je pretenciozno i samodopadno najavio kako je cilj njegove posjete, i njegova životna misija, da obnovi i ojača odnose Beograda i Sarajeva. Beograd mu je, kaže, glavni grad, a Sarajevo etnički i duhovni centar, pa mu je do toga posebno stalo, a i ministarska ga funkcija sa svojim rogobatnim nazivom i nepostojećim resorom, veli, na to obavezuje.  

Mlađahni Usame je, valjda ne očekujući konkretna i „škakljiva“ pitanja pristao, ili tražio, da gostuje u jednom vrlo gledanom podcastu Osim što je tom prilikom javnosti demonstrirao svu svoju nezrelost i nedoraslost bilo kakvoj ozbiljnoj funkciji, ministar je pokazao i koliko vrijedi jedna ministarska fotelja u Vladi Srbije.

S očiglednim manjkom znanja i viškom samopouzdanja, pokušao je arogancijom prikriti apologetsku, bolje reći poltronsku ulogu koju mu je povjerio radikalni lider „srpskog sveta“, onaj koji je nekada prijetio da će ubijati „sto Muslimana za jednog Srbina“. Za ministra Zukorlića Vučić je čovjek „sa kojim je itekako moguće da se razgovara“. Kaže kako se njegova Stranka pravde i pomirenja u mnogim stvarima ne slaže sa Vučićevom Srpskom naprednom strankom, ali da naprednjaci to njihovo „neslaganje“ poštuju, pri tome ne navodeći nijednu stvar oko koje se „ne slažu“. A inače, kaže ministar, predsjednik Vučić je čovjek koji „poštuje dogovor“.

A onda u ime vlade u kojoj je ministar izgovara jednu vrlo opasnu sintagmu, odnosno podvalu davno skuhanu u beogradskoj velikodržavnoj kuhinji – pomirenje između bošnjačkog i srpskog naroda. Zukorlić bi, iako mlad, morao znati da takav narativ nije ništa drugo doli negiranje višestruko dokazane agresorske uloge koju je Srbija imala u Bosni i Hercegovini devedesetih godina prošloga stoljeća i relativiziranje masovnih zločina koje su različite srbijanske oružane jedinice počinile nad bošnjačkim civilima, od Podrinja do Bosanske krajine. A morao bi znati i to da je njegov predsjednik Vučić u tom zločinačkom projektu imao značajnu propagandnu ulogu.  

Za loše odnose između Beograda i Sarajeva kaže da su odgovorne sve strane, ne želeći nijednom riječju kritizirati svoga predsjednika, koji otvoreno podržava rušitelja Bosne i Hercegovine i bjegunca od njenog pravosuđa Milorada Dodika, te koji ne priznaje presude međunarodnog suda i otvoreno se miješa u unutrašnja pitanja suverene države koju Zukorlić naziva svojom maticom.  

Ali vrhunac neznanja, ili licemjerstva, ili poltronstva, ili svega toga zajedno, jeste tvrdnja kako Bosna i Hercegovina za nefunkcioniranje svojih državnih institucija ne može tražiti izgovor u postupcima i političkom djelovanju njegovog predsjednika. „Bosna i Hercegovina treba da radi svoj posao, a ne da traži izgovore u Beogradu…“, kaže ministar koji je u srbijansku vladu ušao da bi mirio Srbe i Bošnjake, a koji ili ne vidi ili ne smije reći da je upravo Srbija sa svojom velikodržavnom politikom glavni krivac za nestabilnost i nefunkcionalnost Bosne i Hercegovine. To što ne vidi ili ne smije reći Zukorlić, svakodnevno vide i naglas govore brojni nezavisni srpski intelektualci, novinari, umjetnici, univerzitetski profesori, historičari.

Zapravo, sinoćnjim javnim nastupom ministar za pomirenje Usame Zukorlić gledaoce je uvjerio da govori isključivo ono što neće naljutiti njegovog predsjednika. Takav „medijator“ za mirenje Bošnjacima nije potreban i neće im donijeti ništa osim novog poniženja, a Vučiću će, u očima infantilnih sljedbenika priskrbiti epitet širokogrudog i inkluzivnog lidera koji sve nas zajedno može da povede u svijetlu budućnost.

Dakle, ministre, za stabilan Balkan ili za mirnu Bosnu nije potrebno da se Bošnjaci i Srbi mire, nego da svi prihvate historijske činjenice i presude međunarodnih i domaćih sudova, a onda i da jedni drugima poštuju državni suverenitet. Kad Srbija ne bude ohrabrivala i potpomagala ubijanje Bosne i njenih institucija, lahko ćemo se mi pomiriti i živjeti sretno do kraja svijeta.

Da ima imalo obraza i samopoštovanja, nakon ovakvog nastupa, u kojem je potpuno ogolio svoju sramotnu ulogu u Vučićevom diktatorskom i hegemonističkom režimu, mladi bi Zukorlić koliko danas promijenio zanimanje.