Hiljade nedavno otkrivenih dokumenata bacaju novo svjetlo na rat 1948. godine i na način na koji je oblikovano pitanje palestinskih izbjeglica. Naredbe vojnih komandanata, svjedočenja sa suđenja i deklasificirani spisi govore o masovnim protjerivanjima, zastrašivanju i ubistvima civila u prvim mjesecima nastanka Izraela. Istraživanje zasnovano na arhivima i materijalima Instituta Akevot otvara pitanje koliko je historijska slika tog rata bila nepotpuna i kakve posljedice to ima danas, u sjeni novih sukoba na Bliskom istoku

Krajem marta 2024. Ronit Zilberman, zoologinja iz Tel Aviva, šetala je u blizini svog doma u četvrti Ramat Hahayal kada je pored kontejnera primijetila kutije pune papira. U njima su bile hiljade dokumenata: dio je nosio oznake povjerljivosti, dio je sadržavao zapise o vojnim operacijama u nastajućem Izraelu i susjednim zemljama, te karte i historijske fotografije koje do tada nisu bile javno dostupne. Zilberman je zaključila da takav materijal ne smije završiti na otpadu. Iako su kutije bile teške, ponijela ih je kući i kontaktirala Institut Akevot za istraživanje izraelsko-palestinskog sukoba.

Ispostavilo se da zbirka pripada Rafiju Kotzeru, jednom od prvih boraca pješadijske brigade Golani i osnivaču komandoske jedinice 12. bataljona, koja će kasnije postati Sayeret Golani. Dio arhive je lične prirode, pisma, školske svjedodžbe, dječiji crteži, i za istraživanje je manje važan. Ali među papirima su bili i dnevnici, bilješke i sažeci o djelovanju Mapama i o vojnoj upravi nad arapskim stanovništvom (1948–1966).

Najznačajniji dokumenti, međutim, tiču se rata 1948. godine, izraelskog “Rata za nezavisnost” i palestinske Nakbe. Među papirima bačenim u smeće izdvajao se tekst potpisan rukom Jicaka Brošija, komandanta 12. bataljona Golanija. Riječ je o naređenju iz jula 1948. upućenom komandirima četa angažiranih na sjeveru zemlje, pod naslovom “Postupanje u zauzetim selima u kojima postoji stanovništvo”. Takav dokument se rijetko sreće u udžbenicima historije.

Broši u njemu naređuje da se stanovnicima zauzetog arapskog sela izdaju identifikacijske potvrde. Ako neko svoju potvrdu preda drugoj osobi, obojica se imaju strijeljati. Ako se neko ne javi na vrijeme na vojni pregled, treba ga strijeljati i srušiti mu kuću. Ako se u selu pronađe “vanjski Arap”, prema Brošijevim uputama, treba ga odmah ubiti. Opće pravilo je, navodi dokument, strijeljati “svakog desetog muškarca” u zauzetom selu u kojem su pronađeni “stranci”. U slučaju da se u nekom domaćinstvu pronađe imovina ukradena od Jevreja, svi muškarci iz tog domaćinstva trebaju biti pogubljeni.

Pored naredbi o rušenju sela, u pojedinim slučajevima, čini se, ni to nije bilo dovoljno. Za arapsku zajednicu az-Zabah, beduinsko naselje u Donjoj Galileji, naređenje glasi da ne smije ostati “ni duša ni trag”: “Svaki Arap među Zabahima mora biti ubijen.” Naredbe nisu bile neodređene usmene poruke; napisane su “crno na bijelo” i potpisane Brošijevim rukopisom. U drugom naređenju, također iz jula 1948., Broši zapovijeda potragu za Arapima koji su se možda sakrili na području brda Turan nakon što je teren već osvojen: “Ubijte svakoga ko se skriva.”

U dokumentima se nalazi i bilješka da “Arapi u malom broju lutaju po [zauzetim] selima”, očito u potrazi za hranom i imetkom. Uputa je jasna: “Očistiti područje od Arapa.” Pod naslovom “Metod”, dokument dodaje da “svaki Arap na kojeg se naiđe treba biti uništen.”

Gotovo osam decenija nakon rata, velik dio građe u izraelskim arhivima i dalje je nedostupan. Ta dugotrajna tajnost ostavila je otvorenim jedno od ključnih pitanja: jesu li stotine hiljada Arapa iz 1948. napustile domove vlastitom odlukom i na poziv svojih vođa, ili su sistematski protjerane? Ako su protjerane, kakvu su ulogu masakri i ubistva imali u ubrzavanju odlaska? Činjenica da je Izrael spriječio povratak izbjeglica i rušio njihova sela, čime je odstranjivanje učinio trajnim, često izostaje iz šireg javnog narativa.

Pitanje nije samo historiografsko. Ako se prizna da je nepravda počinjena, to bi moglo imati posljedice po budućnost Izraela i otvoriti prostor za pomirenje. Izostanak priznanja, tvrdi autor, ima cijenu: ono što se kolektivno potiskuje kasnije izbija na ružne načine.

Podsticaj za ovo istraživanje došao je i iz drugog izvora: hiljada pravnih spisa iz 1948. koje su vojni sudovi deklasificirali nakon procedura koje je pokrenuo Institut Akevot. Spisi, prema tvrdnji autora, razbijaju narativ po kojem su arapski stanovnici pobjegli isključivo na poziv svojih lidera. Iako su takvi pozivi postojali, kao i pojedinačni odlasci na vlastitu inicijativu, dostupni dokazi ukazuju na sistematska i nasilna protjerivanja, često praćena masakrima, ubistvima i zastrašivanjem civilnog stanovništva.

Ključni dokumenti odnose se na Šmuela Lahisa, komandira čete u brigadi Karmeli. Lahis je, prema spisima, vlastitim rukama pobio desetine stanovnika Hule, sela blizu kibuca Manara, na libanskoj strani granice. On je jedini izraelski vojnik kojem je suđeno za ubistvo Arapa tokom rata 1948., i to zahvaljujući insistiranju njegovog nadređenog, zamjenika komandanta bataljona Dova Jermije, da se slučaj izvede pred sud.

Lahis se branio tvrdnjom da je postupao po naređenjima komandanata. Osuđen je na godinu zatvora, ali u praksi nije odležao kaznu: proveo je kratko vrijeme u vojnoj bazi i ubrzo dobio pomilovanje. Kasnije će postati generalni direktor Jevrejske agencije. Gideon Eilat, jedan od sudija, zapisao je da su u ratu počinjeni zločini gori od onoga što je Lahis uradio i pitao se zašto je upravo on izveden pred sud. Ukazao je na izostanak reakcije vrha vojske na “višestruke ratne zločine” komandanata i vojnika i jasno sugerirao da je Lahis poslužio kao žrtveni jarac.

Saslušanja u Lahisovom predmetu donose potresna svjedočenja visokih oficira objavljena prvi put i u knjizi Instituta Akevot. Mordehaj Maklef, operativni oficir na sjevernom frontu koji će četiri godine poslije postati načelnik Generalštaba IDF-a, kazao je sudu: “Bilo je operacija u kojima je potencijalni neprijatelj, odnosno civili, bio uništen.” Dodajući: “Namjera je bila protjerati. Nemoguće je protjerati 114.000 ljudi [u Galileji] bez terora. Morao je postojati element početnog terora da bi otišli.”

Maksim Kohen, komandant brigade Karmeli, dao je opis koji zvuči kao manual zastrašivanja: “Kako protjerate selo? Odsiječete uho jednom Arapinu pred svima, i svi pobjegnu. U praksi nijedno selo nije evakuirano bez uboda nožem u stomak ili sličnih metoda. Pobijedili smo samo zahvaljujući strahu Arapa, a bojali su se samo djela koja nisu bila u skladu sa zakonom.”

Haim Ben-David, operativni oficir Karmelija i kasnije general-major te vojni sekretar Davida Ben-Guriona, svjedočio je da je protjerivanje bilo rutinska stvar i da “čišćenje” područja često “poprima oblik ubistava”, ovisno o okolnostima. “U operativnim naređenjima pazili smo da ne spominjemo ubijanje. Naređenja o ponašanju prenošena su usmeno komandantima bataljona”, rekao je, uz napomenu da akcije na terenu teku “uz znanje Vrhovne komande”. Ako bi Arap insistirao da ostane u kući? “Dobije metak”, kazao je. Dodao je da su se korištena “ilegalna sredstva”, pa i protiv žena i djece.

Još jedan visoki oficir, Josef Ejtan, komandant 7. oklopne brigade i kasnije šef Centralne komande, govorio je o raskoraku između pisanih naredbi i usmenih uputa: “Nisam vidio [pisano] naređenje da se uništi svaka živa duša, ali u formi naznaka – da, to.” Oficiri na terenu imali su “dozvolu da tumače naređenje”, a “naši vojnici su uništavali stanovnike” na osnovu primljenih direktiva.

Izrael Karmi, komandant bataljona 7. brigade, opisao je osvajanje Beer Ševe u oktobru 1948. “Dao sam naređenje da se uništi svako ko se pojavi na ulici, bilo da se opire ili ne. Naređeno je da se sve uništi. … Do tada su svi ubijani – žene, djeca, svi. Onda je naređeno ljudima da idu u Hebron. Ko nije otišao, ‘uklonjen’ je”

Drugi spis odnosi se na suđenje vojnicima optuženim da su 1949. silovali i ubili beduinsku djevojčicu na jugu. Dokumenti pokazuju kako se ubijanje civila koristilo i da se spriječi povratak Arapa na zemlju. Pisana operativna zapovijed, izdata ubrzo nakon sporazuma o primirju, naređuje: “Pucati na svakog Arapina koji se nalazi u području do linije primirja.” Potpis: kapetan A. Rosenblum, “komandant linije”. Presuda u tom predmetu navodi da su naređenja bila “bezrezervna – pucati na svakog Arapina”, bez obzira da li je muškarac ili žena, naoružan ili nenaoružan, bježi ili se predaje. Sudije su zaključile da je teško pripisati vojnicima punu odgovornost za ubistvo, te da ih treba goniti “samo za silovanje”; čak se navodi da bi, da je oficir ubio ženu umjesto da je “uzme”, moguće prošao bez kazne.

U spisima se pojavljuje i slučaj ubistva troje starijih Arapa u Al-Bureidžu južno od Hebrona. Vojnici su selo zauzeli u julu 1948., a tri mjeseca kasnije raspravljali šta učiniti s četvero Arapa koji su još bili tamo. Jedan je zadržan da radi u kuhinji. Za preostala tri, prema svjedočenju vojnika Arjea Ben-Šema, poručnik Josef Fišel naređuje da ih zatvore u zgradu i ispale protivtenkovsku granatu: “Dokrajčite ih.” Nakon promašaja, bacaju se bombe i kuća pali. “Kad sam ušao, jedan je umirao i ispalio sam metak u njega”, svjedočio je jedan vojnik. Drugi je rekao da “likvidacija Arapa po naređenju autoriteta nije iznenađivala”, jer je čuo “za mnogo slučajeva”.

Za razliku od Lahisa, Fišel je suđen i osuđen za pokušaj ubistva; sud napominje da tužilaštvo nije dovoljno dokazalo da je ubistvo doista izvršeno. Kazna od 60 dana uvećana je na godinu dana, uz obrazloženje da je optuženi mogao vjerovati da su mu postupci “moralno i vojno” opravdani. Njegov advokat je rekao da ne razumije “zašto bi optuženi uopće trebao u zatvor”, te da “nije kažnjen jedan oficir, nego čitava škola mišljenja”.

Ta “škola mišljenja” godinama je bila potiskivana: u fokusu istraživanja najčešće se pojavljivala tek Operacija Hiram, završna faza rata s ciljem osvajanja Galileje. Ali opisane metode, navodi se, bile su prisutne i u lokalnom ratu od novembra 1947. do maja 1948., a pojačane nakon prelaska Hagane u ofanzivu u aprilu i maju 1948., kada su osvajani arapski gradovi i protjerivani stanovnici, a stotine sela doživjele istu sudbinu.

Studija majora Jicaka Modaja iz 1950-ih, izrađena je za Odjel historije IDF-a. U njoj se citiraju upute komandi sjevernog fronta u završnici Operacije Hiram o potrebi brzog “čišćenja” osvojenih područja i “pomoći” stanovnicima da odu. Modaj zaključuje da su jedinice pokušavale ukloniti arapsko stanovništvo Galileje “često i ne nužno legalnim i blagim sredstvima”.

Zašto se o ovome malo zna? Riječ je o decenijskoj politici prikrivanja. Veliki dio arhivske građe u Izraelu i dalje nije dostupan javnosti. Interni memorandum IDF arhiva, otkriven posljednjih godina, navodi teme koje osoblje treba zadržati van dohvata javnosti: građu koja bi mogla naštetiti imidžu IDF-a “kao okupacione vojske bez moralnih temelja”, uz prikaze “nasilnog ponašanja prema arapskom stanovništvu i okrutnih djela (ubijanje, ubistva)”, zatim dokumente o “protjerivanju Arapa”, o “naređenjima da se povrijede infiltratori” (Arapi koji pokušavaju povratak), o ubijanju zarobljenika suprotno Ženevskoj konvenciji, te upute “not to pay attention to white flags”.

Prikrivanje je, prema tekstu, obuhvatilo i partijske arhive i privatne zbirke, a dio materijala ostajao je van javnosti i kroz intervencije sigurnosnih struktura. U tom kontekstu spominje se i odluka Vrhovnog suda Izraela (2010) da ne dopusti objavu dijela građe o Deir Jasinu.

Ipak, dio tragova probija se na površinu. Zabilješke sa sjednica vlade, koje su djelimično postale dostupne, sadrže direktne ocjene ministara. U raspravi o naredbama “da se očisti teritorij”, ministar unutrašnjih poslova Jicak Gruenbaum kaže da “nema objašnjenja za bijeg Arapa” osim da su “pljačkali, silovali, ubijali, protjerivali”, i traži naredbu da se protjerivanje zaustavi. Mordehaj Bentov na jednoj sjednici izjavljuje: “Lako je protjerati, Hitler je bio prvi”, dodajući da je “sve što radimo protivno međunarodnim konvencijama”. A Moše Haim Šapira govori o “epidemiji” nasilja.

Motiv koji se ponavlja u dokumentima je i direktiva protiv uzimanja zarobljenika. Definicija “zarobljenika” pokazuje se širokom, ponekad obuhvata i žene i djecu. U Lahisovoj odbrani navodi se da je prebacivanje stanovnika osvojenog sela u pozadinsku bazu “bilo suprotno naređenju” da se “ne uzimaju zarobljenici” i da treba “očistiti neprijatelja s čitavog teritorija”. Ben-David tvrdi da je uputa bila usmena i “svima jasna”. Vojnik Jicak Soroka govori o naređenju da se ubijaju muškarci koji nisu pobjegli, pominjući dobnu granicu “od 15”. Obavještajac Jaakov D. (ime zatamnjeno u dokumentima) objašnjava: “Kad se kaže da se ne uzima zarobljenik, to ne znači da ga protjerate, nego da ga ubijete.”

U izraelskom društvu postoji duboki raskorak između pamćenja i samopredstave, s jedne strane, i dokumentovane stvarnosti, s druge. Potiskivanje zločina iz 1948. olakšava zatvaranje očiju pred onim što se događa u Gazi nakon sedmog oktobra. Cijena za palestinsko stanovništvo bila je ogromna, dok je unutrašnja odgovornost ostala minimalna. Negiranje zločina iz prošlosti hranilo je decenije sukoba; pitanje je, zaključuje, šta će donijeti negiranje sadašnjih.

Cijeli tekst pročitajte u današnjem izdanju Haaretza