Među ubijenima bili su i šesnaestogodišnji Enes Dizdarević, koji je pogođen u glavu, a zatim gurnut s mosta, kao i Miralem i Enver Cerić – otac i sin koje je Jadranko Palija ubio na mostu na Sanici, nekoliko stotina metara dalje. Tijela ubijenih bačena su u rijeku, a porodice nikada nisu dobile dostojanstven ispraćaj za svoje najmilije.

Na današnji dan, 31. maja 1992. godine, u selu Vrhpolje kod Sanskog Mosta, počinjen je jedan od najstravičnijih ratnih zločina u Bosni i Hercegovini. Na most preko rijeke Sane, pripadnici srpskih snaga izveli su bošnjačke civile iz okolnih sela – pretežno iz Begića – pretukli ih, a potom pobili rafalima. Neki su prisiljeni da skaču u rijeku, nakon čega su ubijani iz vatrenog oružja. Samo na mostu ubijeno je devetnaest nedužnih ljudi, a u ovom dijelu sanske općine na kućnom je pragu likvidirano 188 bošnjačkih civila, mahom žena, djece i staraca.

Masakr je bio sistematski i brutalan. Među ubijenima bili su i šesnaestogodišnji Enes Dizdarević, koji je pogođen u glavu, a zatim gurnut s mosta, kao i Miralem i Enver Cerić – otac i sin koje je Jadranko Palija ubio na mostu na Sanici, nekoliko stotina metara dalje. Tijela ubijenih bačena su u rijeku, a porodice dugo nisu mogle pronaći posmrtne ostatke svojih najmilijih.

Rajif Begić jedini je preživjeli svjedok ovog zločina. Njegovo preživljavanje je gotovo čudo – ranjen i teško pretučen, ipak je uspio isplivati i preživjeti. Kasnije je zarobljen i odveden u zloglasni logor Manjača, gdje je prošao višemjesečne torture. Uprkos svemu, ostao je uspravan i hrabar.

Godinama kasnije, Begić je odlučio govoriti. Svjedočio je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Sudom BiH protiv odgovornih – Radislava Brđanina, Momira Talića i Momčila Krajišnika. Njegovo svjedočenje dokumentirano je u filmu „Svjedok“, prikazivanom na festivalima širom svijeta.

Nakon puštanja iz logora, Rajif Begić se 1993. godine nastanio u njemačkom gradu Ravensburg, gdje je započeo novi život. Tamo je, uprkos traumama, pronašao snagu i posvetio se sportu. Najprije se priključio fudbalskom klubu TSV Berg, ali pravi uspjeh postigao je u streljaštvu. Postao je član Schützenverein Weingarten, gdje se takmičio u disciplinama zračne puške i pištolja. Među brojnim rezultatima ističe se njegov lični rekord – 377 krugova od 400 – ostvaren 1997. godine. U disciplini olimpijska brza paljba postao je viceprvak Njemačke 2000. godine.

Ljubav prema sportu nije se tu završila. Rajif se potom posvetio streličarstvu (Bogensport), gdje je uz mnogo truda i samostalnog usavršavanja ubrzo počeo osvajati medalje. Prvo treće mjesto na lokalnom takmičenju osvojio je s polovnom opremom, a zatim, s naprednijim lukom marke Mathews, niže pobjede na regionalnim i saveznim takmičenjima – uključujući titulu dvostrukog prvaka pokrajine Baden-Württemberg.

Iako je zbog povrede kičme bio primoran na pauzu, Raho se vratio sportu i nastavlja takmičenja sa profesionalnom opremom. Danas gađa s lukom PSE Supra, a nada se da će streličarstvo jednog dana prenijeti i u rodni Sanski Most.

Priča o Vrhpolju, svirepom zločinu i Rajifu Begiću svjedočanstvo je o najnižim i najuzvišenijim aspektima ljudske prirode – o izdaju i zločinu, ali i o nadi, snazi i ponovnom rađanju.