“Narode, ne bojte se. Svi ćete biti spašeni. Ja ću biti posljednji koji će izaći iz Žepe. Nijedno dijete neće ostati siroče prije moga.”

Ove riječi, uklesane u bijeli kamen usred memorijala braniocima Žepe, duboko u planinama istočne Bosne, nisu samo posveta komandantu. One su svjedočanstvo o čovjeku koji je personifikovao ono najuzvišenije u ljudskom biću – hrabrost, čestitost, samoprijegor i žrtvu. Avdo Palić nije bio samo vojnik – bio je učitelj, muž, otac, humanista i lider. A onda je, odveden pod izgovorom pregovora, vezan i mučki smaknut hicem u potiljak. I nestao je, ali ne iz pamćenja – iz pamćenja nije mogao nestati onaj koji je odbio otići prije svojih ljudi.

Rođen 4. aprila 1958. godine u Krivači kod Han-Pijeska, Avdo Palić je bio nadareni student, stipendista Titovog fonda. Diplomirao je mašinstvo u Sarajevu i 1990. postao profesor u Mašinsko-tehničkoj školi u Vlasenici. U aprilu 1992, dok se nebo nad Bosnom već crnilo, uspio je stići do Žepe – mjesta koje će od tada biti njegov horizont borbe i sudbine. Tu je sreo Esmu, kolegicu sa studija, s kojom se vjenčao u jesen iste godine. U ratnim godinama postali su roditelji dviju djevojčica – Semre i Nejle.

Od januara 1992. u Žepi se intenzivno pripremala odbrana. Na sastanku SDA Han-Pijesak, Mjesne zajednice Žepa i rezervnih starješina odlučeno je da se stane u zaštitu života i dostojanstva. Formirana je Patriotska liga, zatim štabovi TO, a već u maju 1992. i Regionalni štab TO Žepa. Branioci su se organizovali brzo i samoinicijativno, pod pritiskom sudbine koja se nadvila.

Do jula 1992. Žepa je već bila u okruženju. Tada se formira Ratno predsjedništvo s dr. Benjaminom Kulovcem na čelu, a za komandanta snaga postavljen je Ramo Čardaković. Palić preuzima 1. žepsku brdsku brigadu u januaru 1993, a kasnije i 285. istočnobosansku laku brigadu – sastavnu jedinicu 28. divizije Armije RBiH iz Srebrenice.

Kao komandant, bio je neprikosnoven – ali ne silom, već moralnim autoritetom. Vodio je vojsku i narod snagom razuma, ne osvete. Kada je pala Srebrenica, a Žepa postala sljedeća meta genocida, Palić nije uzmicao. Znao je šta dolazi, ali je ostao. Vodio je pregovore sa zločincem Mladićem, suočavao se s Tolimirom, nije klecao ni pred kim. Na snimku, uoči kobnih pregovora 27. jula 1995, mirno se predstavlja: “Ja sam taj Avdo kojeg tražite.”

Zajedno s njim zarobljeni su i Mehmed Hajrić i Amir Imamović. Odvedeni su iz kampa UNPROFOR-a na Bokšanici. Palić je potom 4. augusta prebačen u zatvor u Bijeljini. Dan kasnije, 5. septembra, pripadnici VRS-a Dragomir Pećanac i Željko Mijatović, po naređenju Glavnog štaba Vojske RS, odvode ga na “razmjenu”. Nikada se više nije pojavio živ.

Tokom suđenja Ratku Mladiću i Zdravku Tolimiru u Hagu, svjedoci su jasno ukazali da je Palić ubijen po naređenju najvišeg vojnog vrha entitetske vojske. David Harland, visoki zvaničnik UN-a, prisustvovao je pregovorima i potvrdio: “Palić je želio pomoći civilima. Kada je odbio predati vojnu komponentu, Tolimir je rekao – on je mrtav.”

Njegova supruga Esma, snažna i dostojanstvena poput njega, svjedočila je o prevari. “Bez Tolimira se u Žepi ništa nije moglo učiniti,” rekla je pred haškim sudom. Avdo joj je rekao da će konvoj pratiti s Tolimirom – koji ga je na kraju predao ubicama.

Posljednji put ga je vidjela kada se konvoj zaustavio nadomak Kladnja. Ona je nastavila s djecom, a on se vratio – da bude uz svoje saborce. Nije došao kući nikada više. Godinama poslije, novembra 2001. njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice u Vragolovima kod Rogatice. Identifikovani su tek 2009. godine, a dženaza je obavljena u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu, 26. augusta.

U mjesecima nakon pada Srebrenice i sve do sloma Žepe, Palić je danonoćno vodio i vojne i diplomatske borbe. Na kraju je uspio ispregovarati evakuaciju stanovništva. Iako su Srbi svakodnevno granatirali Žepu, komandant nije uzmaknuo. Posljednji konvoj napustio je mjesto 27. jula – a on je ostao. Nije se krio. Rekao je: “Ako ovo može spasiti jedan dječiji život, dužan sam ići i dati svoj.”

Edward Joseph, Amerikanac koji je s UN-om bio prisutan tokom evakuacije, svjedoči o njegovoj izuzetnoj hrabrosti. “Avdo Palić bio je nevjerovatan čovjek. Sam je pregovarao sa srpskim oficirima, bez vojne pratnje. Bio je oličenje časti. Srbi su bili nervozni pred njim, jer nisu imali njegovu moralnu snagu,” ispričao je Joseph. “Kada su ga na kraju uzeli, svezali i odveli, pokušali smo ih pratiti, ali nisu nam dali. Mladić nam je rekao da je ‘pobjegao’. Znali smo da laže.”

Joseph je govorio i o ženama iz Žepe koje su “odlazile slobodnom voljom”, iako su znale da ako ostanu, niko ih neće zaštititi. Bio je svjedok toga da su evakuacije bile jedini izlaz iz sigurne smrti. Zahvaljujući Paliću i njegovom dogovoru sa ubicama, mnogi su spašeni. Ali je i sam znao da time sebi potpisuje smrtnu presudu.

Avdo Palić je komandant koji nije izdao. Nije izdao ni svoju riječ, ni svoj narod. Platio je najvišom cijenom – ali je ispunio obećanje. Niti jedno dijete nije ostalo siroče prije njega.