Brigada Vojske Republike Srpske pod komandom Rajka Kušića zauzela je ključni punkt Bokšanica, gdje se nalazio i komandant ukrajinskog bataljona UNPROFOR-a. S njim je postignut dogovor: srpske snage neće napadati njihove pozicije ako Ukrajinci ne otvore vatru na njihove linije. Komandant Ukrajinaca je pristao, pod uslovom da ostanu na postojećim pozicijama, te je zauzvrat ponudio saradnju – obavezao se da će dostavljati podatke o aktivnostima Armije RBiH i da neće pozivati NATO avijaciju

Žepa, planinsko naselje u istočnoj Bosni, prvi put se spominje u osmanskom defteru iz 1485. godine, kada je bila selo u sastavu starog grada Vratara. Mjesto je kroz vijekove zadržalo svoj značaj, a neposredno prije rata imalo je oko 800 domaćinstava i nešto manje od 2.500 stanovnika. Agresijom na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, Žepa postaje jedno od posljednjih utočišta za prognane Bošnjake iz Gornjeg Podrinja, a tokom rata broj stanovnika se uvećao na više od 17.000, uključujući hiljade izbjeglica iz Rogatice, Višegrada, Vlasenice i Srebrenice.

Na početku rata, JNA je držala objekat Zlovrh iznad Žepe. Nakon početka napada na Rogaticu, Bošnjaci su počeli da se povlače prema Žepi. Napadi VRS na okolna sela primorali su mase civila da utočište potraže u Žepi, gdje su se smještali u kolibe, šupe i pećine. Teritorijalna odbrana RBiH je organizovala odbranu, a komandna struktura se postupno formirala: Hasib Omanović, Ramo Čardaković, a kasnije Avdo Palić. Već u junu 1992. Manojlo Milovanović naređuje napad na Zlovrh, ali je pokušaj odbijen u zasjedi kod Budičinog Potoka.

U novembru 1992, Ratko Mladić izdaje Direktivu 4 kojom se naređuje stvaranje uslova nepodnošljivih za život i protjerivanje Bošnjaka iz Žepe, Goražda i Birača.

Žepa se od tada nalazila u potpunom okruženju, a artiljerijsko-pješadijski napadi nastavljeni su svakodnevno. Bolesnom i ranjenom civilnom stanovništvu, uključujući i djecu, bilo je uskraćeno adekvatno liječenje i sanitetsko zbrinjavanje. Svakodnevna aktivnost stanovnika Žepe u tom periodu bilo je skupljanje tijela ubijenih i zaklanih Bošnjaka sa šire regije Gornjeg Podrinja, koja su plutala rijekom Drinom.

Akcije „Proljeće ‘93“, a potom i ofanzive u maju 1993. dovele su do masakra civila u Brezovoj Ravni i učvrstile stav međunarodne zajednice da se Žepi dodijeli status „sigurne zone“. Rezolucija UN-a 824 iz maja 1993. to formalizuje, ali njeno sprovođenje je bilo iluzorno: demilitarizacija nije provedena, UNPROFOR je poslao samo jednu četu Ukrajinaca, a srpske snage nisu uklonile teško naoružanje iz neposredne blizine.

Do kraja 1994. bilo je primirje, ali Karadžić 8. marta 1995. izdaje Direktivu o „definitivnom oslobađanju Podrinja“. Pripreme VRS za fizičko odvajanje enklava Srebrenice i Žepe počele su u maju 1995. Radislav Krstić – tada zamjenik komandanta Drinskog korpusa VRS, a nakon agresije osuđeni ratni zločinac – izdao je 15. maja 1995. naredbu “o stabilizaciji odbrane oko enklave Žepa i Srebrenica i stvaranju uslova za oslobađanje enklava.” Naredio je “snagama za aktivna dejstva da dođu do linije Stublić–Brestovik–Mrkodo–Brloška planina i na njoj stvore uslove za produžetak napada prema Žepi.

S obzirom da je VRS kršila Rezolucije Vijeća sigurnosti 824 i 836, a i druge potpisane sporazume, 25. i 26. maja 1995 – na zahtjev UNPROFOR-a – NATO je izvršio zračne udare na teritoriju koju je kontrolirala u okolini Sarajeva. Vojska RS je uzvratila granatiranjem praktično svih enklava, uključujući Srebrenicu i Žepu, i uzimanjem 300 talaca, među kojima je bilo osoblje UN. Komandant Drinskog korpusa Milenko Živanović naredio je da se odmah obustave svi humanitarni konvoji i kretanje vozila UNPROFOR-a kao i drugih međunarodnih organizacija u zoni koju kontrolira njegov korpus. Iz tog razloga ponovo je došlo do nestašice hrane za stanovništvo Žepe, ali i za “Ukrajinski bataljon”.

Živanović je izdao 2. jula 1995. podređenim jedinicama pripremno naređenje za operaciju okupacije Srebrenice i Žepe. Naredbom je utvrđen sljedeći cilj: “Iznenadnim napadom potpuno razdvojiti i suziti enklave Srebrenica i Žepa, popraviti taktički položaj snaga u dubini zone i stvoriti uslove za eliminisanje enklava.” Operacija je nazvana “Krivaja 1995.”

Artiljerijska priprema za napad na “sigurnu zonu” Žepa započela je 7. jula 1995. godine. Već narednog dana komandant žepačke brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, major Avdo Palić, uputio je izvještaj komandi 2. korpusa ARBiH u kojem je obavijestio da “četnici artiljerijski napadaju na Žepu”. U istom izvještaju navodi se da su srpske snage pokušale više pješadijskih napada iz pravca Laza i Borika, ali su ih branioci Žepe uspješno odbili. Ipak, minobacačka vatra nije poštedjela civile – jedanaest osoba je ranjeno, među kojima dvoje djece. U selima na rubu enklave – Purtićima, Čavčićima, Pripečku i Slapu – srušeno je preko trideset kuća, zbog čega je lokalno stanovništvo bilo primorano na iseljavanje.

Dok su napadi na Žepu postajali sve intenzivniji, 10. jula 1995. Ratko Mladić izdaje naređenje Drinskom korpusu i 65. zaštitnom motorizovanom puku da 12. jula krenu u operaciju protiv Žepe. Na jutarnjem sastanku 12. jula u štabu bratunačke brigade, kojem su prisustvovali visoki oficiri Vojske RS uključujući Vinka Pandurevića, Mirka Trivića i Radislava Krstića, Mladić naređuje “oslobađanje” Žepe. Uslijedile su direktne artiljerijske i pješadijske akcije prema centralnom dijelu enklave, dok su se borbe intenzivirale na njenim periferijama. Nakon pada Srebrenice i genocida nad njenim stanovništvom, snage VRS odlučno kreću u obračun i s drugom UN-ovom “zaštićenom zonom” – Žepom.

Prema procjeni Vojske RS iz jula 1995. godine, u Žepi se tada nalazilo između 6.500 i 10.000 civila. Srpska vojska je procjenjivala i da u enklavi djeluje oko 1.200 pripadnika lokalne jedinice ARBiH, te dodatnih 700 do 1.000 vojnika koji su se povukli iz srebreničke enklave. Dana 13. jula, general Radislav Krstić, načelnik štaba Drinskog korpusa, izdao je naredbu za početak ofanzive pod nazivom “Operacija Stupčanica-95”. Cilj operacije više nije bio taktičko zatvaranje koridora između Srebrenice i Žepe, već ofanzivno zauzimanje Žepe.

U napadu su učestvovale sljedeće jedinice Vojske RS: Prva milićka laka pješadijska brigada, 1. bratunačka laka pješadijska brigada, 1. vlasenička laka pješadijska brigada, 5. podrinjska laka pješadijska brigada, te 1. zvornička laka pješadijska brigada. Uz njih, Druga romanijska motorizovana brigada napredovala je duž pravca zvorničke brigade, dok je 1. rogatička laka pješadijska brigada bila zadužena za pravac Rodomlje–Žepa. Vatrenu podršku svim ovim snagama pružao je 5. mješoviti artiljerijski puk Drinskog korpusa.

U međuvremenu, preko ukrajinskog bataljona UNPROFOR-a uspostavljen je kontakt s Avdom Palićem. Prema izvještaju Milenka Živanovića, Palić je uporno odgađao sastanak, tražeći dodatno vrijeme da se konsultuje sa političkim rukovodstvom enklave oko odgovora na uslove koje je VRS postavila za mirnu evakuaciju stanovništva. Komanda Drinskog korpusa, međutim, nije imala namjeru čekati unedogled – potčinjenim jedinicama naređeno je da preduzmu sve mjere borbenog obezbjeđenja, postave zasjede i posmatrače, kako bi spriječili pokušaj organizovanog izvlačenja muslimanskih snaga.

Prema saznanjima VRS, mogući pravci povlačenja branilaca i civila bili su: Žepa–Radava–Karaula–Han pogled–Igrišta, pa dalje prema Sokolini ili Žadovom dolu. Drugi pravac uključivao je kretanje preko Mislova, Devetaka, Kuti, Debele međe, Rubinića i Medovog dola, prema Kladnju.

Komanda Drinskog korpusa postavila je jasan ultimatum: sastanak sa predstavnicima enklave mora se održati najkasnije do 11 sati 13. jula. Ukoliko ne dođe do susreta i prihvatanja “poziva” za evakuaciju, borbena dejstva će se, kako je naglašeno, nastaviti nesmanjenom žestinom.

Pred sve većom prijetnjom potpunog uništenja enklave, predsjednik Ratnog predsjedništva Žepe Mehmed Hajrić obratio se predsjedniku Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Aliji Izetbegoviću, tražeći instrukcije u vezi sa srpskim ultimatumom. Odgovor Izetbegovića bio je kratak i jasan – ne treba pregovarati s agresorom.

Brigada Vojske Republike Srpske pod komandom Rajka Kušića zauzela je ključni punkt Bokšanica, gdje se nalazio i komandant ukrajinskog bataljona UNPROFOR-a. S njim je postignut dogovor: srpske snage neće napadati njihove pozicije ako Ukrajinci ne otvore vatru na njihove linije. Komandant Ukrajinaca je pristao, pod uslovom da ostanu na postojećim pozicijama, te je zauzvrat ponudio saradnju – obavezao se da će dostavljati podatke o aktivnostima Armije RBiH i da neće pozivati NATO avijaciju.

U međuvremenu, Žepa je pružala herojski otpor. Branioci su nekoliko dana uzastopno odolijevali žestokim napadima agresorskih snaga, što je dokumentovano u izvještaju Mehmeda Hajrića upućenom Predsjedništvu RBiH 15. jula 1995. godine, kao i u izvještajima samih komandanata VRS-a.

Napadi su se intenzivirali. Tokom 16. jula angažovani su i avioni Jugoslovenske vojske. U Žepu su tog dana stigla 106 borca iz Srebrenice – pripadnici 28. brdskog bataljona i drugih jedinica – koji su uspjeli da se probiju kroz već okupiranu teritoriju. UNPROFOR je 17. jula izvijestio da je enklava “teško granatirana”. Ukrajinski bataljon je navečer zabilježio čak 200 detonacija.

Istovremeno, komanda Drinskog korpusa VRS-a bila je uvjerena da je slom Žepe samo pitanje trenutka. Pripreme za pljačku bile su u toku – komandant korpusa izdao je naređenje da se sva zarobljena stoka iz enklave prebaci na farme VRS-a u Han Pijesku, Sokocu i Vlasenici.

U podne, 17. jula, Mehmed Hajrić je poslao urgentnu poruku predsjedniku Predsjedništva RBiH tražeći spas za stanovništvo Žepe. Ratno predsjedništvo i komanda 285. lahke pješadijske brigade donijeli su stav da se do jutra 18. jula pošalje odgovor na četiri zahtjeva srpske strane, među kojima je bila i razmjena teritorije te siguran izlazak civila i pripadnika ARBiH.

Nakon te poruke, Avdo Palić je u 14 sati uspostavio radio-vezu s Rajkom Kušićem, preko UNPROFOR-a. Kušić mu je ponudio razoružavanje i evakuaciju, što je Palić odbio. Umjesto toga, zatražio je dolazak komandanta UNPROFOR-a za BiH i hitno uspostavljanje prekida vatre.

Ujutro 18. jula, 285. Iplbr vodila je žestoke borbe na svim linijama. Srpske snage su blokirale sve puteve iz Srebrenice prema Žepi. Municija je braniocima bila sve oskudnija. Avdo Palić izvijestio je Zićru Suljevića – koji se nalazio na Izmještenom komandnom mjestu ŠVK ARBiH u Kaknju – da je, prema presretnutim komunikacijama, specijalna jedinica 65. zaštitnog motorizovanog puka, pod komandom Milomira Savčića, od Drinskog korpusa zatražila modifikovane avionske bombe. Ta jedinica očekivala je da će “završiti posao” u Žepi najkasnije za dva dana.

Agresor je 19. jula nastavio bjesomučne napade. Iako su se branioci i dalje držali, srpske snage su uspjele ovladati pojedinim rubnim dijelovima slobodne teritorije.

Istog dana, u poslijepodnevnim satima, komanda 285. brigade saznala je da se u rejonu Bokšanica nalazi Ratko Mladić. On je insistirao na pregovorima sa komandantom brigade Avdom Palićem. Ratno predsjedništvo odlučilo je da odgovori na taj poziv. Na sastanak su upućeni Hamdija Torlak i Benjamin Kulovac. S druge strane stola sjedili su Ratko Mladić, Zdravko Tolimir i komandant Ukrajinskog bataljona.

Ti pregovori označili su početak kraja enklave Žepa. Uslijedila je kapitulacija, zarobljavanje civila i vojnika, a mnogi su nestali u haosu nakon “evakuacije” koju je režirala vojska koja je već imala krv Srebrenice na rukama.

Srpska strana je namjerno odugovlačila pregovore na najvišem nivou, pokušavajući situaciju na terenu riješiti silom, u svoju korist. General UNPROFOR-a Rupert Smith garantirao je sigurnost isključivo za žene i djecu. Predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović upozorio je Mehmeda Hajrića da nema apsolutne sigurnosti, te da četnici za muškarce kao prvi uslov traže polaganje oružja i istrage, što je odlučno odbijeno. Izetbegović je najavio evakuaciju što većeg broja civila, uz plan da vojnici ostanu i nastave otpor. Obećao je dostavu pomoći braniocima, slanje dobrovoljaca i ofanzivne akcije u pravcu Žepe.

Kako ti planovi nisu ostvareni, Izetbegović je Hajriću poručio da se preostali branitelji pokušaju probiti “onim putevima, ali bez tereta žena i djece.”

U međuvremenu, Žepa je padala. Borci su iscrpljeni, bez municije, počeli napuštati položaje. Vojska RS uočila je pokušaje prelaska prema Kladnju, te je Drinski korpus naredio potpunu blokadu i uništenje tih grupa. Zdravko Tolimir je zatražio od svoje komande upotrebu hemijskog oružja i aerosolnih bombi radi bržeg sloma otpora, predložio je i sprječavanje međunarodnih organizacija da uđu u enklavu, smatrajući da direktni pregovori trebaju uslijediti tek nakon nanošenja gubitaka u “živoj sili”. Išlo se i dalje – Tolimir je predložio uništavanje civilnog stanovništva kako bi se izvršio dodatni pritisak na branioca da se preda.

Zbog očaja i bespomoćnosti, 20. jula branioci su napali bazu UNPROFOR-a u pokušaju da zaplijene njihovo naoružanje. Komandant Avdo Palić tražio je dolazak predstavnika UNPROFOR-a, UNHCR-a, MKCK-a i UN vojnih posmatrača. Upozorio je da će, ukoliko se to ne dogodi, “Ukrajinski bataljon” biti napadnut.

Moral među borcima je opadao, a Vojska RS je zauzimala ključne tačke odbrane: Brezovu ravan, Brdo, Lokve i Gradinu. Palić naređuje povlačenje na Žepsku planinu, gdje su do 23. jula ponovo uspostavljene linije odbrane. Prema izvještaju “Ukrajinskog bataljona”, pomoć UNPROFOR-a nije postojala. ARBiH je zbog toga planirala zarobiti pripadnike UN-a i koristiti ih kao taoce za evakuaciju civila i boraca. Čekali su konačnu odluku iz Sarajeva – i ona je stigla: pristalo se na evakuaciju Žepe preko srpske teritorije, pod nadzorom UN-a.

U isto vrijeme, srpske snage napale su iz pravca Brezove ravni. Potpisan je sporazum o razoružavanju bošnjačkog stanovništva između Rajka Kušića, Hamdije Torlaka i komandanta “Ukrajinskog bataljona” Sejmona Dudnjika. Mladić ga je ovjerio, a Krstić odmah naredio “čišćenje terena”.

Dana 25. jula, Izetbegović je zatražio od Vijeća sigurnosti UN-a bezbjednu evakuaciju civila. UN je odgovorio pozitivno. Uz posredovanje UNPROFOR-a, u Žepi su održani novi pregovori kojima je prisustvovao i komandant Rupert Smith. Dogovorena je evakuacija civila prema Kladnju, a ranjenika u Sarajevo.

Avdo Palić je insistirao da lično bude prisutan u prvom konvoju koji je krenuo u ponoć, 25/26. jula. Bio je u vozilu UN-a zajedno sa zločincem Zdravkom Tolimirom. Nakon što je konvoj stigao u Kladanj, Palić se vratio u bazu “Ukrajinskog bataljona” kako bi nastavio pregovore o evakuaciji vojnika. Poslao je dramatičan apel pozivajući na red svoje borce koji su se namjeravali predati. Pregovaralo se i o razmjeni zarobljenika – Izetbegović je smatrao da ima dovoljno snage za povoljne uslove, jer je ARBiH držala veliki broj srpskih zatvorenika.

Nakon toga, komandant Avdo Palić nestaje.

Ubrzo će se saznati – srpske snage su ga zarobile, a zatim ubile. Njegovo tijelo pronađeno je godinama kasnije.

Nakon što su posljednji civili evakuisani iz Žepe, u naselje su ušle jedinice Vojske Republike Srpske i policijske snage. Istovremeno, borci 285. iblbr (istočnobosanske lake brigade Armije RBiH) nastavili su pružati žestok otpor na Žepskoj planini, gdje su bili raspoređeni još od pada ključne kote za odbranu enklave – Brezove ravni. U potpunom okruženju, bez izvjesne pomoći, čekali su ishod pregovora između državnog političkog i vojnog vrha Republike Bosne i Hercegovine i srpske strane o eventualnoj evakuaciji.

Borci su bili u očajnoj i gotovo bezizlaznoj situaciji. Napadi agresora nisu prestajali, a pregovori su bili neizvjesni i neproduktivni. Konačni pokušaj postizanja dogovora okončan je 29. jula, kada su predstavnici srpskog agresora, uvjereni da će i preostali dio slobodne teritorije Žepe uskoro pasti vojnom silom, napustili pregovore. Postavili su uslov: državno rukovodstvo RBiH i Štab Vrhovne komande Armije RBiH moraju priznati lokalni sporazum o kapitulaciji, sklopljen 24. jula sa predstavnicima branilaca u Žepi. Uz to su tražili razmjenu ratnih zarobljenika po principu „jedan za jedan“, kao uslov za eventualne razgovore o sudbini vojno sposobnih muškaraca iz Žepe.

Već sljedećeg dana, 30. jula, uslijedio je žestok napad iz pravca Bukovika. Srpske snage su probile linije odbrane i zauzele dominatnu kotu Zlovrh na Žepskoj planini. Ramo Čardaković, načelnik štaba 285. iblbr, koji je nakon zarobljavanja komandanta Avde Palića preuzeo komandu, naredio je povlačenje jedinica prema rejonu Vukolinog stana kod Srebrenice. Tu su se borci brigade privremeno konsolidovali, nakon čega je Čardaković predložio povlačenje prema Poljanici, s ciljem prelaska Drine i predaje vlastima Srbije.

Uslijed potpunog raspada komandnog sistema, vojnici brigade podijelili su se u više grupa, od kojih je svaka pokušala pronaći vlastiti put spasa.

Grupa od oko 200 boraca pod vodstvom Hurema Šahića, probila se do 2. augusta pod stalnim borbama do Kladnja, preko teritorije pod kontrolom Vojske Republike Srpske. Druga grupa, sastavljena od oko 50 izbjeglica iz Višegrada i predvođena Samirom Cocalićem, pokušala se probiti ka Goraždu ili alternativno prema Priboju u Srbiji.

Treća grupa, koja je brojala oko 300 vojnika – mahom onih koji su nakon pada Srebrenice stigli u Žepu – krenula je nazad u pravcu Srebrenice, nadajući se da će se probiti istim putem kojim je 28. divizija ARBiH ranije došla do slobodne teritorije kod Tuzle.

Još jedna manja formacija, jačine jedne pješadijske čete, pod komandom Šefika Zejnilovića, uputila se ka rejonu Crnog potoka u pravcu Sušice, gdje su planirali duži boravak u skrivanju.

Grupa od oko sedam boraca uspjela je preći linije pod kontrolom VRS i pridružiti se 243. motorizovanoj brigadi Armije RBiH na slobodnoj teritoriji.

Četrnaest boraca iz Žepe uspjelo je 3. augusta stići do Goražda, što je predstavljalo rijedak primjer proboja kroz potpuno okupirani teritorij.

Oko 800 boraca odlučilo se na prelazak Drine i predaju srbijanskim vlastima. Oni su, po prelasku granice, odmah lišeni slobode i odvedeni u srbijanske logore Šljivovica i Mitrovo Polje. Tu su bili podvrgnuti mučenju, fizičkom i psihičkom zlostavljanju, kao i ponižavanju, što su kasnije posvjedočili i preživjeli zarobljenici. Njihova sudbina ostaje još jedno mračno poglavlje agresije i zločina nad braniocima Bosne i Hercegovine.